Saopštenje povodom prisilne mobilizacije u Srbiji



MEĐUNARODNOJ MREŽI DEZERTERA

Saopštenje povodom prisilne mobilizacije izbeglica u Srbiji

Od prve masovne mobilizacije izbeglica u junu ove godine, ovakve akcije postale su gotovo redovna praksa, naročito nakon napada Armija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su u avgustu i septembru dovele stotine hiljada novih izbeglica. Sva ljudska prava ovih ljudi su drastično ugrožena uključujući pravo na život. Izbačeni su iz svojih kuća i gradova, oduzeta im je imovina (uglavnom zapaljena u napadu hrvatske vojske), izgubili su posao i došli u Srbiju koja im nije pružila nikakvu zaštitu. Nisu mogli da izaberu svoju destinaciju, nemaju pravo ili perspektivu povratka u Hrvatsku i Bosnu i primaju vrlo malo humanitarne pomoći ili je uopšte ne primaju. (Ovo je odgovornost srpske države koja ne želi da troši novac na ove, za nju već izgubljene ljude, ali i međunarodne zajednice koja diskrimmiše žrtve na osnovu njihovog srpskog etničkog porekla.) Kao vrhunac ove diskriminacije dolazi saznanje da muškarci između 17 i 60 godina ne mogu da dobiju pasoše (kao mogućnost odlaska iz Srbije koja je za njih nesigurna i gde su osuđeni na glad) i da se masovno mobilišu i šalju u rat. Onim izbeglicama koje uspevaju da dobiju (kupe) pasoše, evropske zemlje odbijaju da izdaju vize i tako ih osuđuju da ostanu u Srbiji pod užasnim uslovima.
Mnogi od ovih muškaraca mobilisani su odmah nakon prijavljivanja (davanja privremene adrese) u Crveni krst Srbije. Policajci srpskog ministarstva unutrašnjih poslova kao i paravojnici Arkanove garde kupe ljude iz kuća, na ulici, u autobusima, čak i iz taksija... Da li je potrebno posebno naglašavati nezakonitost ovih akcija? Ljudi se mobilišu za vojsku strane države; nema regularnih vojnih poziva; nikad se ne obaveštavaju porodice; postoji mnogo razloga da se ovakva mobilizacija smatra kidnapovanjem ili ilegalnim hapšenjem ljudi. Mnogi mobilisani su tučeni, a nakon dolaska u Arkanov regrutni centar u Erdutu brijani su do glave. Oružje im se daje tek na prvoj liniji fronta i nikad im se u potpunosti ne veruje. Pored regrutnog centra u Erdutu, Arkanova garda ima i tri tzv. popravna centra za dezertere u Bosni (Republika Srpska). Zvaničnici garde javno su izjavili da su u tim centrima ,,popravili" preko 2000 nasilno mobilisanih. Kazna ili popravak sastoji se u brijanju do glave, 25 batina po leđima i vezivanju za tzv. stub srama. Pored hvatanja i preinačivanja dezertera Arkanove snage odgovome su i za maltretiranje lokalnog stanovništva i proterivanje preostalih 5000 Muslimana i Hrvata iz oblasti Banjaluke i Prijedora, koji su uspeli na tim prostorima da opstanu svih ovih ratnih godina. Postoje brojni dokazi koji pokazuju da su Arkanove snage pod direknom kontrolom srpskog ministarstva unutrašnjih poslova čiju nesebičnu zaštitu uzivaju.
Mirovne i grupe za ljudska prava u Srbiji (ukljucujuci i Žene u crnom) pretrpane su zahtevima dezertera i porodica kidnapovanili za pomoć koju ne možemo da pružimo. Zajedno sa SOS službom za žrtve diskriminacije i Helsinškim odborom za ljudska prava beležimo slučajeve, razgovaramo sa porodicama, pišemo izveštaje, proteste i apele, ali niko od nas ne može da sakrije i sačuva nečijeg sina i muža niti mu može izdati pasoš ili nemacku, francusku ili neku drugu vizu...
Zato vas jos jednom molimo da tražite od svojih vlada:
1) da uticu na srpsku vladu da prestane sa prisilnom mobilizacijom izbeglica
2) da prihvate izbeglice iz Krajine koje su i gladne i u opasnosti u Srbiji, i olaksaju restrikfivnu politiku viza, naročito prema izbeglicama
3) da šalju humanitarnu pomoć hiljadama izbeglica koje, bukvalno, umiru od gladi na ulicama Banjaluke i drugde.
4) da insistiraju da se ratnim zločincima na svim stranama sudi. Ratni zločin je ubistvo, mučenje, silovanje i bombardovanje, ali takođe naređenje za nezakonitu mobilizaciju i mučenje onih koji odbijaju da ubijaju.

Beograd, 23. 10. 1995.