Zapisa sa suđenja za zločine u Zvorniku – 8, 9. i 10. jun 2009. Beograd


Tokom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, maja i juna 1992. godine, na području opštine Zvornik, optuženi Grujić Branko iz Malog Zvornika (predsednik Privremene Vlade, predsednik Ratnog štaba i Ratnog sekretarijata) i Branko Popović (poznat i pod imenom Marko Pavlović) iz Sombora (komandant Štaba Teritorijalne odbrane, član Ratnog štaba) su smišljeno i organizovano razdvajali i nezakonito za taoce uzimali civile muškarce muslimanske nacionalnosti iz sela Klisa, Đulići, Grbavci, Kučić Kule, Grebe, Šetići, a žene, decu i starce autobusima i kamionima prevezli do mesta Memići, a razdvojene muškarce muslimane civile (njih oko 600-700), ukrcali u tovarne sanduke teretnih vozila i pod stražom i pratnjom pripadnika teritorijalne odbrane i policije prevezli do Tehničko-školskog centra u Karakaju, odakle ih izmeštaju u Dom kulture u Pilicu, autobusima preduzeća „Drinatrans“, gde su bili zatvoreni nekoliko dana bez higijenskih uslova, odakle su u nekoliko navrata teretnim vozilom prebačeni u mesto Gerina klanica, gde su ubijeni.

Na današnjem glavnom pretresu u nastavku dokaznog postupka, svedočili su putem video linka: Alija Đulić i Agan Lupić.

Alija Đulić: „Kada su počela ratna dejstva, civilno stanovništvo je moralo da se povuče ka Klisi i Sapni, ka slobodnoj teritoriji. Na Bijelom potoku su razdvojeni muškarci i žene. Tu je bilo puno ljudi u maskirnim uniformama i pod oružjem. Napadom na Zvornik sela bivaju opkoljena. Proterivanje muslimanskog stanovništva se desilo u maju.
Ja sam bio uhapšen i odveden u zgradu teritorijalne odbrane u Zvorniku. Tu me jedan uniformisani čovek udario, ja sam pao, a on mi je naredio da ustanem. Pitao me za porodicu, ja sam rekao da imam ženu i dva sina. Tada je rekao da je on major Marko Pavlović. Izvadio je nož iz ormara i stavio mi pod vrat. Rekao je da će me zaklati, da će dovesti moju ženu i da će je silovati pred očima naših sinova, a onda će njih zaklati. Posle je ušao drugi čovek koji mi je stavio glavu na sto, imao je sataru, psovao mi majku muslimansku. Tu sam bio čitavu noć. Onda su me prebacili u drugu prostoriju gde je bio Brano Grujić i svedok Q. Pustili su me i ja sam uz pomoć svedoka Q otišao preko Karakaja i Memića na liniju razgraničenja, ka Tuzli. Tu sam saznao da na stadionu Tušanj u Tuzli nema zarobljenih Srba koji su spremljeni za razmenu, tu sam čuo da su muškarci ubijeni.“

Agan Lupić svedočio je kratko i teško zbog svog zdravstvenog stanja: „Bio sam zatvoren u radionici u tehničko školskom centru. Spasio me je svedok Q. Čuo sam da je bilo ubistva u Bijelom potoku. Od moje porodice stradalo je 48 lica, a 5 je ekshumirano.“

Sutradan svedočio je zaštićeni svedok, jedini preživeli ubistva u Gerinoj klaonici i njegovo svedočenje je bilo zatvoreno za javnost.

Trećeg dana svedočio je svedok Ilić Dragutin, vojno lice u penziji, bivši komandant istočno-bosanskog korpusa.
Pre njegovog svedočenja sutkinja ga je upoznala sa tačkama optužnice koje se stavljaju na teret optuženima a tiču se zločina u Zvorniku.

* Divič – 27. maj 1992. – deportacija
* Kozluk i Skočići – 26. maj 1992. – deportacija
* zločini na poljoprivrednom dobru Ekonomija (maj 1992.)
* zločini u Domu kulture u Čelopeku (jun 1992.)
* zločini na Crnom vrhu (druga polovina maja 1992.)

Ilić Dragutin: „Ja sam dobrovoljno otišao u Bosnu . O svemu što se dešavalo ja ništa nisam čuo. Ja sam bio svedok espert u predmetu protiv Vidoja Blagojevića u Hagu. Optuženi Brano Grujić je bio predsednik srpske opštine Zvornik, a Marko Pavlović komandant teritorijalne odbrane. Meni niko iz vojske nije dao zadatak etničko čišćenje, mi se time nismo bavili. Nema ratnog stanja, ono formalno nije proglašeno. Ja sam u selu Batković u opštini Bijeljina formirao sabirni centar za zarobljene muslimane. To sam uradio u dogovoru sa generalom Mladićem, a opremu za smeštaj sam dobio iz Sremske Mitrovice. Ja pojma nemam da je 1. juna 1992. iseljeno petnaest muslimanskih sela, ali znam da je 25. maja 1992. Podrinje očišćeno od Srba. Tu su bili Beli orlovi, oni su bili u Drugom bataljonu. Ja sam septembra 1992. prešao u glavni štab, a juna 1993. sam napustio vojsku jer sam bio protiv takvog ratovanja. Ja ne znam ništa oko iskopavanja sekundarnih grobnica. To sa Srebrenicom se manipuliše, tamo nije ubijeno 8.000 nego oko 4.000 ljudi.“
Suđenje se nastavlja u septembru 2009. godine.

Posle drugog dana ročišta, porodice oštećenih iz Zvornika su došle kod nas u prostorije. Zajedno smo razgovarali, pili kafu, ručali, a onda smo zajedno šetali po gradu, po Kalemegdanu.

Miloš za Žene u crnom