Uvodničari: Miloš Urošević i Milena Vasić
Moderatorka: Ljiljana Radovanović
Prisutno: 11 osoba
21. januar 2026. godine
Stenice našeg pravosuđa su večite?
Dokumentarni film Proces-autorki Darije Stjepić i Jelene Rudakijević a u produkciji grupe SviĆe (2025), traje 23 minuta i pokazuje unutrašnju stranu višemesečnog pritvora u kojem je bilo šest ljudi, uhapšenih pred veliki studentsko-građanski protest 15. marta 2025. godine. Pripadnici/ce stranke Pokret slobodnih građana (PSG) i studentske organizacije STAV, posle hapšenja u Novom Sadu, zadržani su u zatvorskom-a posle više meseci i u kućnom pritvoru (ukupno više od sedam meseci), pod sumnjom da su nameravali da sruše ustavni poredak Republike Srbije. U prodržavne medije je stigao i snimak njihovog razgovora, pribavljen bez sudskog naloga. Kasnije se saznalo da su njihovi razgovori snimljeni „usput“, a da je nalog za praćenje izdat za narodnu poslanicu PSG, Anu Oreg. Neki od osumnjičenih su se-u vreme hapšenja, našli van granica Srbije. Oni koji su uhapšeni-u ovom filmu pričaju o iskustvu ahapšenja, saslušavanja, pritvora i štajka glađu (u zatvorima Klisa, Sremska Mitrovica i Centralnom zatvoru u Beogradu)...
Krajem novembra je –pred Višim sudom u Novom Sadu počeo glavni pretres. Odbrana je tražila izuzeće nekoliko javnih tužilaca-Glavnog tužioca VJT u Novom Sadu, tužiteljke Apelacionog suda, Glavne javne tužiteljaka Republičkog javnog tužilaštva... Sumnju su zasnivali i na dokazima koji su, kako je rečeno, pribavljeni protivno zakonu i Ustavu.
Zbog tog zahteva je glavni pretres odložen za 02. februar 2026.
Više javno tužilaštvo u Novom Sadu, odbilo je taj zahtev odbrane. Odbrana je sumnju zasnivala i na dokazima koji su, kako je rečeno, pribavljeni protivno zakonu i Ustavu i da je to krivično delo-neovlašćeno prisluškivanje i snimanje. Prema advokatu odbrane, Vladimiru Beljanskom, niko od tužilaca nije pokrenuo postupak protiv službenika BIA, a republička tužiteljka, Zagorka Dolovac, nije izdala obavezno uputstvo kojim bi naložila istragu u vezi sa postupanjem BIA.
Priručnik za robiju
Okrivljeni za „državni udar“ su: Dejan Baragić, Jovan Dražić, Srđan Đurić, Lado Jovović, Anja Pitulić, Marija Vasić, Lazar Dinić, Branislav Đorđević i Doroteja Antić.
Jedan od pritvorenika u zatvoru Klisa, kaže da mu je svaki dan bio isti, da je u sobi bilo deset ljudi, a da se osoblje zatvora prema njima ponašalo „ kao prema životinjama a ne ljudima “. Marija Vasić, profesorka sociologije u novosadskoj Jovinoj gimnaziji-koja je štrajkovala glađu i žeđu, priča o svojim zatvorskim cemerkama koje su bile veoma motivisane za dijalog o pitanjima religije. „Sve moje cimerke su bile religiozne. Predavala sam im „religiju“ koju, inače, predajem u školi. Bile su veoma zainteresovane. Shvatila sam da ih dugo niko nije ništa pitao. Bile su željne neke diskusije...“
Drugi sagovornik u filmu-koji je bio u pritvoru zatvora u Sremskoj Mitrovici, priča o muci sa stenicama, o prebijanju i štrajku glađu: „Sada pišemo priručnik za robiju“.
Marija Vasić-u nastavku filma, govori o odnosu prema njoj dok je štrajkovala glađu. Pritvorski kadar je od nje izričito tražio da svu hranu i voće koje dobija od porodice svakodnevno (a ne jede), baci. Odbili su da tu hranu podele drugim pritvorenicama koje nisu štrajkovale. Ona pominje i različit odnos koja su njena dva sina imala prema njenoj odluci da šrajkuje. Stariji je to prihvatio-a dosta mlađi drugi sin- tinejdžer, teško podnosio...Govorila je i o poseti Ombudsmana, koji je „vikao na nju“: „ Bilo je to i smešno i tužno “.
Mladen Cvjetić kaže da je imao preko dvesta uboda stenica i alergiju od toga. „Dali su mi lek za smirenje i lek protiv bolova.“ On kaže da nije imao pristup lekaru. Da su mu lekove davali pritvorski bolničari...
„Ne razumem zašto se to meni desilo. Kada nema nade, naviknete se na taj život“, kaže treći pritvorenik.
U filmu se kao bitan momenat njihovog boravka u pritvoru, pominju i pritisci da potpišu sporazum o priznavanju krivice. „Očekivao sam da niko neće potpisati sporazum o krivici za rušenje ustavnog poretka“, kaže Cvijetić.
Pritvorska šetnja je bila tek oko sat vremena dnevno. Lazar Dinić je u Boru bio u kućnom pritvoru. On priča kako je organizovao taj sat vremena „na slobodi“: „ Gledao sam šta mogu da sredim u toku tog jednog sata. Učio sam portugalski, igrao basket, išao na buvljak...“
I drugi su pričali kako su pritvorsko vreme koristili za samoobrazovanje.
Posebno je zanimljiva i potresna priča, roditelja dvoje male dece-koji je, tokom vremena kućnog pritvora, pokušavao da preuzme deo kućnih obaveza, pa i odvođenja dece u vrtić.
Nekadašnji pritvorenici-koji se sada brane sa slobode, govorili su i o svom specifičnom iskustvu „navikavanja na slobodu“.
Posle filma je usledio razgovor, u kojem je učestvovala i Milena Vasić, advokatica Jukom-a, Komiteta pravnika za ljudska prava.
Nada u poštovanje prava: beznadežna?
Branka Mihailović: Meni je ovo jako uzbudljivo. Svi mi znamo-imamo informacije, ali ovo je iznutra. Čujem-u štrajku su glađu...Iako sam emotivna, oguglala sam. Ovo je nešto drugačije. Dobro je da je neko zabeležio priču. Ne znam kako će se pravno završiti. Šta oni imaju?
Milena Vasić: Nemaju ništa. Nemaju dokaze. Ovo je pripremanje radnje za izvršenje krivičnog dela. Oni su sedeli i ćaskali. O tome kako će da upadnu u RTS...Prvo: od kad je RTS ustavna kategorija? Optuženi su za rušenje ustavnog poretka. A način na koji su prisluškivani, potpuno je nazakonit. Poslanica PSG, Ana Oreg, je bila na merama-a ne oni. Mislim da im je iznutra namešteno...
Ivan Srdanović: Trebalo bi pročitati roman „Čovek kojeg bi trebalo ubiti “...
Ljiljana Radovanović: Da li je olakšavajuća okolnost to što nisu potpisali?
Milena Vasić: Jeste. Kod nas je pritvor neograničen. Imali su jako dobro organizovanu podršku. Mislim da postoji jako velika šansa za oslobađajuću presudu. Radi se o nedozvoljenoj intervenciji u ljudska prava...
I dalje imamo te produžene pritvore. Optuženik bi mogao da bude do šest meseci u pritvoru. Ako za to vreme protiv njega nije podignuta optužnica, trebalo bi da bude pušten. Sad i ne znate šta mogu da vam stave na teret...
Ljiljana Radovanović: Bila je manja represija za vreme Slobodana Miloševića.
Branka Mihailović: Kako? Bila je velika represija...
Milena Vasić: Prvo su se svi ogradili od njih...
Melanija Aleksić: Koji su to studenti? Kao amorfna masa. Ja im nisam potpisala...
Nastasja Radović: Pa imali su istaknuta obećanja o sprovođenju lustracije i ispitivanju porekla imovine...
Melanija Aleksić: Kakva lustracija? Pa ovde je to potrebno za devedeset posto ljudi.
Milena Vasić: Da li će se sastati sa evroposlanicima? Ovi iz Beograda? Iz Novog Sada hoće. Evropski parlament je uradio sve što je mogao. Oni ne mogu da utiču na Evropsku komisiju...
Melanija Aleksić: Kako da idu u EU? Nigde nije bilo evropskih zastava.
Ivan Srdanović: Kakve su šanse da suđenje bude javno? Bilo je rečeno da nisu tehnološki opremljeni?
Milena Vasić: Možda se nešto promeni, kadrovski. Nisu imali tehničko lice, a imali su mikrofone. Audio snimanje je samo jedna od mogućnosti. Nadam se da ima šanse za ove ljude. Mada-šta se dešava sada u pravosuđu, u Skupštini... Izgorela je kancelarija tužioca za slučaj „Nadstrešnice“. Sad hoće da dvanaest tužilaca datih na rad u Tužilaštvo za organizovani kriminal, stave pod kontrolu Nenada Stefanovića... Oni su bili upućeni u TOK, zbog nedostatka tužilaca tamo. Sad hoće da ih vrate.
Meni je iz filma, bilo najteže da slušam ovo o stenicama. To je u Sremskoj Mitrovici. Godinama već imaju taj problem sa stenicama.
Nastasja Radović