Uvodničari: Radomir Radević i Jovana Kolarić
Moderatorka: Staša Zajović
Prisutno: 23 osobe
18. mart 2026. godine
Da li su memoralizacija i katarza dovoljne onoliko koliko su važne?
Knjigu Dogovorena pravda, o priznavanju krivice za ratne zločine u ratovima na području SFRJ, izdao je Centar za nenasilnu akciju 2025. godine.
Priznanje Dražena Erdemovića ključno
Knjiga je posvećena Edinu Ramoviću, učesniku rata, logorašu i borcu za kažnjivost zločina genocida. Staša Zajović je, na početku razgovora, upitala da li će Međunarodni sud UN za bivšu Jugoslaviju i Ruandu biti poslednji sud tog nivoa koji će biti delotvoran. „Centar za nenasilnu akciju već više od dvadeset godina radi sa ratnim veteranima, idu na komemoracije žrtvama... Jedna od njih je i ona u Ahmićima kod Viteza gde je 16. aprila 1993. godine ubijeno sto dvanaest ljudi. Među njima su bili i djeca i starci, selo je porušeno, srušene su i dve džamije. Posle rata nije dozvoljeno da se spomenik žrtvama postavi na javnom mjestu već je moglo samo u džamiji. Porodice žrtava ovaj zločin smatraju nekažnjenim iako je doneto osam presuda, od kojih su dve izrečene na osnovu sporazuma o priznavanju krivice. Nije retko da, iako postoji presuda, ljudi smatraju da su zločinci nekažnjeni.
Ova knjiga govori o tome kako je nastao institut priznavanja krivice koji, prvobitno, nije bio u Statutu Tribunala u Hagu. Počinje od slučaja Dražena Erdemovića. Sporazum o priznavanju krivice je tekovina anglo-saksonskog prava i uvođenjem tog instituta u Statut Haškog tribunala napravljen je presedan. U Evropi to nije deo ni zakonodavstava a ni sudske prakse... Zato je, u početku, bilo teško određivati kazne, one su bile male i prilično neprihvatljive i viđene su samo kao olakšavajuća okolnost za optužene... “
Jovana Kolarić, recenzentkinja knjige, sociološkinja i istraživačica Fonda za humanitarno pravo, naglasila je da je sporazum o priznavanju krivice za ratne zločine podrazumevao i obavezu optuženih da pruže dokaze o zločinima. Ona je rekla da je Dražen Erdemović odmah priznao svoju krivicu, dao podatke o masovnim grobnicama, lokacije streljanja... “Ali Sud nije znao šta da radi sa tim. Sud je shvatio da Erdemović nije razumeo koje su posledice njegovog priznanja... Iz njegove žalbe nastaje to pravilo pregovaranja. Kasnije je svedočio u još šest postupaka. Meni je ova knjiga posebno važna jer ona pokazuje da implementacijama presuda ne bi trebalo da se bave pravnici već sociolozi i filozofi koji bi za to primenili neko šire razumevanje. Knjiga može da se čita kao triler. Uzbudljiv je način na koji Tribunal dolazi do novih pravila. Priznavanje krivice je dobrovoljno. Ono je prethodno „informisano“ sporazum nije obavezujući za Sud, tako da optuženi i pored sporazuma, može dobiti i maksimalnu kaznu. Sudije ne učestvuju u pregovorima za postizanje sporazuma o priznavanju krivice...“ Dodala je da optuženi mora da zna o čemu pregovara, što se razlikuje od prakse u našim sudovima: „Kod nas priznanje krivice ne može da se vidi, a u Hagu može.“ Da optuženi različito pristupaju ovoj mogućnosti, primer je viceadmiral JNA Miodrag Jokić, koji se odmah izjasnio da je kriv, rekla je Kolarić.
Biljana Plavšić porekla priznanje u svojim memoarima; Milan Babić-„najtragičnija figura“
Staša Zajović je onda pitala da li ovakvo priznanje krivice podrazumeva kajanje i iskrenost ili se sve svodi samo na sporazum o priznanju: „Da li je sporazum o priznavanju krivice samo neka vrsta komercijalnog aranžmana?“
Radomir Radević iz Centra za nenasilnu akciju kaže da optuženi preko sporazuma daje neku vrstu društvene činjenice: „Iskrenost se tu ne može dokazati niti to Sud interesuje. Mi smo tu podbacili. Jer ljude-žrtve interesuje da li je to priznanje iskreno. Imamo slučaj priznanja krivice Biljane Plavšić koja je tužiteljki Karli del Ponte obećala da će svedočiti usmeno-i protiv Slobodana Miloševića i protiv Radovana Karadžića. Ali, Karla del Ponte to nije tražila napismeno. Plavšić u svojim memoarima poriče to priznanje. Obećanje dato Del Ponte uopšte ne pominje. Za to nema posledica, po zakonu. “ Kolarić kaže da se niko nije bavio onim što je Plavšić rekla u svom priznanju krivice: „Svi su samo govorili kako je kazna od jedanaest godina zatvora mala. Nije se govorilo o tome šta je ona rekla o genocidnoj i rasističkoj politici Republike Srpske. Ona to veoma nadmeno priznaje. Za sebe kaže-„ ja kao neizostavni deo Republike Srpske “. Propustili smo da se tim bavimo. „Volim“ to priznanje. Priznanje Radoslava Krstića posle presude za puštanje, nije bitno da li je iskreno.“
Snežana Tabački je pitala zašto Sud nije ugradio neki kriterij po kojem se priznanje ne bi moglo povući. Jovana Kolarić kaže da u slučaju Biljane Plavšić, priznanje nije povučeno pred Sudom i da ga je nemoguće anulirati.
Zajović je pomenula priznanje i svedočenje Milana Babića kao „najtragičnije figure “: „Primer Milana Babića pokazuje kako i priznanje društvo ne iskoristi. Njegovo je priznanje jasno i elokventno. On od sebe nije pravio žrtvu. Rekao je da istina i samo istina, može dati šansu srpskom narodu da se oslobodi kolektivne krivice.“
Radomir Radević se slaže da je njegovo priznanje mnogo pomoglo Tužilaštvu: „Dobio je kaznu višu od ostalih. Vesna Teršelič je rekla da je svedočenje Milana Babića ostalo u fusnoti i za Srbe i za Hrvate.“
Razgovaralo se i o uticaju priznavanja krivice na porodice žrtava. Jovana Kolarić u vezi sa tim kaže da je Babić odmah počeo da sarađuje sa Tužilaštvom, prvo kao zaštićeni svedok, a onda odlučuje da se liši zaštite. „Zahvaljujući njemu, ne može se odbaciti ideja o učešću Srbije u ratu u Hrvatskoj.“ Dodala je da je posle Babićevog samoubistva, njegovoj porodici ukinuta zaštita. To je ocenila kao „nezabeleženu stvar“. „Danas oni žive u Srbiji. Tast Milana Babića je ubijen, „kao Srbin“. Ja sam sa Babićevom ženom razgovarala u vezi sa smrću njenog oca, prilikom popisivanja srpskih žrtava u FHP.“
Nastasja Radović je onda pitala da li su bile preduzete mere sprečavanja samoubistava u Haškom tribunalu i da li je rađena stručna procena Babićevog psihihičkog stanja, radi toga. Kolarić je odgovorila da je „očigledno da kontrola nije bila dobra “.
Domaći sudovi uskraćuju žrtvama uvid u sadržaj priznanja krivice
Staša Zajović je pitala uvodničare da li je bitno iz kakve zajednce dolazi počinilac ratnog zločina, zbog verovatnog odbacivanja člana zajednice koji je priznao krivicu.
Radević kaže: „Kod priznanja zločina kazna je izvjesna. Jer, bez toga se mogla dogoditi i oslobađajuća presuda.“ On smatra da su odluke nekih sudija Tribunala o prevremenom puštanju na slobodu osuđenih, bile i test za to „kakav će impakt imati na porodice žrtava“. „Trebalo je konsultovati udruženja žrtava. Samo u nekim slučajevima, porodice su odbile da podrže takve odluke Suda. Uglavnom su to prihvatale. Jer, zlo se priznaje i dobija se nekakva moralna satisfakcija.“
„Postoji ogromna razlika u tim priznanjima pre Tribunala, kada se to dešavalo pred domaćim sudovima. Oštećeni, po pravilu, nisu ni bili obaveštavani da je postupak pregovaranja u toku“, objašnjava Kolarić. „Dobije se presuda od tri strane. I nema informacije o tome šta je on to dao sudu, šta je rekao sudu. To kod nas ne postoji... Na primer, u „slučaju Jasikovac“ i kazne za počinioca Brana Gojkovića, u obrazloženju presude su samo citirani članovi zakona, na osnovu kojih je ta kazna određena. U Srbiji, za dva postupka koji se vode za Srebrenicu, sporazumi su sklopljeni samo zato da optuženima ne bi bilo suđeno u BiH...“
Zajović je istakla važnost insitucionalne pravde, posebno za porodice žrtava. „Ne postoji sud koji je – posle Drugog svetskog rata, radio tako ozbiljno i prilježno kao Haški tribunal za Jugoslaviju i Ruandu. Edin Ramović je rekao da priznanja zločina imaju ogromnu moć. To je dokaz da je zločin počinjen. Od društvene klime zavisi kako će ta osoba biti percipirana. Kako doći do katarze u društvima u kojima su zločinci heroji? Teško je preživeti u takvom društvu. Važnost priznanja Milana Babića vidi se i po tome što niko, ni u zajednici žrtava ni u zajednici počinilaca, nije negirao njegovoro priznanje. U Latinskoj Americi, oni koji bi da priznaju, prvo pitaju porodice, svoju decu...“
„U Hagu imate i taj „scenski“ deo, priznanje pred kamerama. Bila je scena gde žena-žrtva, pita optuženog Dragana Nikolića-gde su njena djeca? I on joj odgovara...Kod nas nema javne sjednice. Sve je iza zatvorenih vrata. Tamo gde su svi ubijeni pronađeni-kao u slučaju žrtava logora Omarska-a nije bilo nijednog priznanja, to nije imalo impakta na lokalnu zajednicu. Ali-za zločine u logoru Keraterm, petoro je priznalo krivicu...“ Priznavanje krivice je imalo uticaja i na spremnost lokalne zajednice da podrži posthumna obeležja: za Trnopolje je kasnije obeleženo mjesto stradanja. Ali u Prijedoru nikada nije dozvoljeno da se podigne spomenik-čak ni mrtvoj deci, rekao je Radević.
Zajović je primetila da je i Haškom tribunalu nedostajalo traženje odgovornosti za novinare i medije. „Osuđen je samo jedan novinar iz Ruande.“
Kolarić kaže da je elemenata za takve postupke bilo i za zemlje bivše Jugoslavije i da se u nekim presudama Tribunala navodi i uticaj medija na zločine počinjene u Prijedoru. Zajović je onda pomeula i značaj svedočenja novinara Dejana Anastasijevića i Jovana Dulovića: „Dejan Anastasijević je to-na neki način, platio životom...“ Radević dodaje da se može reći da je Tribunal ostavio najdokumentovaniju građu o ratovima devedesetih: „Mi smo tada imali vrhunac međunarodne pravde. Sud je shvatio da mora da se obrati auditoriju. Napravljen je „outreach“ program...“ Kolarić podseća da je u vreme dok Tribunal pokušava da izgradi komunikaciju sa zajednicima, Teodor Meron potpisao mnogo prevremenih puštanja na slobodu...
Karmel Ađijus i važnost rehabilitacije optuženih
„Karmel Ađijus je, međutim, u slučajevima prevremenog puštanja na slobodu, tražio da osoba osuđena za zločine pokazuje znake kritičkog promišljanja u odnosu na zločine za koje je proglašena krivom. Na rehabilitaciju lica osuđenih za zločine, ukazuje i i javno ili privatno izražavanje iskrenog kajanja i žaljenja, traženje oprosta ili usmerenost ka pomirenju. Upravo onaj kome se sudi, snosi teret dokazivanja takve rehabilitacije...“
Zajović smatra da je to „u funkciji vojno-industrijskog kompleksa, proizvodnje i prodaje oružja“. Ona se osvrnula i na mogućnosti da Međunarodni krivični sud sudi moćnicima kao što su Vladimir Putin i Benjamin Netanjahu: „ICC (Međunarodni krivični sud) je za njih nevažan. Niko od njih neće doći na sud...“ Kolarić se sa tim ne slaže i smatra da bi trebalo pričekati: „Ja ne bih odustala od ICC dok postoji. To jeste pik međunarodnog prava...“ Na primedbu Zajović da je tužba Južnoafričke Republike protiv Netanjahua pred ICC i dalje nedelotvorna, iako postoji i međunarodna poternica: „Njegovi advokati sve odlažu... Ni Florans Artman ne priznaje kolaps međunarodnog pravnog poretka...“ Jovana Kolarić ističe da ima i dobrih signala: „SAD se priključuju praksi u vezi sa genocidom u Gazi...“
Nikola Krstić je hteo da čuje nešto i u vezi sa procesima protiv čelnika OVK-gde se presude očekuju. Zajović smatra da postoji njihova odgovornost, da su-u postizanju cilja, počinili zločine i prema nekima od kosovskih Albanaca...
Ljiljana Mijanović je pitala u kojoj meri se Tribunal bavio i motivima za činjenje zločina: „U kojoj meri taj materijal odgovara i na pitanje o društvu i odnosu prema istoriji? “
Snežana Tabački je postavila dilemu u vezi sa priznavanjem krivice i efektom ili „korisnošću“ za dostizanje pravde i satisfakcije žrtvama: „Zar nije bolje da imamo svedoka saradnika koji će pokazati širu sliku?“ Radević se slaže da rat nije samo „kad pukne puška“, da postoji period koji mu prethodi: „Postoji priprema. Ljudi su dovođeni u stanje straha i anksioznosti pre samog oružanog sukoba. U nekim krajevima je postojalo i sećanje na ranije sukobe i zločine. Ali, većina tih koji su počinili zločine su obični ljudi, imaju grižu savesti, sanjaju svoje žrtve. Ali, i posleratne lične tragedije su neke od njih navele na priznavanje krivice... Ima onih koji to tumače potrebom da sebi olakšaju. Ali, ja smatram da u narodu postoji i neka vrsta moralne i kolektivne odgovornosti... Efekat priznanja je i način da se drugi podstaknu da urade isto, da i oni sebe preispitaju. Na ovaj način dolazimo do mogućnosti da u budućnosti napravimo drugačiji izbor. Mnogi od njih to nisu imali.... “
Kada se radi o primedbi da bi svedoci saradnici bili pogodniji za svedočenja i o ratnim zločinima, Kolarić smatra da su bolji svedoci oni koji sporazumno priznaju krivicu: “Haški tribunal je u tome najviše uradio. Sporazumom o krivici, optuženi je u obavezi da nešto da sudu...“ A Radević se slaže da to jeste „neka vrsta trampe“, ali da u tome Sud mora da dobije više...
Zajović je pomenula i institut o „plaćanja krivice“: „Ta mogućnost postoji i u nekim zemljama našeg regiona. Tako se za slučajeve optužbi za silovanje, negde krivica otkupljivana za 25.000 eura, a negde za 1250 eura.“
Ona je ponovila da ne očekuje ni da Putin niti izraelski politički i vojni vrh dođu u situaciju da im se sudi pred Međunarodnim sudom pravde. Na to je Jovana Kolarić reagovala pitanjem: „Ko je zamišljao da će Slobodan Milošević biti u Hagu?“
Melanija Aleksić je, takođe, skeptična u vezi sa mogućnošću tog suđenja: „Taj sud je pod okriljem SBUN, a tamo je i Rusija. Kako bi se to izvelo?! “
Rade Radević je podsetio da su pred beogradskim Višim sudom, u toku 26 slučajeva optužbi za ratne zločine. „Memoralizacija i katarza su oruđa koja su nam ostala...“
Nastasja Radović