I ove godine su Žene u crnom 5. i 6. avgusta prisustvovale komemoraciji stradalima u logorima Trnopolje i Omarska kraj Prijedora. Staša Zajović, Marija Perković i Goran Lazin tako su potvrdili da je posećivanje mesta zločina važan moralni i politički čin "Žena u crnom".
Aktivistkinje ženske mirovne grupe "Žene u crnom" iz Beograda ovogodišnje su dobitnice Međunarodne nagrade za borbu protiv poricanja genocida koju dodjeljuje Udruženje Prijedorčanki "Izvor12.
U obrazloženju nagrade navodi se da su "Žene u crnom" pored angažmana svih ovih godina, nagradu zaslužile i nošenjem belih traka i obeležavanjem stradanja žena i devojčica Prijedora u Beogradu kada to porodicama žrtava nije bilo dozvoljeno u Prijedoru. "Naše intervencije u javnom prostoru", prema rečima Staše Zajović "izražavaju krik protiv rata želeći da probude savest".
Na prostoru ispred nekadašnjeg logora Trnopolje, organizatori su kroz književni i muzički izraz uprličili sećanje na patnje logoraša, na zločinačku politiku i pozivali na izgradnju drugačije budućnosti. Mogućnost koju nudi umetnički izraz u oplemenivanju ljudskog u nama, u negovanju sećanja, u sanjanju budućnost pokazala i te večeri, 5. avgusta na tepisima prostrtim ispred stratišta Trnopolje gde su, mahom mladi ljudi učili, stvarali i nudili nadu.
U rečima zahvalnosti za nagradu koja još jednom niti povezuje Žene u crnom, zajednicu preživelih i njihovih porodica, Zajović je 5. avgusta podsetila na nesumnjivu odgovornost države Srbije koja je organizovala ove zločine, i građanstva Srbije, u čije je ime zločin organizovan i sproveden: "Odgovornost znači i da uvek znam sa kojeg mesta govorim. To znači da ćemo uvek prozivati, uznemiravati državu Srbiju da prizna zločine iza kojih je stajala. Takođe, onu osnovnu ljudskost koju osećamo, a iz koje izrasta i naša moralna i politička odgovornost kao građanki Srbije, taj bol i saosećanje sa žrtvama i preživelima, takođe nas upućuje kome se mi na prvom mestu moramo obraćati. To ste vi. I hvala vam što ste prihvatili i našu bol, što nas prihvatate u vašu zajednicu, i što na taj način, priznajući i prepoznavajući ono ljudsko u nama, zajedno gradimo pravedan mir", rekla je Zajović na platou ispred stratišta Trnoplje.
"Znam da sam još uvek suviše mala da bi u meni mogle biti sahranjene sve žrtve, kako je to rekao pesnik Enes Kišević, ali vam hvala što me učite kako se raste u dovoljno veliku osobu da sve žrtve stanu u mene", kazala je Marija Perković prilikom dodele nagrade.
Obrazlažući zašto su "Žene u crnom" ovogodišnje dobitnice, "Izvor" saopštava: "Angažman hrabrih aktivistkinja ’Žena u crnom’ na promicanju istine i odgovornosti za zločine tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji je u najmanju ruku impresivan i sigurno bi nam trebalo više od nekoliko minuta da ga predstavimo u svjetlu kakvo zaslužuje. To se naročito odnosi na govorenje istine o odgovornosti državnog aparata Srbije za zločine u Bosni i Hercegovini, i podsjećanje javnosti u Srbiji na obavezu sjećanja i empatije prema žrtvama. Porodice žrtava u 'Ženama u crnom' su od njhovog osnivanja imale stvarnog saveznika, a njihova hrabrost je garantovala da se istina o patnji žrtava iz Bosne i Hercegovine čuje i u srcu Srbije i kada je ona nije htjela čuti, ni po koju cijenu. To se posebno odnosi na nas Prijedorčane, koji imamo razloga da budemo duboko zahvalni. 'Žene u crnom' su nošenjem bijelih traka i obilježavanjem stradanja žena i djevojčica Prijedora u Beogradu učinile da se o tome čuje čak i kada nama ovdje u Prijedoru nije bilo dozvoljeno da dostojno obilježimo njihovo stradanje. Zbog svega toga nema nikoga ko više zaslužuje ovogodišnju nagradu za borbu protiv poricanja genocida od 'Žena u crnom'.
Ono što odvaja 'Žene u crnom' od drugih organizacija koje promovišu ljudska prava je njihov beskompromisan stav o ljekovitosti istine za dobrobit društava razorenih masovnim zločinima, stav koji su spremne braniti sopstvenim tijelima, često se izlažući napadima javnosti ali i fizičkoj opasnosti tokom svojih intervencija u javnom prostoru.
Danas i ovdje, u gradu u kojem još uvijek vladaju ljudi koji ne mogu da prihvate niti mogućnost priznavanja istine o zločinima koji su počinjeni nad građanima Prijedora isključivo zato što nisu bili Srbi, vaša borba je važnija nego ikada. Ona je važna ne samo zbog naše obaveze da se sjećamo nevino stradalih i na tom sjećanju gradimo svijest o prošlosti i razumijevanje okolnosti i razloga koji su do zločina doveli; njena važnost je prije svega u izgradnji svijesti mladih ljudi o nedopustivosti kraha društva u tačku u kojoj je sasvim normalno ući susjedu u kuću, ubiti ga, silovati mu kćer i opljačkati i zapaliti imovinu, samo zato što se drugačije zove i označen je neprijateljem zbog svoje drugosti. Vaša borba je od krucijalne važnosti zbog mladih koji su se večeras ovdje okupili i zbog njihove budućnosti. Niko to nije rekao bolje od Staše: 'Moja crnina nije samo oplakivanje bliskih osoba, već svih žrtava ovog i svih ratova. To nije prepuštanje oplakivanju i tugovanju kao sastavnom delu ženske uloge; to je otpor ubijanju gradova i ljudi, nasilju u svakodnevnom životu, pobuna protiv militarističkog režima koji proizvodi smrt, nesreću, razaranje'. Zbog toga, zbog vašeg dragocjenog rada i beskrajne hrabrosti, večeras nam je ogromna čast da vam dodijelimo Međunarodnu nagradu za borbu protiv poricanja genocida Udruženja Prijedorčanki 'Izvor', rečeno je u obrazloženju dodele nagrade.
Prošlogodišnji, prvi dobitnik Međunarodne nagrade za borbu protiv poricanja genocida bio je Ed Vilijami (Ed Vulliamy), dugogodišnji izveštač Guardiana i Observera, koji je bio u grupi novinara koji su u avgustu 1992. godine svetskoj javnosti otkrili prijedorske logore smrti.
"Izvor" je nevladina organizacija osnovana 1996. godine sa ciljem okupljanja porodica nestalih, izgradnje kulture sećanja i podrške traumatiziranim osobama. Udruženje zagovara principe istine o prošlosti, pravde i statusnih prava za žrtve ratnih zločina, odgovornosti počinitelja i aktivno deluje u polju tranzicione pravde.
Komemoracija povodom 21. godišnjice zatvaranja logora Omarska, uz Trnopolje jednog od zloglasnih logora na području severozapadne Bosne i Hercegovine, održana je 6. avgusta u prisustvu velikog broja bivših logoraša, građana Prijedora, članova porodica žrtava i nevladinih organizacija.
U znak sećanja, pušteno je nekoliko stotina belih balona s imenima onih za koje je utvrđeno da su ubijeni u Omarskoj, a čiji posmrtni ostaci su identificirani.
Potpredsednik Republike Srpske Enes Suljkanović je tom prilikom kazao da žrtva nema ni veru ni naciju: "Žrve moramo svi posmatrati kao žrtve, a ne kao pripadnike jednog, drugog ili trećeg naroda. Žrtva nema ni vjeru, niti naciju. Slušajući danas logoraše koji su prošli kroz ovo mjesto, ja bih izrazio želju da se ovo nikada ne ponovi".
Bivši logoraši oživeli su bolne uspomene iz perioda od maja do avgusta 1992. godine kada su bili u krugu rudnika Omarska kod Prijedora, koji je pretvoren u koncentracioni logor. Komemoraciju i obeležavanje godišnjice zatvaranja logora Omarska je organiziralo je Udruženje logoraša "Prijedor 92" u saradnji sa Udruženjem logoraša Kozarac i Savezom logoraša Bosne i Hercegovine. Kroz logor Omarsku je prošlo između 5.000 i 6.000 ljudi. Kad je otkriven, prema podacima srpske policije, u logoru su bila 3.334 logoraša, među kojima 37 žena i 28 djece. Bilo je 125 osoba hrvatske nacionalnosti, 11 Srba i jedan zatvorenik iz reda ostalih, dok je ostatak činilo bošnjačko stanovništvo.
U logoru, na Hrastovoj glavici i na Korićanskim stjenama je ubijeno 700 ljudi, među njima bile su i dve žene, Sadeta Medunjanin i Edna Dautović. Logor je raspušten 13. avgusta 1992. godine, kada su poslednji logoraši prebačeni u logore Manjača i Trnopolje. Za zločine u Omarskoj osuđeno je 10 osoba.
Marija Perković