"Levica i rat u Ukrajini – kontroverze"

Uvodničari: Zlatoje Martinov, pisac, publicista, Savez antifašista Srbije
Slobodan Milovanović, udruženje građana „Levica“ iz Beograda
Zoran Solomun, reditelj, Berlin
Moderirala: Staša Zajović, ŽUC
08. jun 2022.

Razgovor je održan 8. juna 2022. godine u prostorijama Žena u crnom, u prisustvu 33 osobe. Prenosimo transkript razgovora.

Zlatoje Martinov:
Ja pripadam nekoj staroj srpskoj, jugoslovenskoj levici što bi se reklo iz onog doba SFRJ. Mi smo svi pokušavali da vidimo šta je to što radi mlada levica. Negde tamo 2017. godine naročito Kraus i ja smo insistirali da se sretnemo sa tim mladim ljudima. To su bili razni nukleusi levičarske provenijencije, marksističke, neomarksističke, trockističke, staljinističke, svašta je tu bilo. Hteli smo da vidimo o čemu misle ti mladi nezadovoljni ljudi, koji su uglavnom sve bili studenti filozofije, sociologije, ekonomije itd, ljudi koji su imali neka znanja i osećali apsolutno društvenu nepravdu i pokušavali da nešto promene. Mi smo kao stari komunisti (ja sam bio član Saveza komunista, to ne krijem, ja se time ponosim, sve do Osme sednice, posle toga više nisam) pokušavali da vidimo šta to radi mlada levica. Ona je bila izuzetno heterogena. To su bili nukleusi, nije to bila neka velika snaga, po nekih desetak ljudi koji su formirali neke grupe. 2011. godine sam u intervjuu za Dojče vele rekao, kada su me pitali šta ja mislim o levici, da levica u Srbiji ne postoji, postoji samo levičarski intelektualni stav pojedinaca koji se osećaju tako, a da postoje neke grupacije koje bi trebalo povezati u neku koherentnu celinu i pokušati da se nešto u ovom društvu konačno pokrene. Kraus je ovde pa može i on nešto o tome da kaže, videli smo koliko su ti mladi ljudi heterogeni po svom ideološkom ubeđenju. To su stekli u svom školovanju ili onako uzgred i to nas je poprilično zabrinulo. U svakom slučaju, od dobrih namera mogli su da naprave nešto što baš nije dobro. Mi danas imamo čak jednu stranku koja je formalizovana, koja se zove Partija radikalne levice, koja pokazuje tu svoju radikalnost na jedan način koji je meni apsolutno neprihvatljiv i mogu oni mene zvati levim liberalom, građanskim levičarem, a ja im kažem da sam ja marksistički levičar, levičar starog doba i nisam bitno promenio svoju filozofiju. Naravno, shvatam, to je moje ideološko ubeđenje, ali ja shvatam trenutak kada mi moramo da se prilagodimo ovom vremenu i da delujemo u skladu sa ovim vremenom. Mi ne možemo očekivati svetsku revoluciju, nego moramo graditi neku socijalnu državu. Za mene je sada najvažnije da se ovde napravi neka socijalna država.
Međutim, stavovi te levice po pitanju ovog rata u Ukrajini su bili vrlo simptomatični po mnogo čemu, a najviše po tome što su nekako potcrtavali krivicu Zapada. Mi smo kritikovali i rat u Vijetnamu, mi smo kritikovali rat u Avganistanu, u Iraku, u Siriji. Mi smo o svemu tome pisali u Republici. Apsolutno smatram da je to imperijalistička stvar, ali ovde se više nije radilo o tome, ovde se radilo o jednoj zemlji koja je bila napadnuta, a to je bila Ukrajina. Videvši neke stavove koji su opravdavali ovaj rat i ovu rusku agresiju, veličajući Putina, nazivajući čitav ukrajinski narod fašističkim, ustanovio sam da je to za mene neprihvatljivo. Ja znam da oni imaju taj puk Azov i da imaju dosta razvijen nacionalizam, ali on ima svoju istorijsku uslovljenost. Zna se kako je je nastajao, možemo o tome kasnije da pričamo. To je bila suština, taj njihov nacionalizam je sigurno proizveo i Majdan itd, preuzeli su na neki način tu revoluciju koja je izbila 2014. godine. Sve ono što se posle dešavalo niko nije opravdavao. Mi smo naravno osudili 2014. aneksiju. Ja znam da je tamo bilo ekcesa, sve to nije sporno, ali ne može to da bude razlog za Putina da napadne jednu nezavisnu, suverenu zemlju i članicu OUN-a. Ja sam još 2014. godine, rekao da je to prva aneksija u Evropi posle aneksije Austrije od strane Nemačke, 1938. godine. To se nikada nije dogodilo. Sloba Milošević jeste okupirao delove Hrvatske, ali ih nije prisajedinio. To su opasne stvari. Ja sam i sada upozoravao na Putinove ambicije da stvori neki novi Sovjetski savez, ali još gore bi bilo ako bi on stvorio Carsku Rusiju. Onda bi morao da anektira Poljsku, kao i baltičke zemlje, sve one zemlje koje su bile sastavni deo Ruske imperije i Finsku. Nadam se da do toga ipak neće doći, ali opasnost uvek postoji. Zato sam napisao taj tekst da bi mlada levica morala, kao nekada njihovi prethodnici, kao nekadašnja Komunistička partija Jugoslavije tridesetih godina, da osudi sve one koji misle da mogu da napadnu jednu zemlju samo zato što smatraju da je njihova nacionalna manjina tobože ugrožena. Možda i jeste ugrožena, ali ne verujem da je to baš bilo tako kao što se priča. Ali čak i da je tako, postojali su uslovi da se pregovara, da se razgovara, uslovi za neki dogovor, a ne da se izvrši agresija. 2014. godine je za mesec dana sve bilo gotovo.
Pitanje je legitimnosti tog referenduma na Krimu koji je bio isforsiran, a Evropa je ćutala. U tome ja vidim krivicu Zapada. Na početku ovog teksta, ja kažem da je krivica Zapada velika jer nisu na vreme reagovali, i drugo je da se tu vodi rat između imperijalnih sila, između SAD-a i Evrope sa jedne strane i Rusije sa druge strane. Mi to ne negiramo, mi to znamo. Naravno da je Ukrajina žrtva, u tome nema dileme. Ali je činjenica da je to uradio Putin, a ne Bajden ili neko drugi. Mi moramo osuditi tu agresiju i to je osnovno. Kada je reč o sankcijama, pazite ovako, niko nije za sankcije u principu, jer sankcije štete svima. Sankcije izazivaju revolt kod onih kojima su uvedene. Sankcije mogu da izazovu nacionalizam, da kažu „šta nam rade“. Mi znamo šta se dogodilo nama. Dakle, niko nije baš za te sankcije. Ali mi jesmo za to da ako ova država zaista želi da uđe u EU onda mora da svoju spoljnu politiku da uskladi. Ako ne želi, onda mora da kaže da želi da ide u Evroazijsku ekonomsku uniju. To je vrednosni čin. Moj stav je ovakav. Mi svi ovde znamo da je EU neoliberalna tvorevina i da tamo vlada kapitalizam i da ima nepravdi, da bi tamo trebalo menjati mnoge stvari. Kada je 1981. godine praktično nestala socijalna država u Evropi, kada je uveden neoliberalizam, praktično je postalo jasno da je kapitalizam ušao u jednu svoju veliku krizu. To je pokazala 2008. godina. Mi sve to znamo. Ali, hajde da mi levičari uđemo u tu EU pa da je onda iznutra menjamo, ako mislimo da nešto ne valja. To je suština. Mi ćemo tamo biti periferija, tako kažu, kao da sada nismo periferija. Ako oni misle da sam ja građanska levica, ok.

Slobodan Milovanović:
Ja sebe ne smatram previše radikalnim levičarem, više se identifikujem kao eko-socijalista. Međutim, jesam na neki način protiv EU, ali ne u tom klasičnom smislu. Pre svega mislim da je EU licemerna. Pre nekoliko dana donet je šesti paket sankcija, ali nisam ih pratio. Tu se predviđa potpuna obustava nafte i sada gledaju na koji način nas da ograniče da ni mi nemamo pristup, da NIS ne može da uvozi naftu. Iz tog paketa sankcija su recimo izuzete Mađarska, Češka i Slovačka. Tu je napravljen izuzetak. Drugi primer, ja sam to naveo, sinoć sam pisao, u Poljskoj su ugrožena ljudska prava žena. Poljska je uvela sada taj neki registar trudnoće. Odgovor EU je da su im dali 35,4 milijarde eura za razvojne projekte. To su uslovili, isplate su uslovili nekom vladavinom prava, reformom pravosuđa, ali ni govora nije bilo o ženskim pravima. Ima još tu nekih stvari. Oni su čekali na nas, jer ćemo mi možda obnoviti ugovor sa GASPROMom u vezi sa uvozom gasa. Mi u ovom trenutku ne možemo da pronađemo alternativu. Nemačka će recimo do 2030. godine, plaćati Rusima taj gas.
Meni je žao što tekst nije bio opširniji. Ja sam tada bio u nekoj žurbi i fokusirao sam se da odgovorim u vezi Ukrajine. Što se tiče sankcija koje je Srbija uvela Belorusiji, mislim da ih nije uvela još uvek. Nisam siguran da je već bilo uvedeno kada sam ja odgovorio. Ne bi trebalo da postoji razlika u odnosu na Rusiju. Ja sam načelno za sve sankcije koje mogu da se uvedu eliti, ali ako te sankcije idu protiv običnog naroda, dakle to jeste na primer kada ti prekineš uvoz, da ne mogu energenti da ulaze u zemlju i kada im uvedeš razne zabrane, to je onda neka vrsta rata protiv običnog čoveka. Da li je to Rus ili Srbin ili neko treći, nebitno.
Postoje dvostruki aršini po pitanju međunarodne solidarnosti.
Potpuno je različit tretman unutar EU izbeglica sa Bliskog istoka i ukrajinskih izbeglica. Ali da napomenem, više puta sam istakao, sve ukrajinske izbeglice, kao i sa Bliskog istoka, moramo primiti. To je ono što mi možemo da uradimo, a opet da zadržimo neutralnost. Neutralnost da ne uvodimo sankcije koje nisu usmerene na političare i tajkune i elitu sa ruske strane. Mi smo već uveli neke sankcije, nekim pojedincima. Mislim da bi u svakom slučaju trebalo uvesti sankcije onim pojedincima koji su povezani sa vlašću. E sada, mi nismo kao Engleska da kod nas dolaze ti silni tajkuni i da imaju bog zna kakvu imovinu i da mi možemo bog zna kako da ugrozimo rusku elitu. Sigurno da ima načina, ali ne na taj način. Prema tome, mi možemo ostati veoma uzdržani po tom pitanju. Ja generalno nisam za sankcije, tako da na primer mi imamo Severnu Koreju i Kubu koje su 60, 70 godina već pod sankcijama. To ništa nije promenilo, niti je srušen komunistički režim, niti ti ljudi žive bolje. Oni žive gore, jer su izolovani od ostatka sveta, a vlasti su imale manevar da rade šta hoće što se tiče unutrašnje politike. Prema tome, mislim da je za Zapad veoma važna lekcija da bi moralo da uče iz toga da ne možemo rešavati sankcijama ovakva pitanja, da se sve treba rešavati dijalogom. Što se tiče odgovornosti, ja ne vidim da je to samo sa jedne strane. Putin je odgovoran. Razlika između Putina i naših ovde političara za devedesete ovde, jeste što Putin nikada neće odgovarati. Naše države su mnogo manje i zato smo mogli da odgovaramo. Nijedan američki imperijalni vođa, predsednik nikada nije odgovarao za ono što je činio širom sveta.
Ja bih dodao da je kineski imperijalizam drugačiji. Za sada ne deluju vojno, ali ima tu sada to sa Tajvanom. Ali što se tiče ekonomskog aspekta, to je drugo.
Osvrnuo bih se na suverenizam. Dveri pre svega u EU vide takozvani LGBT lobi. Oni vide ugrožavanje porodice. To nije slučaj kod mene. Ja mislim da se mi nalazimo na prekretnici i nas teraju da izaberemo između dve strane, a ja sam za princip nesvrstanosti, neutralnosti. Ali EU pre svega nikako nije vrednosna stvar, ja sam i naveo neke primere što se tiče ljudskih prava, Poljska, Mađarska. Ja sam pre par meseci slao protestno pismo ambasadi Mađarske po pitanju ugrožavanja LGBT ljudskih prava. Tako da je princip suverenosti potpuno drugačiji u odnosu na ono što zagovaraju pojedine zemlje.

Zoran Solomun:
Jedan antiruski stav vlada u zapadnoj Evropi, jak je i vrlo zabrinjavajuć. Zašto? Zato što ja pokušavam od početka tog rata da se orijentišem u tom neverovatnom haosu, koji trenutno vlada u Nemačkoj i celoj Evropi. To su guske u magli koje se ne znaju kuda udaraju. Ima se takav utisak. Nije se lako tu orijentisati. U Nemačkoj je sada na vlasti Socijaldemokratska partija, i ona ima dugu tradiciju te politike otvorenosti prema istoku i neke vrste dobrih odnosa od Vilija Branta i Rusima, odnosno Sovjetskim savezom. Nemačka vlada, ali ne samo nego ona i francuska i druge evropske vlade, pokušavaju što bi se reklo ispod žita da ne prekinu sve veze sa Rusijom zbog mnogih stvari. To je posledica jedne duge politike. To nije samo nafta, samo gas, to je ceo jedan koncept. Taj politički koncept, taj odnos prema Sovjetskog savezu i kasnije Rusiji ima svoje poreklo, neku svoju predistoriju, u jednom momentu, a to je da je Frenklin Delano Ruzvelt, u aprilu 1933. godine kada je došao na vlast, u novembru je odmah priznao Sovjetski savez, posle 16 godina nepriznavanja od strane Amerike. Bez obzira na to što je odnos te dve zemlje sledećih godina bio izuzetno komplikovan i težak i opterećen raznim problemima, postavlja se pitanje kakav bi bio tok Drugog svetskog rata da nije Ruzvelt priznao Sovjetski savez, da li bi oni tako automatski bili saveznici, da li bi se oni zajedno suprotstavili nacistima. Da li je Vili Brant to znao ili nije znao, meni to nije poznato. On je došao na vlast 1969. godine. On je imao jednog genijalnog savetnika, odličnog političara Edmunda Bara, kreatora te politike ka istoku. Oni su shvatili da se za stabilnost, za mir u Evropi mora otvoriti prema Sovjetskom savezu i to je imalo dugoročne posledice. Kada je Vili Brant počeo tu politiku, njihovi najveći oponetni su bili pripadnici političke partije koja je u Nemačkoj do juče bila na vlasti, a to je Hrišćansko-demokratska unija. Ono što je zanimljivo jeste što je to i dan danas tako. U poslednjih 15, 20 godina su sve partije svoje programe približile i čujemo opravdanu kritiku da nema praktično nege bitne razlike između socijaldemokratije i demohrišćana a sada i zelenih, koji su pokazali da su isti kao i sve druge partije. Oni su konzervativniji od SPD-a. U toj jednoj tački, razlika između CDUa i SPDa je u tom odnosu prema Rusiji i to se danas jako dobro vidi. Vili Brant je pokrenuo politiku koja je išla dalje preko Šredera, pa na primer i Oskara La Fontena, koji je jedan od najžešćih kritičara NATO pakta u Evropi. On je sada napustio partiju. To je linija takvog shvatanja da Evropa ne može da egzistira bez Rusije. Danas se recimo u svim tim diskusijama govori zašto je Nemačka zavisna od ruskog gasa. Mi nismo samo zavisni od ruskog gasa, nego je i Rusija zavisna od naših para. Dvosmerna zavisnost je zdrava, u njoj nema ništa loše. Jasno je da ne može evropska ekonomija da napreduje bez tih ruskih izvora, ne samo energetskih. Ukoliko Nemačka, Francuska i neke mnogo manje zemlje budu dalje želele da razvijaju alternativnu energetiku, one moraju da kupuju elemente kao što je litijum od Rusije. Bez Rusije će to biti jako teško.
Pokušao sam vrlo grubo da dam tu neku grubu istorijsku pozadinu današnjih vlasti u Nemačkoj i odnosa prema Rusiji i to se oseća i dan danas. Nemačka pokušava da se prikaže kako daje kakvo takvo oružje, a da ga ustvari ne daje. Nemačka je odlučila, prvo je to bila živa muka, dok su krenuli da daju to teško oružje. Prvo su neke tenkove počeli da isporučuju i to jedva, tenkove koje su otpisali pre 30 godina. Drugo je trening vojnika da upravljaju time, koji traje po pola godine do godinu dana. U slučaju Nemačke to je vrlo jasan signal. Hoćemo i da isporučujemo a da i ne isporučujemo i da ne naljutimo suviše Ruse, i da sa Amerikancima nađemo neki kompromis i to im se jako zamera. Ja sam jutros čuo na radiju da je Šolc bio u baltičkim zemljama i da mu je predsednica Estonije rekla da je njegova zemlja 65 puta veća nego sve tri baltičke zajedno, a pomogla je Ukrajinu šest puta manje nego one. Vrlo je jaka kritika na nemačku vladu zašto ne isporučuje više oružja. Nemačka vlada pokušava isključivo zbog svojih ekonomskih interesa da to nekako izbegne.
Druga stvar koja je dovela do te politike jeste jedna duboka trauma u EU koja se zove Donald Tramp. Ono što se desilo za vreme predsednikovanja Donalda Trampa u Americi jeste potpuno gubljenje poverenja u Ameriku, pre svega u Francuskoj i Nemačkoj. Makron je pre tri godine rekao NATO je faktički mrtav. To isto misle Nemci, samo nikada to glasno ne bi rekli. Sada je situacija u Evropi takva da oni nemaju apsolutno nikakav koncept. Oni pokušavaju da levitiraju od danas do sutra, da se snađu u tom haosu. Za mene postoji jedna zagonetka na koju nemam nikakav odgovor: Odakle potiče jedna takva poslušnost prema Americi? To je zaista upadljivo do koje mere je to jedan submisivan odnos. Ono što se sada desilo apsolutno nije u interesu EU, a to je jedna ogromna militarizacija.
Nemačka ima godišnje budžet od 50 milijardi i to je već tako godinama. I odavno se priča kako je vojska odavno zastarela, kako nema municije, kako sve treba da se obnovi. O tome je bilo vesti u javnosti, ali to je tek sada buknulo. Tih 100 milijardi će biti dato vojsci da se ona obnovi. Nemačka vojska nema nikakve veze sa Ukrajinom. To nije pomoć Ukrajini.
U kojoj poziciji se danas nalaze vlasti, između Amerike kojoj više ne veruju i Rusije, sa kojom su u užasnom sukobu, a koja im je neophodna? Kada bi, hipotetički kažem, javno mnjenje u zapadnoj Evropi bilo raspoloženo za mir, i kada bi imalo jasniju sliku o tome šta se dešava (a potpuno je zaboravljeno šta je bilo u Iraku, ili Jemen, a niko ne zna gde je to, a to je 400.000 žrtava, u istom ovom trenutku, što je neverovatan rasizam), kada ne bi bilo antirusko raspoloženo, kao što jeste, onda bi ono moglo da napravi pritisak na svoje vlade da pregovaraju sa Putinom.
Nemačka se posle Drugog svetskog rata definisala pre svega na Istočnu Nemačku i Istočni blok, ne samo Nemačka, nego čitava Istočna Evropa se definisala u odnosu na Istočni blok. Mi smo ne samo bogatiji, nego i superiorniji, itd. To je kod ljudi, kod stanovnika Zapadne Evrope duboko usađeno. To je jedan od fundamenata. Mi smo pametniji, mi smo bogatiji. Mi smo dobri momci, oni koji štite demokratiju. To je samo jedan mali deo objašnjenja odakle to. Istorija je stravična. Ja čitam jednu vrlo konzervativnu švajcarsku novinu. Za vikend je izašao tamo jedan tekst ukrajinske spisateljice, gde ona zastupa tezu da je ruska klasika (Tolstoj, Dostojevski, Čehov) samo bila izraz ruskog imperijalizma i priprema agresije na Ukajinu. Ta žena ima pravo da bude bolesna u mozgu, ona ima pravo da čita Tolstoja kako hoće. Ali da ta novina tako nešto objavi jeste nečuveno, nikada se nije desilo nešto slično, jer je to pljuvačina, to nije tekst. Juče sam pogledao da je u Njujork tajmsu izašao tekst kako Amerikanci šalju oružje Ukrajini sa uputstvima koje niko ne razume. Oni te tekstove puštaju kroz google translate. To nam govori o suštini te takozvane vojne pomoći.

Pitanja/komentari

Violeta Đikanović: Hajde da se vratimo u devedesete. Čini mi se da nije bilo sankcija, ovaj narod se ne bi dozvao pameti. Dozvao se posle vojne intervencije. Možda kada se udari po novčaniku, narod se i digne. Naš je problem što sedimo na dve stolice.

Slobodan: Sankcije uopšte nisu pomogle. Milošević je bio pod većim brojem sankcija i njima je trebalo deset godina da ga sruše. Vojna intervencija koja je donela brojne civilne žrtve je bila kontraproduktivna, a pre toga su Miloševića proglašavali za faktor stabilnosti i mira. Mislim da je greška bila u sankcijama, da je trebalo da bude dijaloga, da nije smelo da dođe do rata. I tu ne možemo kriviti samo jednu stranu, tu su generalno sve strane morale da razgovaraju da bi se izbegli sukobi. Tu su stradali ljudi, a elite su se bogatile. Milošević zbog toga nije ispaštao. Stojim iza toga da treba ostati neutralan. Sa druge strane, treba uvesti sankcije ako se odnose na oligarhe, ali ne dirati običan narod.

Rade Radovanović: Kao neko ko je iz novinarstva, ja bih da skrenem pažnju, i sebi i svima nama, na smisao i upotrebu reči. Što se mene tiče, u pitanju je užasna nacističko imperijalna agresija Putinovog režima na jednu državu i jedan narod i da ne širim dalje, čuvam se generalizacija. Opasan je mehanizam koji se često upotrebljavlja i nesvesno. Rekli ste (Zoran) jedan vrednosni sud za koji ja mislim da nije tačan, a radi se o uputstvima na engleskom. Čitao sam vrlo ozbiljne tekstove u Tajmsu gospodina Božu Kovačevića, zagrebačkog autora, vrlo ozbiljnog poznavaoca situacije. Nije tačno da pripadici ukrajinskih vojnih snaga o engleskom nemaju pojma. Vrhovni komandant ukrajinske vojske je dve godine bio na obuci u NATO-u. Oko 70% oficira i podoficira govori engleski. Ja nisam militaristički orijentisan i nisam stručnjak za vojna pitanja.

Zoran: Ja to ne znam, ali sam samo citirao tekst u kome se kaže da američka država liferuje oružje i uputstvo za upotrebu na engleskom jeziku. Ja sam siguran, ja trenutno imam problem sa Amerikancima jer sam radio neki mali poslić za njih i imam problem da to naplatim preko neke banke. Ja sam dobio iz Amerike pet stranice uputstva o tome kako da izađem na kraj sa njihovim poreskim sistemom. Ja znam engleski, ali nisam razumeo ni jednu jedinu reč. To je stručan, komplikovan jezik i ako niste u tome, jako teško to razumete.
Moja poenta je bila da američka država liferuje oružje ne vodeći računa kako će ono biti korišćeno. Isto kao i Nemačka. To je komplikovan problem, ali da ga svedem na banalnost. To oružje se liferuje ne da bi se Ukrajina branila, nego da bi se ono prodalo.

Rade: Izgleda da je mnogima promakla i ovde se uopšte ne pominje, izjava Putina da je Ukrajina greška. To je izuzetno po meni važno objašnjenje.

Đorđe Balmazović Žole: Ja sam puno razmišljao o antiruskom raspoloženju u Evropi i ja sam siguran da je u pitanju strah, pre svega strah jer ceo svet lako može da bude uvučen i izgine. Tok rata je kontrolisana histerija. Niko normalan ne može da ne saoseća sa ljudima koji ginu. Znamo da u ratu uglavnom ginu nevini muškarci, žene, deca, oni koji nisu uključeni, vojnici se najviše čuvaju. Najviše nevinih pogine. Sa jedne strane, ginu nevini ljudi, a mi ne znamo kako da to zaustavimo. Ukoliko se preterano uključimo u doturanje oružja i to eskalira, onda nam svima može doći glave.

Zoran: Javno mnjenje to podržava, što jače vojno angažovanje.

Đorđe: Evropa se nalazi između osećaja straha da to može da eskalira i osećaja da treba da se pomogne.

Zoran: Ako je strah u pitanju, po meni bi bilo logično da se brinu o tome da sukob ne eskalira.

Đorđe: Imam jednog prijatelja koji je odrastao u Rusiji, koji je rekao da mi nemamo predstavu koliko je čovek u Rusiji spreman da trpi. Oni su tako vaspitavani vekovima da sve daju za državu i veru. On kaže da ove sankcije Rusiji i običnom čoveku neće uraditi ništa, ali Rusa će više pogoditi udar na ugled. Kada su počele sankcije protiv umetnika, to je besmisleno, jer su ljudi dovedeni da budu između čekića i nakovnja, da moraju da se izjasne protiv Putina, a porodice im žive u Rusiji. To je pokušaj da se ide na ugled, jer se sankcijama ne može ništa. Rusija ima izgrađenu ideju o sebi kao sili pobednici u Velikom otadžbinskom ratu. Na ovaj način, Putin po mom mišljenju korumpira tu ideju, i ne mogu uopšte da zamislim da će neko ići u Moskvu da slavi Dan pobede dok je Putin na vlasti. Milošević je korumpirao učešće Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, tako da se u Evropi niko ne seća uloge Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, nego se svi sećaju Srbije u ratovima devedesetih, to je sada uradio Putin. U Ljubljani, Slovenci se ne izjašnjavaju previše, ali su svi protiv Putina i agresije. Janša je tu najveći putinofil. Njegov najbolji prijatelj i patron je podržavalac Putina.

Slobodan: Oni su udarili na Ruski kulturni centar u Ljubljani. Oni su ga zatvorili. Video sam saopštenje Levice. To je malo preterano.

Aleksandar Kraus: Izgleda da smo zaboravili da je levica u Srbiji na dnevnom redu. Veliko je pitanje šta je sa levicom u EU, šta je sa levicom u svetu povodom Ukrajine i da vidimo gde smo tu mi? Vučić zaslužuje da bude osuđivan u svakom trenutku. Mi treba da se distanciramo od njega povodom ovoga što se dešava (oko sankcija), a ne da primamo na sebe. To je meni vrlo bitno. Ono što je meni stalno pred očima jeste da je Milošević veza sa Putinom. Putin je hiljadu puta Milošević. Mi smo imali nacionalizaciju antifašizma od miloševićeve i postmiloševićeve ere. Sada imamo nacionalizaciju Otadžbinskog rata od Putina i to je nešto što je sve manipulacija i katastrofa. Trebalo bi videti šta se dešava sa leve strane, levica se ovde porađa. I Borko Stefanović je bio Levica Srbije. Tu svega ima. Ima Marks 21, u Somboru Crveni, imamo Partiju radikalne levice/PRL, ima moja Solidarnost. Sve je to jako tanko, a kada se zagrebe malo dublje odmah se naiđe srpski nacionalizam, na nerazumevanje sankcija, odmah se naiđe na nerazumevanje NATO-a. Svi govore o sankcijama, i NATO-u, a niko neće da kaže šta je bilo na Kosovu, i zašto su bile sankcije i zašto je bilo bombardovanje? To neće ni levica da kaže. Sada se to zove Zeleno leva koalicija. To je sada šira koalicija. Mi to sada imamo u parlamentu. Jedva se progovorilo da se osuđuje agresija na Ukrajinu. To je sve na staklenim nogama. Nema jasno levih pozicija. E sada, šta je to levo? Za mene je levo da se jasno kaže da smo mi za EU, potpuno jasno i nedvosmisleno, zajedno sa levičarima u EU, da menjamo EU iznutra. Srbija sebe doživljava mnogo više nego što je stvarno značajna. Ona nije tako značajna. Mi smo svi pali na domaćoj politici. Ko pada na domaću politiku, postavlja se pitanje šta se petljaš u veliku politiku? Daj prvo uradi nešto u svom dvorištu! Kada budu ovi protesti za Ukrajinu, tamo se skupi sto dvesta ljudi. Šta je to? To je katastrofa. Isto tako, Nikitin koristi prave reči hitlerizam. Nema dileme šta Putin radi i šta se dešava u Ukrajini. Kada se govori o nacionalističkim i nacističkim krugovima u Ukrajini, prvo mora da se kaže šta je to ovde, pa onda možeš da govoriš o onome tamo. Nekome ne smeta domaći fašizam, a smeta mu onaj tamo negde. Kada se god govori o Zapadu i svašta mu se zamera, treba biti vrlo svestan Trampovog perioda. Trampov period je za Putina bio sasvim nešto drugo. Veliko je pitanje kako bi se stvari odvijale u Ukrajini da je to ostalo. Prema tome, tragovi trampizma na Zapadu se i dalje osećaju.

Zoran: Interesantna je situacija u Nemačkoj kod partije koja se zove Linke. To je leva partija. Ono što je interesantno je da su procesi unutar te partije u odnosu na rat u Ukrajini vrlo slični procesima u najdesnijoj partiji AFD. Obe te partije se cepaju po sredini. Kod Linke imate dve struje: jednu struju vodi Gregor Gizi koji je godinama bio pragmatični lider i dan danas je on najpopularniji političar iz te partije. On je izašao sa jednim šokantnim stavom da NATO nije uradio ništa pogrešno, sve je to samo Putin i da Zapad nema nikakvu odgovornost prema ovoj situaciji. On je predstavnik jedne struje u okviru Linke. A drugi predstavnik je Sara Vagernek, koja malo glumi neku Rozu Luksemburg i ima nacionalističke stavove. Ipak, ona je razumnija u odnosu na tu situaciju. Sličaj je proces i u AFD-u koja je jedna ekstremno desna partija. Isto imate jednu struju koja osuđuje ovu agresiju i jednu jaku struju koja pokazuje veliko razumevanje.

Zlatoje: Ja zapažam da se levica ponaša slično tridesetih godina prošlog veka. Ona strašno približava svoje stavove sa desnicom. Naravno da su motivi različiti, jesu, ali na žalost, to običnom čoveku izgleda loše kada to sluša. Ako Rusiju ne smatrate imperijalističkom silom, onda ništa drugo niste uradili nego ste pristali uz desnicu. Mislim da je to jako opasno.

Ivan Srdanović: Mislim da u ovom trenutku gledamo kako Putin lepo sahranjuje pacifizam, sahranjuje i globalističku ideju. Sada bih podsetio na par stvari. Ono što se događalo u Jugoslaviji, ono što je Milošević radio, na isti način Evropa nije reagovala. Ona je kilavo reagovala, levica je pogrešno reagovala, neki od levice tumačeći Hrvatsku maltene kao nekog ko je izazvao Vukovar. Dakle, imamo vrlo ozbiljan problem. Sada se u Ukrajini događa mnogo Vukovara. Ovaj čovek (Putin) nije neozbiljni koljač sa Balkana kao što je bio Milošević.
Postavljam pitanja. Mislim lepo je to reći dolazi Džingis Kan, pa hajde da pregovaramo, postoje dve strane, dolazi Hitler. Šta biste vi predložili u smislu otvaranja dijaloga sa ljudima koji su toliko bezočni da recimo preko 1000km bombarduju grad Lavov? Putin je neprijatelj Rusije, kao što je Milošević bio neprijatelj Srbije, a Hitler neprijatelj Nemačke, i on će upropastiti Rusiju, što mi je lično žao. Ja vas pitam šta treba učiniti? Da li vi mislite da sa divljakom koji gađa na 1000km nekoga i ubija kako sa njim uspostaviti kontakt, kako uspostaviti dijalog, i šta je to što bi trebalo da bude zajednički imenitelj? Juče, preključe prećeno je Crnoj Gori.

Dejan Novaković: Te ruske firme su i špijunski centri u Srbiji. To je leglo ruskih špijuna.