Uvodničari: Miloš Urošević, Mirko Medenica
Moderator: Miloš Urošević
Prisutno: 9 osoba
11. februar 2026. godine
Valjevo-avgusta 2025: portret jednog režima
Dokumentarni film rediteljke Tamare Aćimović „Presedan“ govori o brutalnoj intervenciji policije na studentsko-građanskom protestu u Valjevu, 14. avgusta 2025. godine. Film traje 28 minuta i u njemu govore-pored autorke Aćimović, žrtve policijskog napada, članovi njihovih porodica i advokati.
Da li je u Valjevu bio na delu državni teror?
Slobodan Vasiljević, advokat iz Valjeva-kaže u ovom filmu, da je policija tukla demonstrante koji nisu pružali nikakav otpor, pa čak i one ljude koji nisu ni bili demonstranti već su se zatekli u blizini. „Nikad se nisu tako ponašali. Apsurdno je da je policija trebalo da hapsi svog kolegu koji krši zakon.“
Jedan od žrtava, napadnut je od policajaca dok je na benzinskoj pumpi sedeo u taksiju, kaže da je dobio 10-15 udaraca pendrekom, da su ga policajci šutirali: „To je bilo strašno veče. Da mi je neko pričao ne bih mu verovao. Ja i drugar ništa nismo radili, a bili smo krvnički pretučeni to veče.“
Autorka filma Tamara Aćimović, naglašava da je policijsko postupanje regulisano pravom: „Mogla bih danima da vam pričam. Izvlačili su ljude iz kladionice. Radnica zove policiju zbog postupanja policije“.
U filmu se-među žrtvama policijske brutalnosti pojavljuju i mladić koji je sa devojkom u Valjevo došao iz Čikaga-kao i drugi mladić koji je iz svog sela stigao u grad na utakmicu.
Prvi tvrdi da je njega i devojku napalo desetak policajaca, devojci su-na engleskom, rekli da ustane. Čuo je, kaže, da je policajac jednom čoveku govorio kako će mu silovati kćerku. „To su bile horor scene. Traumatične scene koje će me, mislim, ceo život pratiti...“
Mladić kojeg su napali ne kao demonstranta već nekog ko je došao da na utakmici navija za svoju ekipu, ovako opisuje scene batinjanja i policijske bezobzirnosti: „Tukli su pendrecima, nogama... Nisu ni gledali gde udaraju. Jedan policajac je rekao da se zove Hitna pomoć. Drugi se smejao, rekao je nešto kao „lepa krv“. Jasno je svakom čoveku da živimo u kriminalnom društvu...“ Jelena Vilotić, vaspitačica iz Valjeva, majka je maloletnog dečaka-starog 15 godina, čije je batinjanje od strane veće grupe policajaca, najbolje dokumentovano. „Moj život nije isti. I mislim da nikad neće biti isti... Život bih dala da znam da će deci biti bolje.“ Autorka o tom teškom i izuzetno surovom i dugom iživljavanju nad „dečakom u šorcu“, svedoči: „To dete nije moglo u bolnici ni da sedi ni da leži...“ Ona smatra da se radi o krivičnom delu pokušaja teškog ubistva.
U sred ovih svedočanstava, rediteljka je ubacila izjavu ministra policije Ivice Dačića koji je na horor prizore iz Valjeva, reagovao izjavom da se policija držala obaveze očuvanja javnog reda i mira i da je „samo odbijala od sebe“ nasilne demonstrante. Dačić je tvrdio da nije bilo nikakve brutalnosti...
Još jedna „kolateralna“ žrtva policijskog batinjanja je i mladić-master student arhitekture: „Faktički, nisam ni bio na protestu. Ljudi su se već bili razišli. Krenuo je policijski stampedo. Prvi put sam dobio oko četrdeset udaraca. Opet sam bačen na zemlju... Nagazili su mi na glavu. Tretirali su nas kao životinje, bez trunke empatije...“ Rekao je i to da je posle tolikih batina, u policiji bio tri-četiri sata bez ikakve medicinske pomoći i da je od policijskih službenika ponovo prebijan: „Udarili su me par puta u glavu i onda rekli da sad mogu da idem u Klinički centar...“
Teško pretučeni student na Univerzitetu Singidunim-inače medicinar, kaže da je-dok je ležao u bolnici, bilo „poseta“ njegovoj majci: „Oni dobro znaju da je moja majka jedino što imam u životu. To je najjači udarac. To je osećaj koga nije lako pobediti i sa njim se boriti...“ i dodaje-na drugom mestu u filmu: „Srpska mladost se podigla. Samo smo mi koji držimo otpor jakim. To je naša borba. Odgovaraće za Nadstrešnicu...“
Ivan P. specijalista hirurgije Valjevske bolnice-kaže u filmu, da je osoblju bolnice direktor zabranio da daju izjave za medije...
Advokat Vasiljević je iz Valjeva i on u ovom filmu tvrdi: „Ovakvo ponašanje policije nije nikad bilo u Valjevu. A ja imam preko 50 godina... Živimo u državi gde ne postoji odgovornost, krivica...“
Prošlost bez pravde, a budućnost?
Dvadeset sedmoro od oko četrdeset prebijenih, predalo je krivične prijave protiv načelnika Policijske uprave u Valjevu. Poznato je da policajci koji su prebijali ljude sa protesta i ulica Valjeva, uglavnom nisu bili iz tog grada. Takav način je već postao praksa MUP Srbije.
Mirko Medenica je podsetio na događaj od 8. jula 2014. godine-takođe u Valjevu, kada su Žene u crnom organizovale ulično stajanje, kao omaž žrtvama genocida u Srebrenici. „Nije mi baš lako da pričam posle ovog filma. Tada-2014. godine, bio sam među biciklistima koji su došli na skup. Na aktivistkinje i aktiviste ŽUC nasrnulo je 15-20 huligana, dok je policija uglavnom posmatrala.“ Napadači su povredili četiri aktivistkinje i jednog aktivistu, a bila su povređena i tri policajca. “Napad se dešavao u prisustvu policije. Bilo je tridesetak policajaca. Radilo se o grupi huligana, navijača i lokalnih siledžija. Iako je policija imala snimak nasilja te grupe, ništa nije bilo dovoljno da budu osuđeni. Osuđena je jedna osoba koja je stajala po strani i dobacivala, i to na društveno-koristan rad u trajanju od 60 dana... Ovo je bio samo klasičan primer. Sve je bilo od početka namešteno. Toliko da je tadašnji ministar policije, Nebojša Stefanović, najviše osuđivao napad na ŽUC. Verovatno to ima veze sa još uvek pro-EU politikom Vučića, u to vreme. JUKOM je zastupao oštećene, vodio se postupak protiv sedam lica, koji su 24 sata bili u pritvoru. Ustavni sud je odbio prigovor-sa obrazloženjem da žrtvama napada nisu bila ugrožena prava. Komitet za ljudska prava UN, tražio je od svojih predstavnika da se raspitaju za ovaj predmet... Veza sa ovim filmom je traženje odgovora na pitanje-ko su napadači? U ovom slučaju su to bile dobro poznate lokalne siledžije. Valjevski policajac nam je rekao da se radi o najvećim kriminalcima u Valjevu ali „da od toga nema ništa“... Neki od njih su već bili optuženi za teška krivična dela, jedan i da je bio član Šarićevog klana. Kazne su za njih bile oslobađajuće u tim postupcima-ili minimalne. A i za to se ne zna da li su ih uopšte izdržavali... Pojavljuju se i u skaj prepiskama, u Ćacilendu...“
„Kojekude Srbijo“- čemu možemo da se nadamo, a od čega strahujemo?
Ljiljana Mijanović: Ko su ti policajci? Angažovani su oni iz Bajine bašte, Osečine, Priboja... Ja po treći put gledam ovaj film. Oni su birani. Ovi batinaši su pažljivo probrani...
Snežana Tabački: Uvek sam se pitala kako napadaju na toliku masu. To, u stvari, rade tek kada se skup proredi, kada ljudi počnu da se razilaze...
Gordan Jovanović: Oni ne biju kad je masa...
Ljiljana Mijanović: Ali, oni su krenuli da razbijaju masu kad su ih hvatali...
Ivan Srdanović: Mene su dva puta tukli. Drugi put je bilo ozbiljno. Na Trgu Republike, 1996. Pao sam u nesvest od tih batina. Strah mi je proradio kad sam počeo da dolazim k sebi. Narod je reagovao tako što su vikali „Ubiše čoveka“. Od toga mi je bilo još gore. Pomislio sam da će me stvarno ubiti...“
Tanja Marković: Šta nam je činiti?
Mirko Medenica: To je strašno za te ljude i porodice. Najstrašnija stvar za društvo je što je ovo sve nebitno. Kao i ovaj ŽUC slučaj. Iako je postojao policijski snimak...
Gordan Jovanović: Važno je što se u filmu pojavljuje Dačićeva izjava o lažnim informaijama o brutalnosti policije...
Miloš Urošević: Mali je domet filma. Ali, mislim da ima još ljudi koji žele da vide ovaj film.
Gordan Jovanović: Aleksandar Vučić gubi popularnost. Ljudi su protiv režima. Ali, ne znam šta nam je činiti...
Ljiljana Mijanović: Represija raste kada je otpor manji. Naš je problem što je naš otpor mali. Sad se priprema i novi zakon o izborima... Vučić sada prihvata studente kao politički faktor. On igra neverovatnu igru...
Ivan Srdanović: Otpor je zaista jadan. Eto, ispred Ustavnog suda je bilo dvesta ljudi...
Ljiljana Mijanović: Nije tačno da se ljudi ne plaše. Ne kažem da je manje ljudi protiv režima.
Gordan Jovanović: To je pitanje. Otpor je impresivan...
Dragomir Olujić Ali, nije bilo ništa ozbiljnije posle 15. marta. Grešili su studenti...
Nastasja Radović: Jeste, pitanje je da li je izbore trebalo tražiti ranije. Kada je bilo trista hiljada ljudi na ulici. I posle napada zvučnim oružjem... Vučiću nastavlja da „koketira“ sa svima. EU javno reaguje i dalje dosta mlako, sem grupa EU parlamentaraca. Marta Kos tvrdi da se čeka izveštaj Venecijanske komisije o takozvanim Mrdićevim zakonima. Ako bude primedbi, a Srbija ne postupi po njima, obustaviće se, kaže ona, novac iz Plana rasta. Srbija je trebalo da dobije 1,6 milijardi eura... Pominje se i mogućnost američkih personalnih sankcija u martu... Sve je na čekanju...
Mirko Medenica: Taj intenzitet ne može da se održi. A nije ni potreban. Vučić nikad na izborima ne može pobediti. Može da pokrade.
Gordan Jovanović: Vučić je već rekao-šta ćete ako mi pobedimo...
Ivan Srdanović: Ja ih ne želim u ovom trenutku. Barem ne za godinu i po. Jer, on priprema građanski rat...
Ljiljana Mijanović: Svi smo rasparčani...
Gordan Jovanović: Nismo rasparčani...
Ivan Srdanović: Nisu oni neki geniji. Ali, ta „nepamet“ im uspeva... Nakon ubistva Ćuruvije, mnogi su se povukli, otišli iz zemlje. Nije ovo zezanje. I smrvili su Valjevo...
Gordan Jovanović: Od autoritarnosti došli smo do diktarure. Sve je ogoljeno. Unutar režima je tuča. U Beogradu je na delu obračun među kriminalnim klanovima. Tako je ranije skinut ceo klan ministra Stefanovića...
Tanja Marković: Šta radi TOK? Zašto ih ne pokupi?
Gordan Jovanović: Drže se zakona...
Mirko Medenica: U tužilaštvima i sudovima se ništa ne radi dok im ne kažu...
Ljiljana Mijanović: Nemaju državnu i institucionalnu moć. Kad bi mogli da hapse, to bi bila „bomba“. Svi bi okrenuli na našu stranu. Ostaje neka nada...
Nastasja Radović