Ženska mirovna grupa feminističko - antimilitarističke orijentacije

Proleće je a ja i dalje živim u Srbiji



Poštovani,

Ovom prilikom želim da izrazim svoju ne samo fizičku povređenost, već i duboku emotivnu potrešenost i zabrinutost zbog onog što mi se dogodilo 6. aprila ove godine u centru Beograda.

Naime, nakon održanog protestnog skupa koji su nevladine organizacije i građani organizovali povodom donešenja Zakona za pomoć Haškim opuženicima i njihovim porodicama, moj drug Radojica Bunčić i ja napadnuti smo od strane četvorice nepoznatih počinilaca.

Napad je počeo tako što je jedan od njih četvorice počeo da nas proziva kakve transparente nosimo i zašto ih nosimo. Posle prvog udarca u glavu koji je dobio Rade, jedina moja reakcija je bila: «Čekaj, stani...», nakon čega mi je prišao jedan od napadača i pitao me šta hoću. Tom prilikom njegova pažnja bila je fokusirana na bedž koji sam nosio, a koji simboliše međunarodnu mirovnu zastavu sa natpisom Paix (na francuskom Mir), izjednačavajući je sa zastavom gej-lezbejskog pokreta. Počeo je da me proziva «Pederu», «Jel ti nije dobra Srbija?» i «Idi u Hrvatsku»... nakon čega je usledio udarac pesnicom u lice i šutiranje.

Kada sam malo došao sebi i ustao, pokušao sam da uđem u obližnji kafić, gde su mi dozvolili da se umijem, ali su me zamolili da što pre napustim objekat. Do dolaska policije sklonili smo se u galeriju Grafičkog kolektiva.

Posle uobičajne procedure u Urgentom centru u Beogradu registrovali su mi lakše telesne povrede.

Međutim, više od fizičkih povreda bole me postiđenost, sramota i strah pred samim sobom da pored svega već nekoliko godina donosim odluke da ostanem i živim u Srbiji koja, očigledno, još uvek nije spremna da prihvati Drugo i Različito mišljenje, i u kojoj je jedini dijalog među građanima drugačijeg političkog opredeljenja-fizički obračun. Narastajući nacionalizam, koji svoju potporu dobija u brojnim državnim instutucijama bazira se na čistoći jednog naroda koja isključuje one građane koji su spremni da kritikuju vlast i društvo u kome žive. Međutim, strašna je i poražavajuća činjenica da posle svih pokušaja da Srbija dobije neko novo lice, mnogo čistije od onog koje je imala prethodnih godina, oni koji se «najviše zalažu» za nju- njeni nacionalisti, i dalje to isto lice prljaju.

Poslednjih dana delio sam zabrinutost sa onima koji su rušenje i paljenje sakralnih objekata osećali kao napad na svoj identitet, ma kako se taj identitet zvao. Zbog stradanja srpskog stanovništva na Kosovu protestovao sam na ulici, javno izražavajuči solidarnost sa svim žrtvama nasilja. Solidarisao sam se sa onima koji kažu da je narušena prošlost, ali sam još više zabrinut zbog budućnosti koju ne osećam sigurnom i zbog neprestanog reprodukovanja nasilja.

Ja kao građanin, mirovni i gej aktivista, prigovarač savesti, feminista i osoba kojoj je najvažniji identitet- identitet nepripadanja, uvek ću izaći i javno reći svoje mišljenje, jer smatram da je jedini način političkog delovanja i govorenja drugačijeg političkog mišljenja, nenasilno korišćenje javnog prostora. Stajanjem na Trgu Republike, držeći parole koje lično i politički podržavam smatram da nikoga ne ugrožavam fizički, odnosno da ničiji život ne dovodim u pitanje. Svestan sam da se jedan broj ljudi sa tim ne slaže, ali postoje brojni načini da se pokaže politička neistomišljenost. Fizički napad je jedan od najnižih vidova neslaganja i osude- to je kukavički čin koji podrazumeva samo retrogradno verovanje u pozicije fizičke moći, verovanje da se batinama politički suprotstavljeni pojedinac povlači i način da se javnost ućutka.

Iskustvo straha koje sam doživeo potvrđuje mi nešto u šta najmanje želim da verujem - da se Srbija ne menja, da i dalje javno pokazuje svoje nasilno lice. Očekujem da ovaj napad osude različite nacionalne i državne institucije i ustanove,i pozivam neke od njih da se zapitaju da li svojim propagandnim delovanjem podržavaju nasilje nad građanima zemlje u kojoj žive i za koju se zalažu. Da li moderna Srbija podrazumeva istrebljivanje onih koji misle drugačije ili znači zajednički život sa svim našim različitostima? Da li širenje straha i nesigurnosti među građanima i ćutanje o ovakvim i sličnim napadima koji se tokom dana dešavaju u centru Beograda znači put ka «boljem sutra» na kome insistiraju političke stranke/partije i ideološke vođe raznih desničarskih pokreta?

Boban Stojanović
Aktivista Žena u crnom


Štampa   El. pošta