Uvodničar: Dr Dušan Janjić
Moderatorka: Staša Zajović
Prisutno: 16
18. novembar 2025. godine
Kriza u Srbiji se razrešava na jedan potpuno nov način, ali se neće rešiti bez pritiska međunarodne zajednice
Knjiga tekstova Dušana Janjića “Kriza i vetrovi rata” (Cepter World Book, 2025), sadrži njegove analize od 2020-e do 2024. godine, objavljene u više medija, domaćih i stranih-čak i u medijima u Albaniji. Podeljena je u četiri dela, a prvi tekstovi se odnose na početak pandemije korona virusa, vanredno stanje i probleme zdravstva u Srbiji, ali je veći deo knjige posvećen unutrašnjoj politici, odnosima Srbije i zemalja našeg regiona, kao i onim sa EU, SAD…U tom kontekstu se razmatra i politika u odnosima Srbije i Kosova, politici srpskog sveta, glavnim globalnim odnosima i krizama, ali i najnovijim domaćim-opštedruštvenoj i energetskoj.
Dušan Janjić je već decenijama prisutan u javnosti, pre svega kao osnivač i predsednik Izvršnog odbora nevladine organizacije Forum za etničke odnose, čiji je fokus analiza i predlozi za rešavanje međuetničkih konflikata i političkih kriza koje im prethode ili ih prate, pitanja statusa manjinskih zajednica, ali i uticaja nacionalističkih i populističkih politika na mogućnosti njihovog rešavanja…
Ovaj razgovor se posebno odnosio na one tekstove koji razmatraju proces dijaloga Srbije i Kosova u okviru Briselskog i Ohridskog sporazuma pod posredništvom EU, događaj u Banjskoj, uticaje SAD i Rusije na Kosovu, neispunjavanje zahteva procesa normalizacije od obe strane, budućnost Srba koji žive na severu Kosova kao i šansi Kosova da postane članica UN.
Mit o Kosovu ne može da nestane, ali može da se različito tumači
Moderatorka razgovora, Staša Zajović, rekla je predstavljajući autora i knjigu, da je mnogo naučila-posebno o odnosu međunarodne zajednice prema Kosovu, čitajući “Krizu i vetrove rata”. Pitala je autora da li je moguće promeniti većinsko mišljenje o položaju Kosova u Srbiji i kako osloboditi pristalice tog stava od preokupacije nacionalnom mitologijom.
Janjić je prvo rekao da je njegova knjiga po formi publicistička, ali da su analize u njoj u velikoj meri zasnovane na istraživanjima Foruma za etničke odnose. Najavio je sledeću knjigu i pomenuo da je teorije etniciteta predavao i još uvek predaje na nekoliko inostranih univerziteta. Predstavio je i neka od svojih ranijih dela, posebno pominjući rukopis koji je Zlatko Dizdarević još tokom rata devedesetih, pokušavao da objavi van zemlje. “Početkom devedesetih, nismo znali šta je to policy paper. Ali, koristili su stavove iz mojih knjiga i na Mirovnoj konferenciji u Londonu. Moja knjiga “Srbija između prošlosti i budućnosti, u SAD je objavljena u sedam hiljada primeraka. Tako da se danas može pronaći i u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu i u British library.” Rekao je i to da je čuo da se ta knjiga nije dopala Aleksandru Vučiću.
Za knjigu o Kosovu, motiv mu je bio da se mladi kosovski Albanci približe ljudima iz Srbije i da vide “da u Srbiji postoje Srbi koji ih ne mrze”. “Zašto mene Srbi mrze? Ali su primenili sve iz knjige sem jedne tačke. Mi nismo predvideli da Peti oktobar bude puč, već da to bude opštenarodna revolucija. Zato je Otpor imao isped da je “narodni pokret”. U napadima Ane Brnabić, ja sam sada “vođa studenata.” A zatim je odgovorio na ranije postavljeno pitanje: “Iskustvo u politici ne mogu da odvojim od mog intelektualnog rada. Kosovo je bilo-i uvek će biti deo mitologije. Koja ima to svojstvo da može različito da se tumači. Srpska mitologija o Kosovu je nastala preko austrougarske policije, da bi Srbi iz Krajine podržali Austriju oko Kosova. Odlična je knjiga Miodraga Pavlovića “Vidovdan i časni krst”. Mit o Kosovu je postao zvanična istorija kroz školstvo. Vilijam Cimerman u knjizi “Politička kriza u Jugoslaviji”, govori o mitologiji kod Srba i kaže da će i novi rat, početi na Vidovdan…
I onda su sada i studenti naleteli na taj mit. Ali, to je već ruska priča. Nacionalizam se teško može pobediti jer su većina nacionalisti. Ali, to je i ruska igra. Treba im da ovde maltretiraju Amerikance.
Nacionalna država koja se zasniva na etnicitetu, nikad nije bila bez žrtava; možda je Nemačka najbolji primer..
Staša Zajović ga je onda pitala šta znači “razgraničenje po etničkim linijama”. Janjić kaže da je u vezi sa tom temom, Vučić koristio i “unutrašnji dijalog” ali i dijalog u medijima, da bi dobio podršku za ideju etničkog razgraničenja. O tome je objavio i tekst u Blicu. A savetnik mu je bio i bivši ambasador SAD u Beogradu, Vilijam Montgomeri. Dušan Janjić smatra tu ideju opasnom, što se danas vidi i iz politike Benjamina Netanjahua - koji je počeo sa sličnim idejama a završio u genocidu u Gazi. On napominje da je civilno društvo (u Konventu za EU) ustalo protiv ideje o etničkom razganičenju između Srbije i Kosova (koju su promovisali Vučić i Hašim Tači). NVO su bile jasno protiv razganičenja po etničkim linijama.
Na primedbu Zajović da Ustav Kosova zabranjuje njegovo prisajedinjenje Albaniji, Janjić kaže da Kosovo ima dobar Ustav ali ne i zakone. On objašnjava koncept nacije: “ Moderne nacije su zasnovane na principu državljanstva, a ne etničko-nacionalnom. Nacionalna država koja se zasniva na etnicitetu, nikad nije bila bez žrtava. Možda je Nemačka najbolji primer. Ja sam radio doktorat o tome. Pa sam to u glavi raščistio.”
On stvaranje nacionalnih država deli u dva osnivačka principa: onom osnovanom na poštovanju zajedničkog ustava (građanski) i na “pijemontskom ” po italijanskom modelu okupnjanja oko pokrajine Pijemont. “Pogledajte samo Mancinijevo pismo-u kome se kaže: napravili smo Italiju, a sada bi trebalo da napravimo Italijane. Slično se i Srbija formirala tokom perioda od 180 godina. Kneževina Srbija se u svojoj državnoj koncepciji oslanjala na turski milet. I svoje glavne simbole formirala na Kosovu: Manastir Dečane kao simbol države, a Pećku patrijaršiju kao simbol Crkve i pravoslavlja. „Srbe u Srbiji-a posebno u „užoj“ Srbiji neki ljudi izvan, zovu Srbijancima. Ali, to je odrednica državljanstva. Tako je bilo sve do osnivanja Jugoslavije.“ Janjić je kao primer šta današnji „Srbijanci“ podrazumevaju pod svojim srpskim nacionalnim identitetom, naveo istraživanje koje je njegov Forum sproveo. Prema tom istraživanju, upitani su izjavljivali da sebe smatraju Srbima/kinjama jer su: 1. Rođeni kao Srbi; 2. Pravoslavci su; 3. Žive u Srbiji: 4. Govore srpskim jezikom...Tek na četrnaestom mestu se pominjalo državljanstvo Srbije...
Janjić kaže da je interes Srbije da može da kontroliše svoju teritoriju i da je Kosovo izvan te mogućnosti kontrole. „Kada mi je Vojislav Koštunica predlagao da se prihvatim posla ministra za Kosovo, ja sam mu rekao da je za mene najvažnije šta on podrazumeva pod granicom Srbije-reku Ibar ili Merdare...“ Pomenuo je i to da je po istraživanjima Foruma, samo 9% ispitanika/ica odgovorilo da bi pristalo da se Srbija odrekne Kosova ukoliko bi umesto njega dobila Republiku Srpsku.
Janjić je govorio i o utemeljenju Srbije kao države u 19. veku, insistirajući na značaju formiranja institucija na čemu se tada radilo. Zajović je onda skrenula pažnju da se političari u Srbiji uvek pozivaju na preambulu Ustava Srbije koja obavezuje zvaničnike da brane pravo Srbije na Kosovo-kao i da Albanci sa Kosova nisu toliko zainteresovani za ujedinavanje sa Albanijom. Autor je ponovio stav jednog dela pravnih eksperata da preambula nije obavezujući deo Ustava. Sanja Božović smatra da Predsednika Srbije Ustav i zakoni obavezuju da Kosovo smatra delom države.
Janjić kaže da je tu, verovatno napravljen kompromis političara i tajnih službi: „A to nije dobro. Ni za političare ni za tajne službe...“
Nedostaje pritisak da se na Kosovu dođe do normalizacije: Gazivode kao Beograd na vodi
Nastavilo se razgovorom o njegovim pogledima na rešavanje kriza: „U početku sam bio za „conflict resolution“. Vladimir Horovic je savetovao da u tome primenimo i neke principe samoupravljanja. Ali, mi tada nismo shvatali šta su dimenzije rata. Sada sam za perspektivu upravljanja sukobom a ne njegovog rešavanja.“ Kao primer uzeo je sporazume iz Dejtona i Kumanova. „Posle intervencije međunarodne zajednice zbog Goražda, morao je da se napravi mir u Dejtonu. Jedan od ciljeva Dejtonskog sporazuma bio je i da se Srbija uvede u NATO. Sporazum iz Kumanova je, u stvari, ugovor o vojno-tehničkoj saradnji. Ne o kapitulaciji, već o saradnji. Srbiji je dozvoljeno da priča o pobedi, a vojska je pobegla 37 dana pre roka. Ono što govori general Vesli Klark je tačno. Na Kosovo su upadale bande. Pogunulo je tada oko 370 Srba. Prolazio sam kroz Peć ubrzo posle bombardovanja. Peć je bila uništena, kao i Đakovica. Kosovo je i tema studentske pobune danas. Iako je suviše jak uticaj nacionalista na njih, to ima kao posledicu i označavanje Vučića kao „izdajnika“.
Dušan Janjić je svoje izlaganje nastavio aktuelnim aktivnostima („non-paper“), gde se za rešavanje krize u Srbiji predlaže prelazni period od dve-tri godine, za prenos vlasti. Tu on ubraja i tranzicionu pravdu koja „nije samo lustracija“. „Ima mnogo ljudi koji traže pravdu. Ljudi javno traže pravdu za smrt svoje dece. Kao Dijana Hrka i Milovan Milivojević. Nastaje nešto novo, nešto kao što je bilo u Argentini, nešto što se danas događa u vezi sa stradanjima dece u Gazi. Traži se krivična odgovornost. Za tranzicionu pravdu je važno i procesuiranje odgovornih za nezakonito bogaćenje-koje se posle 2000. svelo samo na plaćanje „ekstra-profita“. Proceduru za to bi trebalo preuzeti od Jevreja-koji su prvo sačekali da im same korporacije ponude obeštećenja...“
Janjić procenjuje da u skorije vreme, nije nužna radikalna promena Ustava Srbije već njegove izmene amandmanima. Tu je, smatra on, najvažnije pitanje vojne neutralnosti.
Stašu Zajović je zanimalo koliko izborne kalkulacije na obe strane blokiraju dijalog Srbije i Kosova. Janjić kaže da je taj dijalog bio žrtva i izbornih kalkulacija u zapadnim zemljama. „Nedostaje pritisak da dođe do normalizacije“, tvrdi on. Janjić se prisetio da je posle izbacivanja Albanaca iz škola, ustanovljen dijalog predstavnika Albanaca sa Kosova sa predstavnicima civilnog društva, uz podršku Soros fondacije. „Problem je nastao jer su ubrzo albanski predstavnici postali političari koji su osnivali stranke ili postajali njihovi funkcioneri. Sa Fehmijem Aganijem smo dobro sarađivali, ali je on onda postao politički lider. NVO iz Srbije su tada inicirale razgovore na Kosovu, a danas NVO sa Kosova drže civilno društvo u Srbiji. Samo su Vuk Drašković i Dušan Mihajlović-od srpskih političara, hteli da sarađuju u tom dijalogu. Meni je pripisan tajni dokument CIA za rušenje Miloševića, a to je-u stvari, bio rezultat istraživanja sa Vladimirom Goatijem-za osnaživanje Reformskih snaga.“
Govoreći o dijalogu o tzv. normalizaciji odnosa između Kosova i Prištine, Janjić je kritikovao pristup EU i njenu „burazersku diplomatiju“: „EU ne može više tako da održava taj dijalog. I Forum je radio na izradu Francusko-nemačkog predloga Sporazuma. Velika je odgovornost i na bivšem EU posredniku, Miroslavu Lajčaku. O nekim elementima Sporazuma uopšte nije razgovarano, kao što je status SPC i njenog sveptenstva i monaštva. Radi se o manjinskim pravima jednog naroda...“
Kada je Staša Zajović rekla da primećuje da jedan broj novinara-i u nezavisnim medijima, stalno govori i piše „samoproglašeno Kosovo“, Janjić kaže da u zvaničnim dokumentima piše da se radi o „ jednostrano proglašenoj nezavisnosti“, tako da nije tačan pristup ni Kosova a ni Srbije ovoj temi. „Blokirano je sprovođenje Ahtisarijevog plana. Rusija je-kada je izašla iz Kontakt grupe, dobila energetski sektor u Srbiji. Rezolucija koju su predložile Italija, Francuska, Nemačka i SAD („Kvinta“), nije prošla. Tako da danas Kosovo više nije problem Saveta bezbednosti UN – sem minimalno, već samo Generalne skupštine. A ko je nastradao? Nastradale su manjine. Jer se UNMIK bavio i zajednicama. EU i SAD su uspele da na albanskoj strani imaju više partnera, i u vlasti i u opoziciji. Srbi su na Kosovu ostajali sve do pojave Srpske liste. Pozicija SAD je bila-davanje međunarodnih garancija Kosovu, a ne nezavisnost. Slobodan Milošević tada nije došao na konferenciju Karnegi fondacije 1997. Tamo sam prvi put čuo da će Srbija biti bombardovana. Uticajni međunarodni faktori su shvatili da ih je Milošević napustio i okrenuo se Rusima. Tada se ništa toliko dramatično nije dešavalo na terenu, već geopolitički. Srbija je dobila suspenziju sankcija, a zauzvrat je prodala Telekom. Bilo nam je jasno da „conflict menagament“ postaje opasan ako ne postoji javnost. Jer se sve rešava u okviru malih grupa gde se favorizuju pojedinačni interesi. Videćemo kako će moćan kapital preurediti Gazivode. Biće kao Beograd na vodi, sa kazinima...Finansijski će biti eksteritorijalan. Sever Kosova će biti „kazino republika“. Tako će problem Srba biti rešen.“
Moderatorka je htela da čuje i autorovo mišljenje o procesu priznavanja Kosova. Janjić o tome misli da su „akcije otpriznavanja“ od strane Srbije, nebitne po broju, sem što predstavljaju kršenje obaveza prihvaćenih Sporazumom. „Da nije bilo Gaze, Kosovo bi imalo status Palestine. De facto je priznato.“ Na modelu za položaj SPC radili su Vatikan i SAD, kaže Janjić. Ali, i da Aleksandar Vučić nije hteo da ga stavi na dnevni red.
„Banjska“: izduvavanje balona nasilja
Govorilo se i o „slučaju Banjska“, o kojem piše i Dušan Janjić u „Krizi i vetrovima rata“. Moderatorka je pročitala taj deo iz Janjićeve knjige, ističući da je Miša Gleni rekao da bi taj veliki incident mogao da zbliži dva naroda. Janjić misli da je i albanski i srpski narativ o tome pojednostavljen. Albanci su, rekao je, odmah izašli sa stavom da se radi o akciji kojom se nameravala okupacija severa Kosova. Kaže da ga je iguman Banjske zvao da pomogne i da kada je – posle tri dana došao na mesto događaja, da su tamo već bili „američki tigrovi“. Pretpostavlja da je na srpskoj strani bilo oko 500 ljudi koji su, najverovatnije, obučavani u Rusiji. „Tamo ih je sačekala kosovska policija. Američka ambasada je tražila da se javnosti obraća samo šef policije. „Nikad nisu minirali nagaznim minama. Neko je postavio nagazne mine na koje je naletela policija Kosova. Policijaca je bilo nekoliko stotina i oni su uzvratili. Što se tiče grupe hodočasnika koji su se nalazili u Manastiru, verovatno ni to nije slučajno u planiranju ove akcije. Pretpostavljam da je deo plana bila i talačka kriza. „Naši su rekli petnaest dana posle, da je to bila „presretnuta akcija“. Hteli su novu „Kadinjaču“.“
Janjić smatra da je značajan broj ljudi koje su obučili instruktori ruskih specijalaca, još uvek - kako na Kosovu, tako i u Republici Srpskoj. Ali da je u RS postao deo zvaničnih snaga bezbednosti. „Trebalo bi te ljude razoružati. Inače, nisam siguran da ćemo ovde imati mir. Lajčak nas je doveo na ivicu rata. To je bila „presretnuta akcija“ kojom je ispumpan balon nasilja. Nije moglo bez znanja SAD i Rusije. Miša Gleni je bio dobro obavešten. I u Ćacilendu ima onih koji su tako obučeni. I tamo se koristi ruski model. O tome pripremamo analizu.“ Zaključio je: „Cela naša patnja je o nečemu što ne može da se organizuje kao država. “
Na pitanje Zinaide Marjanović, kada će Srbija da postane članica NATO, uvodničar našeg razgovora je rekao da ne zna, i dodao: „Bosna je pokazala da svako ko hoće da ratuje, nema sa čime da ratuje. Da mora sa NATO.“
Janjić je govorio i o okolnostima ubistva Olivera Ivanovića, odgovarajući na pitanje Nastaje Radović. „Ivanović je imao strah od likvidacije odmah poske Petog oktobra. Smatram da je to političko ubistvo, da nema veze sa kriminalnim miljeom. Oliver Ivanović je na pregovorima u Parizu bio glavni pregovarač. Znao je sve o Košarama. Način na koji je ubijen liči na ritualno ubistvo.“
O razrešenju sadašnje krize, Janjić kaže: „Kod Rusa vođa ode tako što ga duboka država skloni. Kriza se, međutim, najbolje rešava kroz politički dogovor. Dragan Đilas i drugi bi trebalo da shvate da se neće ponoviti Peti oktobar. To je prošlo. Tada se nije desila pobeda naroda već specijalnih službi. Zoran Đinđić je rekao da sam ja bio vođa Otpora. Ja jesam pomagao, ali nisam imao ambiciju da vodim. Danas su ljudi kao Hrka vrlo važan moralni činilac. Takvih ljudi se diktatori najviše boje. Iza studenata stoji vrlo razvijena i sposobna IT zajednica. Ima i drugih. Tu su i ljudi iz protesta „Jedan od pet miliona“. Ovo jeste najveći studentski bunt od Petog oktobra. Tako da borba protiv režima i dalje traje.
Dunja Hadžiomerspahić je pitala uvodničara Janjića kako se mogu politički pokrenuti ljudi na selu. Odgovorio je: „Studenti su to pokazali. Ali, ne možemo ništa da uradimo bez pritiska međunarodne zajednice“.
Nastasja Radović