Diskusija o romanu Kvartida Šabana Šarenkapića

Održana u prostorijama Žena u crnom 23. februara 2022. godine u prisustvu 28 osoba.

Roman vodećeg novopazarskog književnika Šabana Šarenkapića Kvartida objavio je 2020. beogradski izdavač Darma Books. Rasprava o tom romanu, koji je bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu (a posvećena je žrtvama otmice iz voza u Štrpcima) održana je 23. februara u prostorijama Žena u crnom u Beogradu, a učestvovao je i autor. Pored njega u raspravi su među ostalima sudelovali Fahrudin Kladničanin, Lino Veljak i Staša Zajović.

Radnja ovog romana događa se u drugoj polovini 20. veka u jednoj pazarskoj mahali, prateći životnu priču troje članova porodice Kocilj. Ta je sredina obeležena turobnom i mračnom atmosferom. Obeležena je ona u prvom redu dubokim naslagama patrijarhalnosti, a te ukorenjene slojeve socijalizam jedva da je doveo u pitanje, svim svojim emancipatorskim proklamacijama uprkos. Trulež tog nasleđenog mentaliteta na svojoj koži najsnažnije osećaju žene, uskraćene od najranijeg detinjstva pa do zrelosti za mogućnost ispunjavanja bilo kakvih svojih želja, zarobljene u svom rodu i sa osećanjem odvratnosti prema nametnutim im ulogama. Ponekad se probija i otpor, koji se očituje u odbijanju poneke od njih da ispunjava rodno definisane uloge (ali taj se otpor uglavnom svodi na pušenje s muškarcima, kao što je to slučaj s Idom, „ni ženom ni djevojkom“), a devojački snovi se svode na to da postanu muškarci.

Socijalizam nije uspeo ni da ukine duboke klasne razlike: školovanje je za „pametnu decu“ funkcionera i udarnika, a siromašnim porodicama preostaje da svoje ćerke zaposle na nekvalifikovanim poslovima u fabrici, da budu 'fabrikuše'. Ali fabrika nije za „poštene žene“, jer ona kvari žene i ugrožava celokupan patrijarhalni poredak, pa tako „fabrika džempera slovi kao izvor opasnosti od bujajućeg bezvjerstva i nepoštenja svake vrste“. A čaršija okrutno kažnjava svaku drugost, što ide u rasponu od marginalizovanja pa do silovanja i ubijanja „grešnih žena“. Ipak, ima tragova solidarnosti među ženama, ali to nije dovoljno da sprečava tragedije zasnovane u prvom redu na samokažnjavanju. Roman je na neki način pripovest o nizu tragedija. Jedan od najtragičnijih likova je Feiz, čija je životnu tragičnost nije lišena direktne odgovornosti nosilaca socijalističke represije: nakon što ga je dan uoči posete Josipa Broza Tita Novom Pazaru Udba privela, u okviru opšte hajke na nepodobne (a šta su mu u pritvoru radili i šta su mu tamo rekli – „to samo on zna“), on će, slomljen i ponižen, izgubiti svaku životnu radost, izgubiti čak i sposobnost da se koncentriše na bilo šta, da bi ga konačno duboka tuga sa kojom živi dovela do gubitka vida („ukazala mu se punina crnine po kojoj bi se, iznutra, moglo pisati“) a nakon toga i do samoubistva vešanjem o čađavu gredu. Među grehe socijalizma može da se uvrsti i zatvaranje fabričke biblioteke (sa obrazloženjem da “tvoje knjige niko više ne čita“).

Svi su likovi u ovom romanu nesrećni, neki završavaju samoubijstvom, neki bivaju ubijeni. Moglo bi da se kaže, kako to formuliše autor pogovora Sinan Gudžević, da je ovo knjiga mrtvih. Kvartida je roman lišen bilo čega veseloga, sve je progušeno, turobno i čemerno, a mrtvaci iz knjige su ustvari mrtvi još i dok hodaju zemljom. Tišina i ćutanje zajednice poništavaju svaku klicu životnosti. Život sam je neželjen, neželjeno je i rađanje, a tuga je sadržana u svakom retku ove knjige. Sem tuge, dominantna je i nemoć: svi likovi su nemoćni i upravo ta njihova nemoć rezultira njihovim životnim tragedijama.

U funkciji te dominatne tuge valja da se tumači i jezik knjige, to je jezik (sandžački dijalekat, ali s manje turcizama nego što je to uobičajeno, kao i s manje turcizama nego i ranijim Šarenkapićevim delima) prilagođen autorovom nastojanju da se tuga dovede do izraza, tako da ga u potpunosti može razumeti samo dobro opremljen čitalac, a ne svaki poznavalac govora Novog Pazara i Priboja. Rezultat je knjiga koja je, Gudžević bi rekao, „zbijena kao zemlja zimskog groblja sa svježe iskopanim grobom iz čijeg zijeva vire klice trave i na žućkastoj se smoni vide presječene gliste“. Kako sam autor kaže, onoga kvarta i one mahale opisane u Kvartidi više nema, ali ostaće jadovna slika ljudi krivih bez krivice.

(priredili: Lino i Staša)


Knjiga Šabanova imena Kvartida po mnogo čemu je specifična (ako pomislite da Kvartida nešto znači i ako ukucate ovo ime na gogole pretrazi, videćete da je jedina Kvratida, ova Šabanova knjiga i druge neme). Kvartida je – kako autor kaže „ono što je ostalo od turske mahale, broji više prostih, prizemnih i trošnih kuća, i ciglu jednu, jedinu, plansku. Prostire se sa jedne i druge strane brazde koja teče sred kaldrme koja nas, klepečući, uvodi u gradsku čamu od koje su i putopisci digli ruke. Toliko je mala, da joj ni ime nisu dali“. Kvartida je zapravo KVRAT IDIN. Ida ćerka Feiza i Zlate Kocilj jedna od glavnih junkinja ovog rukopisa, a njena mahala, je famozni kvart smešten u nekom gradu. Nigde Šaban ne spominje Novi Pazar kao centralno mesto zbivanja, ali se naslućuju i prepznaju konture mahalskke svakodnevnice svojstvene, čini mi se, samo Novom Pazaru. Dugo, ali dugo, bar da je meni poznato, a možda je drugima iz kraja odakle sam jeste, nije se pojaviio rukopis koji na ovakav način, snažno, emotivno i upečatljivo svedoči o surovosti svakodnevnog rastrgnutog života pazarskog insana. KVART IDIN sjedinjuje i opisuje surovost patrijarhata, čovekovo stradanje, ljudsko nezadovoljstvo, potisnute traume, svakodnevne strahove, čemer, jad i bedu u zlatnom dobu socijalističke Titove Jugoslavije i užase zla koji su se dogodili godinama kasnije otmicom iz voza Štrpci - pa autor kaže „u koloni njih dvadeset manje jedan, na smrt osuđenih bez suđenja, zuri u šest slijepih prozora voza u kojem čuči, manja od makovog zrna, čovječanstvo“. Kvartida je pazarska mahala koja više ne postoji, kao i sve priče i svi ljudi koji su u njoj živjeli. Iz tog razloga je ova knjiga važna jer je priča običnog čoveka u njenom fokusu. Ljudi sa margine deo su kosmosa zvanog Kvartida.

Danilo Kiš, u Grobnici za Borisa Davidovića, u rečima posvećenim Mirku Kovaču, piše, „Priča koja sledi, priča koja se rađa u sumnji, ima jednu nesreću, (neki to zovu srećom) što je istinita“. KVART IDIN za mene je gola istina, živo svedoćenje, jer sve što je autoru ove kratke, sumorne i teške priče bilo natovareno na leđima, sva muka sabijena u želucu, eksplidirala je u jeziku i riječima Šabana Šarenapića. I zato je ova knjiga jedinstvena. Riječi i jezik su ono što daje dušu „pazarskoj mahali“ i „otuđenom čoveku“ Kvartide.

Ova knjiga je crna. Nema u njoj ništa bijelo. Nema sreće. Nema žvota. Sve je smrt. To je čemer do čemera. Opasana umiranjem, ubijanjem i odlaskom sa ovog svijeta na neko bolje mesto skoro svih čija se imena u knjizi pominju, kojima je Šaban majstorki udahnuo život, vrlo brzo ih za razlogom lišava ovozemljaskog tegljenja po pazarskoj kaldrmi i šalje na bolji i pravedniji svijet - rekao bi mladi hodža, koji je pod džamijsku strehu našao „ontološko kopile“, mahalskim riječnikom rečeno, jer je Idino dijete koje je donijela na ovaj svijet u sobi kod majčine drugarice Ume - „od oca nepoznatoga“ za svijet i narod.

Šaban nam ređa slike i priču. Sve je u KVARTU IDINOM povezano. Preko svih smrti prelazimo kao da se one nisu ni dogodile. Što u mahali obično i biva, pa „sedmina“ vremenska odrednica za „žaljenje“ i ne postoji, sve je brzo, po redu. Sve što je napisano. Kao da život nema smisla, pa ni smrt u ovoj grobnoj knjizi, a sve je zapravo smisleno i uokvirno u jednistvenu logiku piščevog narativa.

Jezik je zapravo udahnuo dušu Kvratidi.

I vrlo mudro zbori Sinan Gudžević, recezent ovog rukopisa, koji podvlači, da je za čitanje ove knjige neopodno da čitalac bude „opremljen“. Iz tog razloga meni je potpuno jasna reaacija ljudi koji su knjigu čitali, a nisu ništa osjetili, doživjeli, ili su im rečenice bile nerazumljive i teške. Kako kaže Šaban Šarenkapić, „Pišem na tom jedinom jeziku koji najbolje znam i kojemu baš vjerujem, maternjem. Ali se ne dam zavesti i prevariti njegovim tepoljenjem. I svaku tu „moju“ riječ možemo naći u nekom od naših zajedničkih rječnika, u nekoj formi i obliku”. To je jezik Sandžaka, istim tim jezikom pisao je Ćamil Sijarić i danas piše Šaban Šarenkapić, i samo se na tom jeziku smrt može razumijeti, onako kako je Šaban opisuje, isto kao i život. I Sandžački je jezik, jezik postojanja i umiranja, kako piše Danilo Kiš.

priredio: Farudin Kladničanin