Povodom Međunarodnog dana žrtava Holokausta
Uvodničari: Fahrudin Kladničanin, Miloš Urošević, Lino Veljak
Moderatorka: Staša Zajović
Prisutno: 18 osoba
28. januar 2026. godine
Izrael i Palestinci: Može li se drugome priznati „pravo na patnju“?
David Grosman je jedan od najvažnijih savremenih izraelskih i svetskih pisaca i mirovnih aktivista, dobitnik je Međunarodne nagrade Buker, a ovu knjigu eseja u Srbiji mu je- prošle godine, objavila izdavačka kuća Arhipelag. Poznat je i po knjizi Žuti vetar, kritičar je izraelske vlade i zalaže se za trajni mir između Izraelaca i Palestinaca. Srce koje misli je knjiga sastavljena od jedanaest Grosmanovih tekstova napisanih povodom najaktuelnijih događaja u odnosima dva naroda i onoga što je u tim odnosima usledilo nakon 07.10.2023. godine.
Antisemitizam traje
Staša Zajović je, na početku ovog razgovora, predstavila najvažnije aspekte istorijske, religijske i političke dimenzije teme Holokausta, sa posebnim naglaskom na dve stvari: početak progona Jervreja u Evropi i odnos cionističke politike i savremene politike države Izrael prema Palestincima. Zatim je govorila o samoj knjizi Davida Grosmana, navodeći šta je-za nju, kontroverzno u Grosmanovom jevrejstvu.
Progon Jevreja-navela je, počeo je u Srednjem veku u Evropi, kada je Katolička crkva naložila Jevrejima nošenje žutih traka. Smatra se da je žuta boja odabrana kao beleg ponižavanja jer su-u Italiji, tako obeležavane prostitutke. A Holokaust (hebrejski Šoa) je najstrašniji događaj u jevrejskoj istoriji koji su se i ranije-rekla je, suočavali sa mržnjom i pogromima u paganskim, religioznim ali i u sekularnim društvima. Uočen je veliki porast antisemitizma u Evropi posle najnovijih događaja na Bliskom istoku: u Francuskoj (koja ima najviše Jevreja), broj napada na Jevreje je porastao za 300%, a u Velikoj Britaniji za oko 112%, u Nemačkoj ih je od Sedmog oktobra, registrovano 3200. Smatra se da je to najveći porast detektovanih izraza netrpeljivosti prema Jevrejima, još od vremena Holokausta...Veliki broj mladih Nemaca nije čuo za broj od šest miliona ubijenih Jevreja, a u Rusiji 27% ispitanika/ca u jednom istraživanju, kaže da nije čulo za Holokaust. „A pogromi Jevreja u carističkom vremenu primorali su tri miliona Jevreja da pobegnu za Poljsku. Više od veka, carističke, sovjetske i sadašnje vlasti (RF), koristile su antisemitizam u borbi protiv disidenata.“ Zajović je pomenula i antisemitsku knjigu-pamflet Protokol sionskih mudraca, koji je nastao u Rusiji početkom 20. veka, na koju se pozivao i Hitler. Ona se osvrnula i na stradanje Jevreja u Jugoslaviji, posebno tokom Drugog svetskog rata: „Pred Drugi svetski rat, u Kraljevini Jugoslaviji je živela 71.000 Jevreja, mahom u većim gradovima. Više od 80% procenata njih je nestalo-ubijeno u Holokaustu. Beograd je bio prvi grad u Evropi „juden frei“ (slobodan od Jevreja). Značajan broj Jevreja se iselio kada je formiran Izrael. Prema poslednjem popisu iz 2022-e, u Srbiji živi 709 Jevreja, mada članovi Jevrejske zajednice tvrde da ih ima oko 3000.“ Ona smatra da je- posebno od 2000. godine, antisemitizam u Srbiji pojačan ( aktivnošću ultradesničarskih organizacija, neonacističkih i navijačkih grupa. „Obrazovni sistem nije naučio mlade da se ne rugaju najvećoj tragediji savremenog doba.“
Mogu li Jevreji počiniti genocid?
Zajović je -u nastavku, govorila i o tome da postoje različiti pristupi temi Holokausta. Tako je Primo Levi svoj stav izrazio rečenicom da „Holokaust nije dao Jevrejima ontološku nevinost“, a italijanski filozof Enco Traverso, smatra da Holokaust danas služi Izraelu kao podrška u napadu na branitelje Palestine, u stavu da Izrael kao žrtva Holokausta ne može počiniti genocid, iako-u odbrani, čini i greške. Mađarski nobelovac, Imre Kerteš, smatra da je Holokaust više od istorijskog događaja, da je on vitalno pitanje evropske civilizacije i evropske svesti-„koju mora reflektovati ona ista civilizacija unutar koje je i provođen- inače će i sama postati civilizacijom traume (iz Dosije K.)
Staša Zajović kaže da se-u vezi sa ovom temom, postavlja nekoliko pitanja:
- Sećanje na Holokaust danas mora da postavi pitanje genocida u Gazi i da doprinose zaustavljanju smrti u Gazi i na Zapadnoj obali?
- Da li se u Gazi radi o reaktivnim zločinima? E. Traverso navodi da je konzervativni nemački istoričar, Ernst Nolte, karakterisao nacističke zločine kao „reaktivne“, kao odgovor na pretnje boljševizma i jevrejstva. Izrael, u sličnom obrascu, tvrdi da je njihov odgovor prirodna reakcija na mržnju Hamasa prema Izraelu.
- Zašto je danas svaka kritika Izraela kriminalizovana i kvalifikovana kao „antisemitizam“? Ili o zloupotrebi antisemitizma? Danas su saveznici Netanjahua najveće antisemite...
Grosman ne daje odgovor na politička pitanja
Fahrudin Kladničanin je prvo govorio o Grosmanovom tekstu „Šta je jevrejska država?“ On, kaže Kladničanin, smatra da sigurno jeste-po demografskoj strukturi, jeziku, kalendaru, simbolima i istorijskom samorazumevanju. „Međutim, Grosman odmah pokazuje da takva definicija ostaje površna ukoliko se iz nje izostavi ono što danas najdublje oblikuje izraelsku stvarnost-višedecenijska okupacija palestinskog naroda i teritorija. Njegova osnovna teza jeste da okupacija nije sporedna politička činjenica- već ključni element izraelskog identiteta, čak i onda kada se ona sistematski potiskuje iz javne i privatne svesti.“ Grosman kaže da izraelsko društvo već dugo živi u stanju poricanja te činjenice. Po autoru - navodi Kladničanin, okupacija se produžava, a većinu oslobađa moralne odgovornosti. Uz jačanje fundamentalističkih struja, društvo se povlači iz stvarnosti. Grosman jasno kaže, citira F.K., da okupacioni režim ne može biti demokratski. Kroz te okolnosti, režim je doveo do stvaranja društvene hijerarhije-hijerarhije ljudskih vrednosti i okupirani narod se doživljava kao suštinski inferioran. Onda se,često, i religija koristi za opravdanje dominacije...
Izraelci i „psihologija manjine"
Kladničanin, kao važno u ovom tekstu, vidi i Grosmanovu tezu da se izraelska većina još uvek nije oslobodila psihologije manjine i da je to evidentno iz njenog odnosa prema manjinama u sopstvenom društvu. „Važan motiv u tekstu jeste i uloga mašte. Grosman primećuje da je ista kolektivna mašta koja je omogućila ostvarenje cionističkog sna i povratak u istorijsku domovinu, danas okrenuta poricanju stvarnosti. Ona se koristi za brisanje postojanja palestinskog naroda iz svesti mnogih Izraelaca i za stvaranje sofisticiranih mehanizama zaobilaženja istine.“ Kladničanin objašnjava da Grosmanov stav prema Izraelu nije negatorski: „Naprotiv, on piše iz duboke privrženosti državi, jeziku i kulturi u kojima vidi svoj dom. Njegov judaizam je sekularan i humanistički, zasnovan na ideji da je ljudski život najviša vrednost.“ U ovom eseju, Grosman nudi redefiniciju jevrejske države-pa kaže da Izrael može biti jevrejska država jedino ako punu jednakost svojih građana-Jevreja i Nejevreja, prihvati kao svoj najveći etički ispit, da svoju istoriju patnje pretvori u izvor empatije, odgovornosti i pravednosti.
U eseju „Posle rata“, prenosi nam Kladničanin, David Grosman pokušava da razume šta dolazi posle rata. „Njegova osnovna snaga leži u sposobnosti da rat sagleda kao proces koji se nastavlja i posle oružanih sukoba- u jeziku, sećanju, emocijama i kolektivnoj svesti. Grosman ubedljivo pokazuje da rat ne proizvodi samo fizičko razaranje-već i dugotrajnu moralnu otupelost, gubitak empatije i sužavanje etičkog horizonta društva.“ Ali, Fahrudin Kladničanin upravo tu Grosmanovu fokusiranost na etičnost, smatra glavnim nedostatkom ovog eseja. „Grosman gotovo svesno izbegava precizno političko imenovanje odgovornosti i struktura moći koje rat omogućavaju i održavaju.“ On to shvata jer je u tekstu Grosman rat prikazao ne kao rezultat ljudske volje, političke i vojne moći-već kao samostalnu silu. „Time se esej udaljava od političke analize i ostaje u domenu moralne refleksije. To deo čitalaca može razumeti kao nedovoljno suočavanje sa uzrocima rata.“ Neku vrsu objašnjenja za naglasak na moralizarorskom stavu a ne na političkoj analizi, Kladničanin vidi u i u Grosmanovom oslanjanju na pojam kolektivne traume. „On s pravom upozorava da trauma može postati razlog za opravdanje nasilja i suspenziju moralnih normi. Ipak, u eseju se trauma izraelskog društva tretira znatno detaljnije i emotivnije nego trauma palestinskog stanovništva.“ Ograničenjem ovog eseja, F.K. smatra i univerzalizaciju iskustva rata. „Govoreći o ratu kao opštoj ljudskoj katastrofi, on delimično depolitizuje konkretni izraelsko-palestinski kontekst-u kojem rat nije izolovan događaj, već deo dugotrajnog sistema okupacije i nejednakosti.“ Ali, na kraju- primećuje Kladničanin, Grosman i ne pretenduje da ponudi politički program: „ Njegov esej ima drugačiju ambiciju: da sačuva prostor za moralno pitanje u trenutku kada društvo teži zatvaranju i homogenizaciji.“
Rat na Bliskom istoku, globalna država i globalna mafija
Lino Veljak na to dodaje da se kod Jevreja i dalje gaji mesijanizam konačnog oslobađanja naroda. Koji Grosman, implicite, kritikuje.
Miloš Urošević nam je ukazao na važnost perioda u kojem Grosman piše ovih svojih 11 eseja. To je znakovito vreme pre i posle napada Hamasa, od 2017. do 2024. godine. U Prologu iz 2023. godine, Grosman je govorio, kaže M.U. o pravu Izraela na postojanje, i da deo sveta još nije legitimizirao Izrael. „On govori i o milionima demontranata koji su protivnici Netanjahua.“ Urošević je tu pitao ko su onda oni koji su glasali za Netanjahua? Pisac insistira na tome da je užas izazvao Hamas a ne Izrael i pita da li bi operativce Hamasa trebalo nazvati životinjama: „On odgovara da ne, ali da je jasno da su oni izgubili svoju čovečnost. A ja pitam: Šta je čovečnost Izraela? Izjednačeno je nasilje dve strane, po mom mišljenju. Sa Grosmanom se slažem da većina Izraelaca nije u stanju da sagleda patnju i ravnodušna je prema okupaciji nad Palestincima. Kaže se da su protesti nada...“
„Grosmanova knjiga ukazuje na izraelske intelektualce koji, jednako, ukazuju na nasilje svog naroda. On ovde daje i konkretne predloge za izlazak iz situacije. Ali ostaje više na moraliziranju-bez analiziranja politike. I donekle opravdano, prikazuje se nemoćnim moralistom. Drugo, on ne postavlja pitanje o širem kontekstu jevrejskog društva koji je omogućio pojavu Netanjahua. Ali, to je ono što povezuje Orbana i Trampa, kandidate ze preuzimanje vlasti u Nemačkoj i Francuskoj-kao i Đorđu Meloni. Nakon propasti real-socijalizma, rascepa između legalnog i crnog kapialističkog tržišta. U Italiji-posle rata, nije bila jasna granica između policije i mafije. Preklapanje legalnog i crnog kapitala, to je danas personifikovano u Donaldu Trampu. On se bori protiv droge, a uspeh je postigao podržavajući bliskost države i mafije. Kroz to bi trebalo posmatrati i situaciju na Bliskom istoku. Kroz vezu globalne države i globalne mafije“, dao je jedan novi ugao za razumevanje onoga što se danas dešava, Lino Veljak.
Napad Hamasa se nije dogodio u vakuumu
Staša Zajović: U Izraelu je vojni rok za muškarce tri, a za žene dve godine. I unutar jevrejske zajednice u Izraelu, postoji nejednakost-jer ultraortodoksni Jevreji ne moraju da služe vojsku. Grosman je izgubio sina u ratu.
Aleksandar Kraus: Hvala na obradi teme u ŽUC-u. Nikola Krstić je pominjao kapitalizam u svom tekstu, a to tangira i Izrael. Politika je posvetila mnogo veću pažnju temi Holokausta nego ranije. Objavljeno je da u svetu danas ima još 196.000 preživelih. Među njima sam i ja. Genocid nad Jevrejima, u Srebrenici i danas u Gazi, jeste test za različite političke stavove. Neki levičari jedva čekaju da se obračunaju sa drugim genocidima, a ne sa onim u Srebrenici. I nacionalizmom kod levičara ovde. Vuk Drašković je, svojevremeno, rekao da je Kosovo-srpski Jerusalim. Tu je i geneza srpskog nacionalizma u odnosu na jevrejstvo i Izrael. Mi sada svedočimo kapitalističko-imperijalističkom slomu, prognozirao je Lenjin. Netanjahu je odavno na vlasti. Jedva je dočekao Trampa. Tu su i Putin i Vučić. Kako Izrael gledati iz imperijalističkog a kako iz antifašističkog ugla? Nikada nije bilo jasno kako će taj suživot izgledati. Imam razumevanja za Grosmanov pristup kao književnika. Politika je složena. Živeo sam četiri godine u Izraelu. Tamo sam sebi dodao i taj identitet. Moj rođak je Sedmog oktobra rekao „Fijasko!“ i izašao sa plakatom. Ranije je demokratija bila verodostojnija, bile su smene. Sada vlast preuzima pravosuđe. Nije nezavisno.
Staša Zajović: Grosman ne odgovara na pitanje kako se masakr mogao dogoditi. On napad stavlja u kontekst istorijskih trauma Jevreja. Očaj posle masakra bi mogao biti rezultat „jevrejskog pitanja “, nacije koja se plaši da ponovo bude iskorenjena. I sam Grosman upada u dominantnu autoviktimizaciju i kaže da je Izrael jedina zemlja na svetu čije se uništenje može zahtevati. Antonio Gutereš smatra da napad Hamasa nije iznenadna pojava i da se nije dogodio u vakuumu. Ovaj događaj se desio u kontekstu brutalnih decenija okupacije, kolonizacije, oduzimanja imovine...Sve oblike palestinskog mirnog protesta ugušili su, Izrael je sabotirao sporazume iz Osla, a Palestinska uprava je bila potpuno nemoćna...Hamas nije bio prisutan na Zapadnoj obali/ZO. Kako se može opravdati ubijanje na ZO? Na ZO nema pristalica Hamasa, a izraelska vojska napada i dalje...
Amira Has-dopisnica Hareca iz Ramale, smatra da su sve rasprave o odgovornosti strana u sukobu, sada uzaludne.
Grosman poriče i kolonijalističku politiku Izraela, oslanjajući se u tome –očigledno i na biblijski mit. Iz toga proizlazi da je kolonizacija Palestine bila samo povratak Jevreja, a proterivanje Palestinaca-njen neophodni preduslov. Grosman kaže da Izrael mora postići mir sa svojim susedima. A da li je mir moguć? Da li su moguće dve države? On se pita ko će biti Izraelci i Palestinci kada se završi rat. On misli da bi Hamas uništio Izrael čim bi dobio priliku. I apeluje na međunarodnu zajednicu- jer Izraelci i Palestinci više nisu sposobni da se sami spasu. Ali, Grosman i tu prenebregava neravnotežu snaga...
Mirko Medenica: Jedan od ovdašnjih Jevreja iz Novog Sada koji je služio vojsku u izraelu i borio se u Gazi, nedavno je prijavio da mu se preti. U zaštitu ga je uzeo i gradonačelnik Novog Sada...
Nastasja Radović