Projekcija dokumentarnog filma „Pakao na zemlji banatskoj“ Ivane Gordić-Perc
Uvodničarka: Marija Anđelković iz NVO ASTRA (Anti traffiking action)
Moderatorka: Staša Zajović
Prisutno: 10 osoba
29. april 2026. godine
„Putnici iz daleka“, u vrtlogu pritisaka stranog profita i domaće korupcije
Radna eksploatacija-nastavak trgovine ljudima
„Već dvadeset pet godina se bavimo temom trgovine ljudima i seksualnom eksplatacijom, a radnom eksploatacijom bavimo se u poslednjih pet godina. To je samo jedna od tema kojima se bavimo. Većina žrtava kojima se mi bavimo žrtve su seksualne eksploatacije, žene i devojčice 75%, zatim žrtve radne eksploatacije, prinude na prošnju, prunude na vršenje krivičnih dela i drugo...Prvi slučaj radne eksploatacije smo imali još 2006. godine. Radilo se o jednom inženjeru koji je na Malti završio kao rob, bukvalno zatvoren.... On se nama javio. I tada smo shvatili da žrtve ne moraju jedino da budu iz nižih socijalnih slojeva, neobrazovani, svako može da postane žrtva...Svako može da bude eksploatisan. Onda smo 2009. godine, imali čuveni slučaj Servas. To je onaj slučaj gde su radnici iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Severne Makedonije završili u Azerbejdžanu, na gradilištima, na državnim poslovima. Radili su na predsedničkoj palati, Expo centru, to je sve Alijev plaćao i znao šta se dešava, bila je u toj zgradi posle i Pesma Evrovizije...Mi smo to podneli u ime tih radnika Strazburu i dobili smo taj slučaj. To je predmet koji se zove Zoletić protiv Azerbejdžana. Ta presuda je u korist radnika,a na osnovu Astrinih izveštaja kojima smo pomogli da se vrate ovamo, ali oni do do dan-danas nisu dobili dosuđenu odštetu- jer se Azerbejdžan „pravi lud“ i ne poštuje odluke Strazbura...Tu se vidi šta znači kada imaš na jednom mestu više stotina radnika-ovde ih je bilo devetsto-koje moraš da dočekaš na aerodromu, da od svakog uzmeš izjavu, da sažmeš te priče, da pratiš Konvenciju...Tada smo prvi put više radili sa muškarcima-uglavnom radimo sa ženama i shvatili smo da nije isto kao raditi sa ženama, da ne možeš uvek da koristiš reč žrtva-naročito sa balkanskim muškarcima. Jer on sebe smatra hraniocem porodice, moraš da pažljivo pričaš. Ali, zapravo su oni-kao i sve druge žrtve isti. Hoće pravdu, hoće svoj novac natrag: treba im lekar, treba im psiholog, hoće da se prebace do kuće i tako dalje...Tako da- to su bili ti veći slučajevi.“ Rekla je u početku svog uvoda Marija Anđelković iz NVO ASTRA.
Zatim je govorila o onome što se dogodilo kasnije-2019. godine kada se ASTRA suočila sa slučajem indijskih radnika, koji su radili na pruzi koja je prošla pored Novog Sada. „Obratili su nam se indijski radnici-njih devetanaest, koji su živeli u ponižavajućim- bukvalno robovskim uslovima, u metalnim kućicama...Zbog toga smo kontaktirali indijsku amabasadu i shvatili da od njih ne možemo ništa da očekujemo, da nećemo dobiti nikakvu pomoć-jer su oni njima rekli da brukaju svoju zemlju, da bi trebalo da se vrate nazad u Indiju...Tako smo shvatili da tu postoji jedan modus operandi: njih dovode agencije, oni rade za državne firme na projektima-investicijama od kapitalnog značaja-finansirani iz budžeta Srbije.“ Prisutni/e su na to primetili da se radi o „našim parama“.
„Naše pare“ za ropstvo i bezakonje
Anđelković kaže da jeste tako, da su „naše pare“ koje se daju Kinezima-a oni bi trebalo da zaposle naše radnike kada se fabrika izgradi. A zapravo, kaže ona, najveći broj radnika dolazi iz Indije, Kine, Vijetnama, Bangladeša, a jedan manji broj radnika je iz Srbije. Uglavnom, iz Zrenjanina i okoline. Naših radnika je manje jer su „vrlo informisani“: znaju koliko im je radno vreme, kad je pauza, znaju da se pobune. A strani radnici ne. „To je i deo njihove kulture i tradicije. Kada pitate kineskog radnika zašto se ne buni, on će reći da ako to uradi, biće mu zapisano u radnoj knjižici kao negativno mišljenje i kad se vrati u Kinu, neće moći nigde da se zaposli ni da napusti Kinu...“
Staša Zajović je to nazvala „modernim feudalizmom“, a Anđelković kaže da je u slučajevima Ling Long jedan, a posle je bio slučaj Ling Long dva-sa radnicima iz Indije, kada se angažuvala Tara Rukeci iz zrenjaninskog Socijalnog foruma. "Među njima je bio radnik koji je u Indiji bio vođa sindikata i koji je bio totalno osvešćen. Ostali radnici su ga slušali. Zahvaljujući tome, uspevali smo da saznamo, da dobijemo priču iznutra -šta se unutra dešava i čak smo uspeli da izvučemo novac za njih koji su im dugovali i oni su se vratili u Indiju. U tom momentu-pošto smo shvatili da od Srbije nema ništa-da neće biti nikakve istrage, znali smo da moramo da nađemo neki međunarodni element koji može imati veze sa tim slučajevima. Pa smo otkrili da gume-koje se proizvode u Ling Longu, koriste i uvoze Nemci, nemački Mercedes, BMW, Audi... A oni imaju takve zakone da svi koji se nalaze u lancu proizvodnje moraju da poštuju ljudska prava, da nema robovskog rada, ekologija i tako dalje...I imaju instituciju koja se zove BAFA u Nemačkoj i koja to kontroliše. Mi smo posle Ling Long jedan, njih kontaktirali i dobili odgovor- odlični ste, ali mi stupamo na snagu od prvog janura 2023. A u januaru 2023, desi se slučaj Ling Long dva i mi im odgovorimo: evo vam slučaj. I oni se sad kao bave tim slučajem, stalno se dopisujemo. Za to vreme dobijaju na vremenu- jeftine gume stižu u Nemačku...“
Ljiljana Radovanović je primetila da su SAD zabranile uvoz tih guma. Anđelković kaže da je to bilo kasnije: „Dobili smo neke silne mejlove iz Folcvagena-da oni sa nama pregovaraju o radnim pravima. Mi smo rekli da nemamo šta sa njima da pregovaramo: izvolite pa pregovarajte sa vašom državom i sa Kinezima sa kojima ste sklopili ugovor. Uglavnom to je jedno „zamazivanje očiju“...“ Na pitanje moderatorke Zajović o kakvom se tu državnom projektu radi, Anđelković kaže da je to kineski projekat i da je država Srbija Kinezima dala zemljište. Sagovornice su se složile da objekat kineske kompanije izgleda kao „okupaciona zona“, da se-očigledno radi o obradivom zemljištu...
Anđelković kaže da su od Srbije dobili oko sto hektara na korišćenje: „To je orgomno. Ide se kolima deset minuta da se obiđe... Čak sam čula da će da grade aerodrom. Srbija im je dala zemljište, novac iz budžeta da se to gradi, a oni će navodno da zapošljavaju naše radnike. Vidimo da od toga nema ništa. Jasno je da je neko od tog posla uzeo procenat. Tako da kineski radnici direktno sleću u fabriku...“ Za Melaniju Aleksić je to kao eksteritorija...Anđelković dodaje: „Svaka kineska fabrika je kao ambasada. Naši državni organi-naše tužilaštvo, tamo ne mogu da uđu. Ako je potrebno da uđe naša policija, mora pre nje da uđe kineska. Imali smo slučaj smrti radnika, naša policija nije mogla da uđe. U Ling Longu imate dosta povreda radnika. Tamo kad uđete, tamo je sve pod konac-sve sija, možete da jedete sa poda. Međutim, kada se povredi radnik-mi pitamo policiju zašto nije ušla kroz kapiju, oni kažu-što je i logično, da dok povređenog dovedu do kapije-zbog velike distance, on bi umro. Tako da-kad dođe hitna pomoć, oni radnika dovedu do kapije.“
I SAD protiv radne eksploatacije-možda je kontroverzno ali deluje
Ljiljana Radovanović podseća da je tako bilo i u slučaju kineske Železare u Smederevu: „Isto ih dovedu do kapije, gde čeka Hitna pomoć. Jasno je da je to zbog prikrivanja okolnosti pod kojima se radnik povredio...Da nije bilo neke greške...
Staša Zajović je napomenula da ima dosta istraživanja o nepravilnostima u objektima koje su kupili Kinezi, o teroru kineskih kompanija. I pitala da li je takvo ponašanje specifično samo za kineske kompanije i srpsku državu? Anđelković kaže da se dešava i u fabrikama vlasnika sa Zapada, kao u slučaju firme iz Kruševca gde nemački vlasnik ne dozvoljava sindikalno organizovanje. „Mi smo, u međuvremenu, dobili poziv od Američke carine da sarađujemo. Dobili su naš izveštaj. Oni su zainteresovani da ispituju eksploataciju stranih radnika. Mi, naravno, znamo da i na to može uticati Trampova administracija i njihov odnos prema Kini, ali je činjenica je da tu ima osnova za eksploataciju, u Ling Longu.
Oni su taj naš izveštaj isčitali. Tri meseca smo se dopisivali. Mi u izveštaju nemamo tužilačke dokaze. Rekli su nam da im takvi dokazi i nisu potrebni, da im je dovoljno da postoji sumnja... I doneli su odluku da gume iz Ling Longa, SAD ne uvoze. A Nemci još uvek razmatraju, a jeftine gume i dalje stižu. Staša Zajović pita da li je takva odluka doneta izato što se radi o Kinezima i strahu svih-i u SAD i u EU, od dominacije uvoza iz Kine, da će im tržišta preplaviti kineska roba i da li bi tako reagovali da se radi o robi iz Indonezije? Anđelković kaže da to ima veze sa Trampovom politikom protiv Kine. Ali, i da u ovom konkretnom slučaju ima osnova da se u obzir uzme i trgovina ljudima. „Mi nastavljamo da se bavimo položajem stranih radnika. Prošle godine ih je-na D vizu, ušlo oko 170.000. Enorman priliv. Njih 60.000 je odbijeno zbog falsifikovanih viza, a 170.000 je ušlo. Najbrojniji su Rusi, pa Kinezi i Turci. Bangladeš, Šri Lanka, Nepal, Indija, Filipini, ne više Vijetnamci... Filipinke, žene koje rade u domaćinstvima novih ali i starih bogataša. To je posebno opasno jer je zatvoren prostor. Imali smo slučaj sa Karićima i Filipinkom koju su držali zatvorenom godiu dana. Jedna od tih žena, nije napuštala kuću, radila je po 22 sata dnevno. Na kraju joj je vozač pomogao da pobegne. Slučaj nije imao nikakav institucionalni epilog, jer se radilo o Karićima. Nama je bilo važno da ta žena samo izvuče živu glavu. Bio je i slučaj druge Filipinke koju je držala žena iz Majkosofta. Mi smo je bukvalno pokupili našim autom, u koji je uletela. Policajac ju je slao da naknadno ode po dokumenta. To se nije dešavalo ni za vreme Miloševića. Mi smo se obratili Majkosoftu jer imaju due diligence. Tražimo te međunarodne kontakte, međunarodni element... Jer, znamo da od Srbije ne možemo ništa da očekujemo. Obratili smo se i FBI. Radimo sa najekstremnijim slučajevima radne eksploatacije gde ljude drže u lancima, zatvorene, oduzeta su im dokumenta... Nemamo kad da se bavimo radnim pravom ili seksualnom eksploatacijom. To prepuštamo drugim organizacijama. Nemamo vremena, a ni dovoljno resursa.“
Pobunjene Kineskinje iz fabrike Mint, policija Srbije nije štitila-naprotiv
Zajović je rekla kako je nedavno prevela izveštaj o silovanju žena iz podsaharske regije. „To je nešto najužasnije... Libija i Tunis su sa EU potpisale sporazum u okviru delovanja FRONTEX-a. Tu se govori o kolektivnom silovanjima žena... Drugi njihov izveštaj-te mreže organizacija-krovna organizacija je European Migration Network, gori je od prvog. Najveći problem jeste što je Evropska unija sklopila sporazum o tzv. sigurnim trećim zemljama. Znamo da ih vraćaju, ali to su permanentni radni logori i logori seksualne eksploatacije. To su sve, naravno, Evropljani. Sad je u svim EU organima uzbuna, u Savetu Evrope... Jer aktivisti/kinje rade ozbiljan posao. Denunciraju ih, demaskiraju...Pa sad zamislite kako je to između Tunisa i Libije. Koliko samo ima oružanih formacija u Libiji. Pa to se ne zna ko koga ubija. U Tunisu nije tako...“ Uvodničarka iz ASTRE da -što se tiče radne eksploatacije žena, najviše slučajeva ima kod angažovanih za rad u kući, domestic service: „Za muškarce je najveća radna eksploatacija građevina, auto industrija, EXPO. Tu imamo Turke. Ima toga i u poljoprivredi. Na salašima ima zatvorenih ljudi-bez dokumenata, i domaćih i migranata...“ Na pitanje Melanija Aleksić da li ima i slučajeva trgovine organima i genetskim materijalom, Anđelković da je bilo sumnji, ali ne i „dokazanih slučajeva“: „Bilo je sumnji na trgovinu rožnjačom, kožom-to na VMA. Tu je bilo sumnji, ali nije bilo dokazano. Mi tu imamo prijave. Onda kad prosledimo dalje, dobijemo odgovor da nema dokaza, ne može da se ustanovi... U vezi sa EXPO-m imamo prijave-ali, uglavnom, posredne. Jer su Kinezi i Turci poznati po tome što se ne žale. Na podsećanje da se Indijci žale, da imaju sindikalno iskustvo, Marija Anđelković kaže da ima i drugih-pored Indijaca, da se žale i radnici iz Šri Lanke, Bangladeša, ali ne Turci i Kinezi: „Oni se plaše da će ih „pojesti mrak“. Kad im ponudimo pomoć-oni odbijaju, i jedva čekaju da odu... Prvi slučaj gde smo imali pobunu Kineza-to su ove dve žene-ako ste videli na N1, majka i kćerka. To je fabrika Mint u Loznici, gde se proizvode auto delovi. One su se pobunile i prijavile, to je prvi slučaj. Međutim, novinar N1 je to prerano objavio. To nas je sprečilo da ih prijavimo i zadržimo kao potencijalne žrtve, da im ne mogu ništa... Žao mi je zbog toga jer bi njemu bila mnogo bolja priča. U roku od pola sata je došla policija i deportovali su ih na granicu sa Bosnom. Pa smo mi zvale Bosnu i tamo su im nešto pomogli... One su pokazale sve papire, šta im je rečeno, kako im je prećeno, u policijskoj stanici su ih tukli... Znači da je policija u dosluhu sa kineskom fabrikom. Ispostavilo se da u fabrici Mint nema legalno zaposlenih radnika. Svi su zaposleni na crno. Rade na crno trideset dana, onda im se kaže da pređu granicu da bi dobili onaj pečat na tri dana. I tako rade godinama. Ove dve žene koje su se jedine pobunile, obe su su preko Bosne, vratile u Kinu.“
Zajović je, zatim, pitala Anđelković-kako izgleda taj lanac, ko ih angažuje u Bangladešu-da li agencije, a da ih ovde čekaju naše agencije... Koliko moraju da plate da bi dobili posao? Anđelković je rekla da naše agencije za to moraju da imaju licencu. I da ih velika većina ima. Njih je, kaže ona, oko 136. „To ne znači da rade kako bi trebalo. Ako rade dobro, one same odlaze u Indiju, testiraju veštine radnike, da li znaju svoj posao... Ali, većina njih ne žele to da rade. Tako da one nalaze posredničke agencije u zemljama odakle dolaze strani radnici. Te domaće agencije radnicima traže novac. Između dve i pet hiljada eura. Što ti radnici „ni u snovima ne mogu da imaju“, nego podižu kredite, zadužuju se...Ovde ulaze na D vizu koja se dobija elektronski. To je novi tip vize koji je Srbija uvela. Ako imaš ugovor za posao, elktronskim putem-preko naše ambasade ili konzulata, dobijaš tu vizu sa kojom možeš da uđeš u Srbiju. Sa tom vizom možeš da radiš 30 dana, posle toga poslodavac za radnika mora da traži boravišnu i radnu dozvolu. Da bi on mogao da ostane. Poslodavci to ne rade, pa radnici ili ostaju da rade ilegalno ili odlaze, bez mogućnosti da zarade pozajmljenih pet hiljada eura, da vrate dug.“ Ona kaže da ovdašnja inspekcija rada nikad ništa ne nađe-a tržišna kaže da su ih kaznili prekršajno, nekad bi ponešto i našli: „Te agencije obično to plate i nastave dalje ili samo promene naziv, preregistruju se... Često od njih dobijamo pretnje, oni odmah angažuju advokate...Ali to ne rade samo agencije: u slučaju „Karić“, žrtva je bila zavrbovana od advokatice koja joj je-preko Mesendžera, slala poruke da će imati sve potrebno, 2000 evra... A zapravo je bila rob kod Karića u kući. Pozvana je da da iskaz u tužilaštvu, ali od toga nije bilo ništa...“
Da li je solidarnost obavezno ideološki motivisana?
Staša Zajović: U filmu koji ćemo pogleati, Ivana Perc pokazuje te hrabre žene koje su spasavale strane radnike u Zrenjaninu. Jedna od tih žena kaže da je bila stalno praćena, da su i njeno troje male dece to primetili, da iza njih idu neki Kinezi. Ona ih slika, onda oni pobegnu. Oni nju ne. To se zove-na engleskom, stalking. U Poljskoj sam upoznala ukrajinske izbjeglice i dezertere koji tamo rade na selu. Mnogo ima takvih ljudi koji se boje da će-ako budu identifikovani, biti deportovani pravo na ratište. Moja prijateljica-Poljakinja, ponudila im je pomoć. Oni, međutim, nemaju dokumenta jer bi-u suprotnom-kad im ta dokumenta isteknu, morali da se vrate u Ukrajinu...
Marija Anđelković: Ima raznih oblika trgovine ljudima. Sad je i ovde Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i zapošljavanje, shvatilo da nešto u zakonima mora da se menja. Tačno je da naši ljudi odlaze da rade van i da postoji potreba za stranim radnicima. Posebno na ovim radovima „kapitalnim“. Ali, mora nešto da se izmeni, da postoji procedura, da ti ljudi znaju gde dolaze, da se za njih uradi neka prevencija, priprema...Sad pokušavaju izmenama zakona da to malo ograniče. Ali, ono što je mene strah, jeste da agencije to neće prihvatiti. Vlasnik jedne od njih je i bivši ministar sporta. Zašto bi on to radio ako mu nije unosno?
Ljiljana Radovanović: Ali kako se oni oglašavaju?
Marija Anđelković: Oglašavaju se preko Fejsbuka, društvenih mreža, u oglasima, u zemlji porekla...
Ljiljana Radovanović: Videla sam oglas o „iznajmljivanju radnika“...
Marija Anđelković: Radnici se iznajmljuju na lizing. To se zove „lizing radnika“... To je po zakonu... Agencija sve radnike prijavi na sebe, a onda ih iznajmljuje na dan ili na sat.
Staša Zajović: To su sve novi načini porobljavanja, radne eksploatacije. Zanima me da li su ruski radnici, koji su ovde masovno došli posle ruske agresije na Ukrajinu, da li su svi oni u IT industriji i uslužnim delatnostima? Da li je njihov položaj drugačji?
Marija Anđelković: Nismo imali nijednu prijavu od strane Rusa. Sem jedne žene koja je prijavila seksualno zlostavljanje na radu. Ali, to nije bila trgovina ljudima... Nijedan jedini Rus nam se nije obratio, a Ukrajinci jesu iz prihvatilišta u Padinskoj skeli. Ali, bila je to žena koja je bila aktivistkinja u Ukrajini i koja je u kampu bila pod prismotrom Uprave. Zato što su znali da je aktivistkinja...
Lino Veljak: Šta joj se desilo?
Marija Anđelković: Rekla je da su je ucenjivali za pružanje seksualnih usluga da bi joj pružili pomoć. Ali nije bilo vezano za rad...
Sonja Biserko: Ima veliki broj Rusa ovde, većina je izgleda samoorganizovana. A koliko ima zaposlenih?
Marija Anđelković: Ja nemam taj podatak. Jer, mi radimo samo radnu eksploataciju. Prema državnoj statistici, najviše ih radi u IT sektoru. Oni su ovde otvorili firme za hiljadu dinara da bi regulisali boravak. Neki se sele na Zapad jer IT može i tamo da se radi...
Sonja Biserko: Ili da bi dobili državljanstvo?
Marija Anđelković: I to. Policija za strance nam je rekla da 25% njih koji dolaze ovde, nastavlja dalje na Zapad.
Ljiljana Radovanović: Oni i ovde mogu da rade za Zapad. Neki Rusi imaju i svoje poslastičarnice, pekare, restorane...
Sonja Biserko: Imaju svoju infrastukturu...
Marija Anđelković: Jeste. Oni sada imaju i svoje agencije za iznajmljivanje stanova. Ranije su naši ljudi iznajmljivali Rusima stanove za dve-tri hiljade eura...
Staša Zajović: Da li je tačno da je Vučić u junu 2025., prestao sa subvencionisanjem stranih investitira? Ukinuta je uredba o subvencionisanju poslodavaca koji zapošljavaju strane radnika. To je jedina zemlja koja je o tome imala uredbu.
Gordana Radosavljević: Da li to znači da se više ne bavite seksualnom eksploatacijom?
Staša Zajović: EU vas ne podržava?
Marija Anđelković: Zanima ih ali ovako: EU, nekoliko ambasada, nekoliko privatnih fondacija od kojih više ne dobijamo... Država nikad nije pomogla. EU je nemačkom GIZ-u dala 57 miliona eura, da koordinira projekat za trgovinu ljudima i migracije na Zapadnom Balkanu. Najveći deo je dobio Beogradski centar za ljudska prava koji se nikad tom trgovinom nije bavio. I tako se stvara razdor među nama. Nismo dobili ni mi ni drugi koji se time bave.
Zajović je zatim postavila pitanje o pojavama rasizma kod domaćeg stanovništva prema stranim radnicima (posebno u Kragujevcu) i delovanju tzv. Narodnih patrola u vezi sa tim. Pitala je uvodničarku kako se prema tim pojavama odnosi država, koja je smatra ona, u sadejstvu sa desničarskim organizacijama. Pomenula je da su u Kragujevcu problemi napada na radnike iz Nepala, rešeni tako što su oni iseljeni. Zajović kaže da niko zbog progona stranih radnika nije kažnjen. Biserko smatra da će to tek biti veliki problem, a da se ovaj najnoviji rasistički motivisan resantiman, „nadovezuje“ na sličan odnos koji postoji prema Bošnjacima i Albancima. Razgovaralo se i o imperativu solidarnosti među civilnim organizacijama, medijima i građanima. Anđelković je tu istakla primer Zrenjanina gde su se i mnogi građani uključili u akcije solidarnosti, lokalni mediji i novinari/ke, sindilakne organizacije kao Socijalni forum. Dodala je da je aktivistkinja Tara Rukeci tu imala posebnu ulogu, jer je pokušala da sindikalno organizuje strane radnike u Ling Longu. „I mi smo pomagali, ali glavni za to su bili ljudi iz Zrenjanina. Nama iz ASTRE, bilo je najvažnije da od radnika dobijemo informacije šta se dešava iznutra. Tako smo saznali da se kineski menadžment ne odnosi isto prema kineskim i prema srpskim radnicima/cama. Kineski radnik, za razliku od naše radnice, trpi i šamaranje od svog menadžera jer se boji negativne karakteristike u radnoj knjižici. Naši radnici znaju svoja prava i njihov položaj je bolji. Tara Rukeci je ovo pitanje solidarnosti podigla na jedan viši nivo, ona Kineze podučava njihovim pravima.“
Zajović citira Rukeci koja je upravo ASTRU apostrofirala kao najdelotvornijeg faktora u rešavanju problema kineskih radnika u Ling Longu. ASTRA je ovaj slučaj podigla na međunarodni nivo-a sada, kako je rekla Anđelković predaje i predstavku Sudu za ljudska prava u Strazburu.
Ova tema je nastavljena prikazivanjem dokumentarnog filma „Pakao na zemlji banatskoj“, zrenjaninske novinarke Ivane Gordić Perc.
Nastasja Radović