Uvodničarka: Zorica Skakun
Moderatorka: Staša Zajović
Prisutno: 18
15. april 2026. godine
Žene-ne samo žrtve i heroine već i akterke univerzalnih prava
Učesnici/ce ovog razgovora imali su priliku da čuju uvodno izlaganje/predavanje Zorice Skakun „Rat, narativi i ženska prava za Bliskom istoku: između instrumentalizacije i otpora“. Skakun je feministička aktivistkinja i humanitarna konsultantkinja na Bliskom istoku, koja je radila za više međunarodnih organizacija od devedesetih godina (Avganistan, delovi Bliskog istoka), a od 2016. godine u Siriji. Bavi se i naučnim radom. „Bila bih oprezna da sebe nazovem ekspertkinjom za Bliski istok. Jer sumnjam da tako nešto postoji. Postoji neka moja neadekvatnost kada govorim o ljudima sa Bliskog istoka. Postoji puno „čvorova“, uprošćenosti u binarnostima, „za ili protiv“...Večeras ne bih da govorim o Bliskom istoku kroz klasičnu geopolitiku, kroz mape savezništava, vojske i velike sile kao jedine aktere. Volela bih da razgovor pomerimo ka pitanju kako rat, humanitarna kriza i narativi o njima oblikuju živote žena, ali i naše razumevanje tih života. Drugim rečima, ne zanima me samo šta se dešava u regionu, nego i kako to gledamo, ko to tumači i čiji interesi kroz te slike prolaze.“
Uvodničarka je svoje izlaganje fokusirala na nekoliko podtema:
Prostor: Šta znači Bliski istok, kako se ta slika formira?
Materijalna realnost: Šta se danas događa u regionu Bliskog istoka?
Znanje: Ko proizvodi narative o ženama u ratu i humanitarnoj krizi i čiji interesi stoje iza njih?
Moć: Ženska prava su postala politički alat u konfliktima?
Iskustvo: Kako se žene pozicioniraju unutar tih narativa?
Politika: Gde je feministički otpor danas i ima li prostora za stvarnu političku promenu?
Prostor: Šta zapravo mislimo kada kažemo “Bliski istok” i kako se ta slika formira?
„Kada kažemo „Bliski istok“, često zvuči kao da govorimo o prirodno zaokruženoj, samorazumljivoj regiji. Međutim, sam naziv nije neutralan. Nastao je iz evropske i imperijalne perspektive, kao način da se prostor između Evrope i Azije mapira iz centra moći, a ne iz perspektive ljudi koji u tom prostoru žive. Granice koje danas uzimamo zdravo za gotovo velikim delom su proizvod raspada Osmanskog carstva, kolonijalnih dogovora i mandata, posebno britanskog i francuskog uticaja u 20. veku. Kasnije su Hladni rat, nafta, vojna prisustva i globalni bezbednosni režimi dodatno učvrstili predstavu regiona kao trajno kriznog prostora. Zato je važno da na početku kažemo: Bliski istok nije samo geografski prostor, nego i istorijski proizveden politički prostor.“
Skakun, dalje, kaže da se u odnosu na Bliski istok radi i o načinu „proizvodnje znanja“ koje taj deo sveta prikazuje značajno različitim od zapadnog. On je najčešće prikazivan kao egzotičan, iracionalan, nasilan i zaostao. To stalno, implicite, podrazumeva da Bliski istok treba nekoga da ga neprekidno nadzire i njime upravlja. Ona se poziva na Edvarda Saida, teoretičara postkolonijalizma, koji, kako kaže, ne tvrdi da razlike između društava ne postoje, već da su one najčešće konstruisane „nimalo naivno“ i da ne uzimaju u obzir važne komponente koje obeležavaju život ljudi u ovom delu sveta: istorije organizovanja, svakodnevnog života, klasne razlike, kolonijalno nasleđe i spoljne intervencije. Umesto toga, opisi Bliskog istoka se simplifikuju na odrednice „večnog konflikta“, religijskog fanatizma i tlačenja žena ( orijentalizam). „Zato je prvo pitanje: da li gledamo na region kao na složen politički prostor ili kroz već gotove šablone koje smo nasledili?“
Materijalna realnost: Šta se danas dešava u regionu, kako izgledaju savremeni ratovi i humanitarne krize?
Skakun kaže da danas region Bliskog istoka obeležava više istovremenih i spojenih kriza: rat u Gazi i regionalne posledice tog rata; produžena devastacija Sirije kroz kombinaciju rata, sankcija, raseljavanja i ekonomske erozije; dugotrajni rat i humanitarna katastrofa u Jemenu; nasilje, represija i geopolitičko zatezanje oko Irana; nestabilnosti u Iraku i Libanu. Ove ratne sukobe i političke krize, trebalo bi, kaže ona, gledati kroz njihovu manifestaciju na živote ljudi i funkcionisanje društava: „Ove krize se više ne mogu razumeti samo kao oružani sukobi između strana na frontu. To su ratovi koji razaraju infrastrukturu života: zdravstvo, vodosnabdevanje, obrazovanje, stanovanje, transport, tržište rada i svakodnevnu reprodukciju društva. U tom smislu, savremeni rat deluje duboko „unutar civilnog života“, a ne samo na bojištu.“
Međunarodne organizacije kao UN Women i druge, upozoravaju svetsku javnost da sve veći broj žena i devojčica živi na prostorima ratnih sukoba ili u njihovoj neposrednoj blizini. Organizacija Oxfam ukazuje da humanitarne krize nisu samo posledica nestašica već politički osujećivanih pristupa civila vodi, hrani, zdravstvenoj zaštiti i bezbednosti. Kao poseban i očigledan, ona navodi slučaj Gaze. „Dakle, kada kažemo rat danas, ne mislimo samo na bombe. Mislimo i na uslove u kojima život postaje gotovo nemoguć.“
Znanje: Ko proizvodi narative o ženama u ratu i humanitarnoj krizi i čiji interesi stoje iza njih?
Zorica Skakun naglašava da znanje o ženama u ratu nikada nije neutralno. Važno je, između ostalog, utvrditi ko govori o toj krizi i kroz koje okvire? Narative ne proizvode samo mediji, kaže ona. Proizvode ih države, međunarodne organizacije, think tank-ovi, vojni savezi, humanitarni sektor, aktivističke mreže, akademije i dijaspora. Najvidljiviji narativi često dolaze iz institucija koje već imaju političku, finansijsku i medijsku moć. „Zbog toga žene iz regiona veoma često postaju predmet govora drugih: o njima se govori kao o žrtvama, kao o heroinama, kao o dokazima civilizacijske razlike, kao o objektima spašavanja, ili kao o simbolima otpora. Mnogo ređe ih vidimo kao složene političke akterke koje imaju protivrečne pozicije, različite interese i vlastite strategije.“ Ona smatra da problem u prikazivanju žena koje žive u ovom krajnje vulnerabilnom delu sveta, nije samo u načinu izveštavanja medija. Po njoj, najvažnije je dati odgovor na pitanje: ko govori o krizi, kroz koje okvire, šta se gleda, gde se informišemo. „Zapadni mediji često grade priču kroz okvire bezbednosti, terorizma, ljudskih prava ili geopolitičke stabilnosti. Regionalni i „istočni“ mediji ponekad uvode važne korekcije, posebno kada insistiraju na civilnim posledicama rata, kolonijalnom kontinuitetu ili svakodnevici pod opsadom, ali i oni imaju svoje političke okvire.“ Ona smatra da nijedan od tih medija-sudeći po njihovim narativima nije sasvim nezavisan. „Njihova sturktura vesti, pokazuje strukturu znanja koje hoće da nametnu.“ Zato je, kaže, bitno šta je sadržaj „znanja o ženama“-jer se kroz njega formuliše označavanje nečega-humanitarnom krizom, bezbednosnim pitanjem ili ženskim pitanjem.
Moć: Da li su ženska prava postala politički alat u savremenim konfliktima?
Skakun se pita šta se događa kada se ženska prava koriste radi legitimacije drugih projekata, kada se ona zloupotrebljavaju? „To nije nova pojava. Videli smo je u Avganistanu, u Iraku, a vidimo je i danas u raspravama o Iranu, Palestini i šire. Tada se ženska prava pojavljuju kao moralni argument: „mi moramo intervenisati jer tamo žene trpe“, ili „naša strana je civilizovana jer brani žene“.“ Tada se o nasilju nad ženama govori selektivno i ono se odvaja od šireg političkog i istorijskog konteksta. Ono se koristi kao opravdanje režima sankcija, militarizacije, intervencije ili savezništva. U tom slučaju vidljivost „ženskog pitanja“ ne postaje emancipatorska jer se njime „bave“ isti oni akteri koji okupiraju, bombarduju, kolektivno kažnjavaju ili-imaju autoritarne saveznike. Zato je, smatra Skakun, važno znati ko ženska prava priziva, kada, protiv koga i sa kakvim posledicama...Trebalo bi spremno reći kada se radi o instrumentalizaciji tih prava, a ne o feminističkoj politici...
Iskustvo: Kako rat preoblikuje svakodnevni život žena i zašto su istovremeno vidljive kao žrtve, a ređe kao političke akterke?
Uvodničarka se-u ovom delu razgovora, oslanjala na ono što je imala prilike da vidi tokom svog rada u Siriji. „U tim razgovorima žene nisu najpre govorile jezikom međunarodnih politika, nego jezikom svakodnevice: kako se ustaje rano, organizuje hrana, prati školovanje dece, nosi teret kuće, zarađuje kad je moguće, pregovara sa nemaštinom, strahom i normama. U tom smislu, rat ne suspenduje rod-on ga često zaoštrava. Žene preuzimaju još više rada, još više brige i još više odgovornosti za održavanje života, dok se formalna moć ne pomera u istoj meri. To je važna korekcija romantičnoj ideji da rat „automatski osnažuje“ žene zato što ih gura u javniju ulogu.“ Posebno je važno njeno iskusto iz Deir-ez-Zora koje joj je pokazalo kako se rat, norma i vlast prepliću i dopunjuju, koristeći tradicionalna-nepisana pravila o sadržaju života žena: „Da zakon može formalno reći da žena može da radi ili putuje, ali da društvo kaže „sramota“, i da je ta sramota jača od pisanog prava. Žene mogu postati vidljive u trenutku krize, ali ta vidljivost je često uslovna, krhka i praćena moralnim nadzorom. Zato su u dominantnim pričama često prisutne kao žrtve-što jesu, u smislu izloženosti nasilju, gubitku i iscrpljenosti, ali ne i kao političke akterke, iako u praksi svakodnevno donose odluke, posreduju, održavaju mreže pomoći i pregovaraju granice mogućeg.“
Liderstvo: Kako se žene same pozicioniraju unutar tih narativa i koje strategije koriste da ih pregovaraju ili menjaju?
Zorica Skakun objašnjava da žene na Bliskom istoku nisu samo žrtve, neko kome se stvari „samo dešavaju“. Trebalo bi, smatra ona, da se više istražuje, govori i piše o načinima njihove borbe ili „dovijanja“, da preuzmu aktivniju ulogu u društvenom i političkom kontekstu. „Žene ne čekaju da im neko spolja da politički prostor, nego ga često proizvode iznutra, kroz svakodnevne, neformalne i formalne strategije. Istorijski gledano, žensko organizovanje u regionu ima dugu genealogiju: od antikolonijalnih i nacionalnih pokreta, preko sindikalnog i studentskog aktivizma-do savremenih feminističkih, pravnih, humanitarnih i grassroots mreža.“ Podseća da su palestinske žene bile stubovi društva u organizovanju zajednica, bojkota, obrazovanja i skrivenih struktura otpora. U Iranu su žene delovale čak i otvorenije. One su stalno bile u procesu „pregovaranja“ sa državom, religijom, klasom i represijom. U Iraku i Siriji su žene gradile lokalne mreže pomoći, dokumentovanja, zaštite i zagovaranja i onda kada to nije dobijalo političko priznanje. Skakun kaže da to pokazuje da liderstvo ne bi trebalo shvatati samo kao formalnu, javnu prepoznatljivost, kao političku ili državnu funkciju. „U istraživanju o Siriji vidi se da žene deluju kao neformalne liderke domaćinstva, komšiluka, mreža uzajamne pomoći-pa i lokalnih organizacija, ali često bez jezika kojim bi to bilo priznato kao „liderstvo“. One pregovaraju narative tako što prilagođavaju svoju vidljivost, koriste društveno prihvatljive okvire da bi proširile prostor delovanja, oslanjaju se na kolektivne mreže, ponekad ulaze u humanitarni sektor da bi otvorile prostor za druge žene, a ponekad svesno odbijaju da budu javno eksponirane kako bi sačuvale mogućnost delovanja.“ Ona smatra da se i tu vidi ostvarenje jedne od važnih feminističkih lekcija. A to je da otpor ne izgleda uvek spektakularno. Često je on u upornom održavanju života i prostora za odlučivanje- tamo gde ih navodno nema.
Politika: Gde danas vidimo feministički otpor i da li postoji prostor za stvarnu političku promenu?
Za uvodničarku nije dovoljno zadovoljiti se odgovorom da politički otpor žena Bliskog istoka postoji, već i kakav je njegov politički domet. Tu se, kaže ona, može govoriti o više nivoa feminističkog otpora, istovremeno. „Vidimo ga u masovnim i simbolički snažnim trenucima, kao što je iranski slogan „Woman, Life, Freedom“, koji je otvorio globalno prepoznavanje veze između tela, slobode i političke vlasti. Vidimo ga i u palestinskim, sirijskim, iračkim i jemenskim mrežama koje dokumentuju zločine, organizuju podršku, brane pristup uslugama, insistiraju na političkom jeziku usred humanitarne depolitizacije.“
Ali, u tome postoje i nedostaci i ograničenja: NGO-izacija feminizma, umor pokreta, represija, zavisnost od donatorskih ciklusa, fragmentacija i stalni pritisak da se feministički rad svede na projekat, uslugu ili simboličko prisustvo. Skakun procenjuje da postoji prostor i za stvarnu političku promenu, ali da on ne može da se svede na govor o „napretku“, a da žene ne bi trebalo da pristanu na najčešće im pripisivanu „binarnost“- da su ili žrtve ili heroine, trebalo bi proces promene shvatiti kao spor i osporavan- neravnomeran proces, a ne kao neku jednostavnu priču. „Prava politička promena zahteva da žene budu prepoznate kao akterke sa sopstvenim analizama rata, mira, ekonomije, reprodukcije života i pravde. Takođe zahteva da feministička solidarnost ne bude zasnovana na spašavanju drugih žena, nego na ozbiljnom slušanju, premeštanju centra znanja i političkom povezivanju borbi protiv militarizma, kolonijalnosti, autoritarizma i patrijarhata. Drugim rečima, pitanje nije samo ima li nade. Pitanje je da li smo spremne da feminizam mislimo kao antiratnu, antikolonijalnu i materijalno utemeljenu politiku, a ne samo kao moralni komentar na tuđu nesreću. Ako bih sve ovo sažela u jednu rečenicu, rekla bih sledeće: žene na Bliskom istoku nisu ni fusnota rata ni njegov simbolički ukras. One su istovremeno meta nasilja, infrastruktura preživljavanja, proizvođačice društvenog života i političke akterke čije se delovanje često vidi tek kada ga neko drugi prevede na prihvatljiv jezik. Zato je za mene ključno da ne pitamo samo šta rat radi ženama, nego i kako se kroz žene organizuju moć, znanje, humanitarizam i otpor.“
Teško dostižna univerzalnost ženskih ljudskih prava-izazov svetu
Uvodničaka je napravila i jednu malu anketu, pitajući prisutne kada su oni čuli za naziv Bliski istok. Odgovori su bili različiti: od radoznalosti usled čitanja arapskih bajki i obimnih spoljnopolitičkih komentara i reportaža u Politici, do studenata sa Bliskog istoka u Jugoslaviji, popularnosti pevačice Um Kultum, čestog pominjanja imena Jasera Arafata u vestima u kontekstu izraelsko-palestinskog konflikta, porodičnih i društvenih anegdota...Skakun je objasnila da- pored promena u odnosima zajednica i država na prostoru koji je geografski označen kao Bliski istok, odnos ljudi koji tamo žive prema tom delu planete je drugačiji, poseban...
„Za neke porodice je važnije njihovo pripadništvo šiitskom klanu-jer tako rešavaju pitanja prava na lokalno zemljište-nego odnos prema vladi u Bagdadu.“ Rekla je da je htela da, u ovom predavanju, na stranu stavi bogate zemlje Persijskog zaliva (zemlje neoliberalnog kapitalizma), a da fokus bude na onima koji žive u Iranu, palestinskoj Gazi-Palestini, Iraku, Jemenu, Siriji i Libanu.. Ove zemlje, smatra ona, povezuje niz karakteristika: oružani sukobi, lokalne milicije, ekonomska nestabilnost, autoritarnost države, država društvu nije jedina referenca, uticaj spoljnih sila (npr. SAD u Kurdistanu, Turske u nekim delovima Sirije), represija prema opoziciji...Između njih, kaže Skakun, postoje i značajne razlike: stepen centralizacije državne moći (visok u Iranu), provizorij partijskog pluralizma (Irak), Sirija i Jemen ( neprekidno produžavanje krize): „Iran svoje ključne prihode dobija od nafte, Irak-faktički ima dve prestonice, Bagdad i kurdistanski Erbil, u Libanu je na delu finansijski kolaps države i uništavanje bankarskog sektora, Jemen i Sirija su veliki zavisnici od humanitarne pomoći, a Gazi preti i ekonomska zavisnost pod okupacijom, pored ogromnih gubitaka...“
Staša Zajović: Ja o pravu na izbor učim od arapskih feministkinja. Ne zanima me ničije kulturno nasleđe-ako podrazumeva patnju i nasilje nad ženama...
Zorica Skakun: Žene se nekad vraćaju konzervativnim rešenjima kao impulsu da se zaštite...
Zinaida Marjanović: Djed mi je bio imam. Prababa mi nije bila pokrivena, a sad mlade žene jesu...
Violeta Đikanović: Kada sam 2005. godine bila u Siriji, videla sam samo tri žene pokrivene..,
Zorica Skakun: Verske vođe učitavaju u Kuran stavove o ženskom preduzetništvu...
Fahrudin Kladničanin: U BiH nije moguće venčanje u Islamskoj zajednici-ako prethodno nije obavljeno civilno venčanje. U Srbiji to nije obavezno. Pa oni koji hoće više brakova-po Šerijatu, dolaze u Priboj.
Ljiljana Radovanović: Za mene je strašno i kažnjavanje žena šišanjem kose...
Staša Zajović: Ako je imperativ da se poštuju samo različita kulturna nasleđa, onda nema ništa od univerzalnosti. Treba čitati Amina Malufa...
Zorica Skakun: Postoje pukotine u primeni Povelje o ljudskim pravima. Ujedinjene nacije i GS UN nemaju sistem koji je kadar da proizvede univerzalnost koja je sada u krizi...
Nastasja Radović