Uvodničari: Saša Hajzler, novinarka, aktivistkinja i istoričarka (Institut za savremenu istoriju Ljubljana) i Miloš Baković Jadžić, član Sekretarijata Političke platforme Solidarnost
Moderirala: Staša Zajović
Prisutno: 21 osoba
20.maj 2026. godine
Levica Ex-Yu: dinamika koja razara
Staša Zajović je-na početku, rekla da je predlog za ovaj razgovor proizašao iz razgovora sa Sašom Hajzler, uvodničarkom. “Ona je rekla da želi da predstavi istraživanje kojim se bavi “Leve partije i pokreti”. Rekla je da je istorijska osnova njenog istraživanja, 1993. godina, i da su u istraživanje uključeni i neki šezdesetosmaši, kao Rastko Močnik. U istraživanje su uključeni različiti pripadnici društva koji su javno zagovarali jedan širi spektar levih ideja, tu su anarhisti/kinje, ali i umetnici/tnice. Skvotovanje nekadašnje kasarne “Četvrti jul”-Metelkove, bila je bitna osnova za dinamiku slovenačke levice, smatra Hajzler.
Slovenija i Makedonija: Anarho-pank i Marks
“U Jugoslaviji je postojala vrlo razvijena i rasprostranjena anarho-pank scena, ali se nije videlo jasnije kuda njihova aktivnost ide.“ Pomenula je i pojavu časopisa Margina, u izdanju izdavačke kuće Templum. “Izdavanje pomaže Soros fondacija, a onda u 1994. godini, dolazi do približavanja sa alternativnom umetničkom scenom, posebno sa grupom Škart. Sa njima se sreću u Mostaru. To sve je malo i marginalizovano, u to vreme. Grupa Škart pomaže izbegloj deci u Makedoniji. Tada je u Makedoniji glavna politika Kire Gligorova. U Sloveniji, u Metelnikovoj, formiraju se feminističke grupe i Mirovni institut. I dolazi do tenzija unutar Mirovnog pokreta. Jer, neki hoće da funkcionišu kao nevladine organizacije. U to vreme se pokreću i političke škole, nastaje Radničko-pankerski univerzitet. U njemu su polaznici/nice, četiri različite generacije. Postoji lakanovska grupa-u kojoj je bio Mladen Dolar, ali i Slavoj Žižek, kasniji ideolog liberala). Sledeće dve grupe se odvajaju od pokreta iz 1980-tih i 1990-tih i tu nastaje nešto novo. To je ekipa koja kaže da su devedesete godine-“smor”. Oni prate rat protiv TTIT dogovora iz 1993-1994. godine, interesuju ih Zapatisti, njihovi aktivisti odlaze u Meksiko, odlaze na proteste u Đenovu i Sijetlu, protiv G-7. Važni su njihovi odnosi sa italijanskim Operaistima-koji ulaze u fabrike, bave se aktivističkim marksizmom...” Anarhisti su, kaže Hajzler, organizovali svoje posebne linije povezivanja, posebno kada je počeo da funkcioniše internet. Sa alterglobalistima, stvara se novi pokret, a na Radničko-pankerskom univerzitetu, ponovo se čita Marks. I mreža umetničkih i mirovnih kolektiva…
“U Makedoniji se sve te aktivnosti pokreta i organizacija prate preko interneta. Oni su još uvek suviše mladi da bi se sami organizovali…Premladi su da bi i oni bili aktivni van zemlje. Ali, posebno ih zanima alterglobalistički pokret. Kada 2003. godine dolaze u novi prostor, počinju protesti protiv rata u Iraku. Makedonski aktivisti onda prvi put organizuju protest. Njima se-posle toga, javljaju grčki aktivisti. U Skoplju i Bitolju su centri levičarske politike u Makedoniji. Grčki anarhisti su ponudili pomoć makedonskim aktivistima i aktivistkinjama.“ Saša Hajzler je svoje uvodno izlaganje nastavila vraćanjem na slovenačku scenu levih pokreta i organizacija, primećujući da je rat u Iraku bio veoma važan za njen razvoj. Bilo je. Kaže ona, bilo je dosta protesta protiv imperijalizma, NATO…Bilo je aktivnosti i Mirovnog instituta, te 2003. godine…
Lice Levice
“Kada je posle Jedanaestog septembra (2001.), formiran Ured za političke intervencije, opskurna institucija koju su smislili SAD i EU, došlo je do policijskog upada u Metelkovu, u potrazi za italijanskim anarhistima.” Hajzler kaže da je Metelkova kao mesto važnih promena i njima podstaknutih događaja, igrala ulogu centra zbivanja alternativne leve scene u Sloveniji-sve do 2006. godine, kada je postala mejnstrim: “Videlo se to i po cenama koncerata u Metelkovoj. Postajale su sve veće…Ali, protesti protiv Buša su bili važni u Sloveniji.” Dalje je govorila o skvotiranju levih grupa u novog sada fabričkog prostora: “Ušlo se u prostor velike fabrike. Fabrike se u to vreme zatvaraju, radnici ostaju bez posla, javljaju se sve veće klasne razlike. Prelazak u fabrički prostor, levičari su smatrali nekom vrstom “konzistentnosti”. Tada se uspostavlja i veza sa Acom Todorovićem, sa bosanskim radnicima. Mnogi od njih su bili “izbrisani”. Slovenci shvataju da se i u Bosni zatvaraju firme. U to vreme se formira podmladak anarho-levičarske scene.” Kao značajno za to vreme ona vidi i prisustvo ekipe iz Metelnikove, sa Tončijem Kuzmaničem i ljudima iz osamdesetih. “Tada dolazi i do velikih protesta u Mariboru, i to zbog kazni za vožnju od kojih je novac, odlazio u privatne ruke…Došlo je i do paljenja po Ljubljani i Mariboru…” Kao važno-u ovom istorijskom sledu, ona smatra i pojavljivanje Slavoja Žižeka na protestima Occupy, u SAD. Anarhisti-sa novom generacijom iz Metelnikove-rekla je u nastavku svog uvoda, organizuju proteste ispred slovenačkih institucija, pa i ispred Slovenačke berze. “Bili su poučeni i protestima u Zagrebu i Beogradu. Tako je Miha Kortiš predvodio protestnu kolonu od Berze do Filozofskog fakulteta. Svi dolaze tamo i okupacija Filozofskog traje nekoliko dana. Oni zaključuju da je momentum da se napravi jedna partija levice.” Hajzler u tome vidi i sličnosti sa događajima u Makedoniji gde se protestuje zbog preskupe cene struje i korupcije, a onda slede i protesti zbog ubistva Martina Neškovskog-kojeg je policija pretukla na smrt. Ona smatra da je tzv. Šarena revolucija u Makedoniji, kooptirana od strane Socijaldemokratske stranke (dolaze na vlast a ne ruše spomenike u slavu “makedonske veličine”). Tada se, kaže ona, u Makedoniji formiraju i različite struje levice, formira se Udruženje za socijalna prava-Lenka, koje je inspirisano grčkom Sirizom, a posle razgovora i diskusija o stvaranju političke alternative- i stranka Levica, na čije čelo dolazi Dimitar Aposijan, pravnik i branitelj radničkih prava. I u Sloveniji ima promena: nastaje radnička grupa protiv eksploatacije-koju predvodi Luka Mesec. Oni se-nešto kasnije, udružuju sa Partijom rada i Partijom trajnog razvoja, koja podržava i zelene politike. Na njenom čelu je Matjaž Honižek, bivši ombudsman. Oni 2017. godine izlaze na izbore. Javlja se potreba za parlamentarnim i institucionalnim delovanjem-kao i nekom vrstom lidera koji bi bio “lice” stranke: “Pobeđuje parlamentarna opcija sa licem Luke Meseca”. Pojavljuje se i organizacija Mile Kordić-“Mi socijalisti”. Uvodničarka je nastavila opisivanjem situacije koju je prouzrokovao raspad Levice u Makedoniji, kada je grupa predvođena Dimitrijem Prosijanom-upala u stranku i preuzela je. Hajzler kaže da se-posle toga, ta stranka pretvorila u neku vrstu nacionalističke. “Ostali su otvorili socijalni centar Dunja i vratili se komunističkim osnovama i horizontalnom povezivanju…
Srbija: Nikad dovoljno solidarni
O “tri propuštene šanse” levice u Srbiji, govorio je Miloš Baković Jadžić iz Političke platforme Solidarnost. Rekao je da će se u svom izlaganju fokusurati na vremenski period od 25-30 zadnjih godina-postojanja levice u Srbiji, kao predstavljanje novijeg istorijski relevantnog razvoja levice. Baković Jadžić kaže da je-namerno, iz svog izlaganja izostavio period od 2006. do 2016. godine. “Tada je bilo nekih od prvih novijih studentskih protesta-koji su, međutim, bili spinovani od strane režima: “Studenti su tada bili veoma kritički nastrojeni prema studentima koji su protestovali 1996.-1997. godine. A proteklih deset godina izdvajam- jer je to period u kojem levica u Srbiji, hoće da uđe u mejnstrim…U to vreme su se dogodila bar tri pokušaja izgradnje političke levice u Srbiji i odricanja od civilno-sektorskog angažmana, uz svest o paradoksu njihovog ulaska u parlamentarizam.” Uvodničar smatra 2006. godinu kao godinu prvog značajnijeg pokušanja ukrupnjavanja levice i to u okviru Levog samita Srbije. Tada, kaže, dolazi i do sukoba Levog samita Srbije i Levice Srbije Borka Stefanovića. Stranka Levica, dodaje, ima tada dobre akcije povezivanja lokalnih zajednica i njihovih inicijativa, bavi se i borbom za ispravljanje privatizacione pljačke. Levici Srbije se priključuje i jedan deo Levog samita Srbije, a drugi-u kojem ostaju neke od levih grupa i neke nevladine organizacije, manje lokalne organizacije i grupe Zelenih (podmladak ZLF), postaje “u jednom momentu, velika organizacija”.
"Levi samit Srbije-tada velika organizacija koja priređuje i lepe manifestacije sa manje-više folklornim konceptom, ali-ništa više od toga. Tada se dešava i pobeda Sirize u Grčkoj. To je vreme u kojem Srpska napredna stranka tek učvršćuje svoju vlast. Postavlja se pitanje: Ko bi mogao biti srpski Cipras?” On kaže da je Borko Stefanović bio prihvatljiv za dobar deo ljudi na levici, da je bio dobro informisan o međunarodnim pravnim standardima, “bio je veštiji da nalazi korisne materijale“, uspešno je kritikovao Zakon o radu...To je bio momentum za Levi samit Srbije i Levicu Srbije da naprave politički i institucionalni prodor - to jeste bila propuštena šansa. Tada je bilo i prvi put moguće da alternativa napravi dobru saradnju sa nekim ko je znao kako sistem funkcioniše. Bilo je realno da alternativna levica napravi prodor, koristeći institucionalne mogućnosti. Ali većina u Levom samitu Srbije je rekla „Ne!“. Stranka nije uradila bog zna šta, neki su otišli u Ne davimo Beograd.“ On se, dalje, priseća perioda od 2017-2019., kada je Ne davimo Beograd bio novina, a u unutrašnjosti-po gradovima, formirane su nove lokalne organizacije (Lokalni front-Kraljevo, UPS-Udruženi pokret stanara u Nišu...), koje obrazuju Građanski front. U isto vreme Levi samit Srbije stupa u kontakt sa Socijal-demokratskom unijom/SDU. „Na izborima u stranci pobeđuje-koliko znam, legalno i legitimno Ivan Zlatić. On postaje predsednik SDU. On želi da postojeću socijal-demokratsku stranku pomeri ulevo od socijaldemokratije-koja se smatrala korumpiranom i politički bankrotiranom. Hteo je da se ide ka demokratskom socijalizmu. Ka zagovaranju revolucije, ugledajući se na novog lidera Laburista, Džeremija Korbina i lidera francuske krajnje levice Žan-Luk Melanšona. U jednom trenutku izgleda da SDU može biti centar okupljanja i drugih levih snaga. Onih koje su najprogresivnije u Srbiji...Bio bih daleko uvereniji da se tu radilo o propuštenoj šansi. Posle je od SDU nastala Partija radikalne levice (PRL). Ona je-kroz Predsedništvo od pet članova, pokazala mogućnost jednog drugačijeg liderstva. To bi bila daleko respektabilnija organizacija.“ Uvodničar kaže da je za propast i te šanse najviže razloga bilo u ličnim sujetama, nekoj vrsti sektašenja, ideoloških razmimoilaženja: „Uvek sam se grozio psihologiziranja. Ali-vremenom sam shvatio, da bi se trebalo otvoriti i ka takvim objašnjenima...“ Miloš Baković Jadžić, kaže da su posle propasti i te šanse da se levica ujedini i napravi šiti društveni front -i istovremeno, napravi institucionalno-politički prodor, ostali aktivni-Levi samit, DIEM, organizacija Krov nad glavom...Neki su otišli u novu stranku, Zeleno-levi front...
Ličnosti i perspektive
“Jovo Bakić odlučuje da PRL promeni ime i da to bude Radnička partija. Pri tom, PRL ima fenomenalan program, među najboljim statutarnim programima u Srbiji, prvi put se pravi on-line kongres...“ I Dragan Stojković pominje duge sastanke i razgovore u Subotici i Novom Sadu. I to da je kao poznata ličnost, doveden i Jovo Bakić. Ali se sve, kaže on, brzo raspadalo: “Deo ljudi izlazi iz stranke i prave Platformu Solidarnost. Dolazi do nesuglasica, preglasavani smo „autobusima“. Ne bukvalno, ali su ljudi grupisani da nešto izglasaju...“ Deo iz NGO, beogradski deo približava se levim liberalima i zelenima (Ne davimo Beograd): „Solidarnost baštini vezu sa evropskom levicom. Povezuju se sa Ne davimo Beograd i spremaju se za izbore. Pojavljuju se i Aleksandar Jovanović Ćuta, Nebojša Zelenović... Stvara se Koalicija Moramo, koja dobija 10% glasova na gradskim i 4% na republičkim izborima. Tu je i ta treća propuštena šansa. Trebalo je da ta koalicija opstane, uz rizik da postane levoliberalna. Ali, ona nije uspela da se personifukuje u jednom licu...“ Na pitanje Staše Zajović zašto se raspala, Baković Jadžić kaže da je i bilo i „psiholoških momenata“, ali da je to bila najprogresivnija koalicija u zadnjih 35 godina:“ Nije lako identifikovati sve razloge. Bilo je liderskih sujeta, drugačijih pristupa radu...“ Zajović je reagovala primedbom da je program Solidarnosti „impresivan“: „Bitno je povezivanje različitih oblika borbe. Zanemaruje se iskustvo iz osamdesetih, kada nisu postojale nacionalne kompanije. Nosioci bogatstva su postali funkcioneri Partije. Postali su i ratni profiteri. Kinezi su došli kasnije... Lokalni srpski imperijalisti su dobili indulgencije. Mladen Lazić o tome ima najbolja istraživanja.“ Uvodničar je na to reagovao stavom da se sada radi o „drugom nivou“ jer se Srbija, u međuvremenu, integrisala u međunarodne finansijske organizacije, u svetski finansijski sistem: “Krađe iz devedesetih su bile male u odnosu na one posle tog vremena.“ Zajović smatra da se vidi samo jedan imperijalizam, a ne i srpski.
Da li je odgovor na klasno pitanje, odgovor na sve što pogađa savremeni svet?
Aleksandar Kraus: Kako to da gošća iz Slovenije i Makedonije ovde govori- a da ne pomene reč Jugoslavija? Komunisti su pravili drugu Jugoslaviju. Kako to da levica ne spominje Jugoslaviju i samoupravljanje? Kada je napravljena grupa Borba za socijalizam, nikada niko nije hteo da se učlani. Prema tome, dosta je do nas. Ne poznajem situaciju u Makedoniji, upoznao sam Luku Meseca. Na tom razgovoru nije bilo ovih tema, ja sam se „ugradio“.
Nikola Krstić: Za pare i za moć se ratovi i vode. U levici-kod nas, simptomatično je to što se preskače tih deset godina. A to je bila prvobitna akumulacija kapitala. Ratni profiteri su se transformisali u privrednike. A ovo danas je-srazmerno, ogromna pljačka.
Staša Zajović: Da li je klasni redukcionizam ono jedino čime bi levica trebalo da se bavi? Impresivna mi je vaša međunarodna solidarnost. Veza sa Die Linke, Sirizom...
Sanja Božović: EU traži da se infrastrukturno povezujemo. I tu se stvara situacija da se domaći bogate, preko tih projekata EU. Vrti se veliki novac, stvara se grupa ljudi kojima je sve dostupno. Levica pokušava da im parira-s obzirom na taj finansijski deo i program stranaka-koga privući. Radikalna levica me podseća na JUL.
Staša Zajović: Koga levica može da privuče?
Miloš Baković Jadžić: Ugledaju se na Bernija Sandersa i Džeremija Korbina, na kampanje malih donacija...Kad je Korbin hteo da napravi revoluciju....
Miloš Baković Jadžić: Moglo bi se računati na podršku najširih slojeva onih ljudi koji žive od svog rada-ako im se ponude neka realna rešenja. Recimo, progresivno oporezivanje kapitala. Pre pet godina su i Dveri nudile dobra rešenja u svom ekonomskom programu. Mora se izaći iz shvatanja klasne strukture društva koje je dominiralo u 20.veku. Radnička klasa više nije samo proizvodno radništvo. To je i niža srednja klasa.
Nikola Krstić: Ne relativizujem ratnu politiku. Živim za dan kada ćemo da im uzmemo imovinu, toj lažnoj levici. Njihovi potomci su se integrisali u svetski sistem. Oni su sada milijarderi...
Miloš Baković Jadžić: Ali, ima i onih-kao javnosti gotovo nepoznat vlasnik kladionica Mocarta, za koga mediji tvrde da je legitimno stekao bogatstvo. Mi nismo deo levice o kojoj Nikola govori. Da bismo razumeli 90-te, potrebno je da se vratimo u 80-te. Zato smo u vezi sa evropskim partijama koje se zalažu za prevazilaženje kapitalizma, koje su evroskeptične i koje zanima jedna drugačija Evropa...
Ivana Kronja: Problem je normalizacija kriminala, pranja novca...
Lino Veljak: Prisetio bih se Krleže i njegove priče o poreklu kapitala-gde je najstariji Glembaj ubio gostioničara kod koga je boravio. Posle je sve bilo legalno. Potrebno je institucionalno dokazati poreklo imovine funkcionera. Vučića, Macuta i drugih. I na globalnom planu se poreklo kaptala može lakše otkriti, ako se prati kretanje belog, sivog i crnog kapitala.
Kia Kiai: Kada govorimo o dečjim bolestima naše levice, osnovni problem je njen autizam u odnosu na bazu. Zato se biraju pogrešni lideri...
Ivan Srdanović: SDU je napravio Miladin Životić. Pitali smo ga šta je najvažnije da se uradi, kada se dođe na vlast? Rekao je da je to zalaganje za visoke poreze.
Staša Zajović: Koje su opasnosti identitetske levice? Kakav je doprinos Bernija Sandersa, pokreta Woke? Važno je zalaganje za identitetsk, ali ne isključivo. Opasan je i klasni redukcionizam kod levice. Nije najvažnije svođenje svih problema na ekonomiju, postoje i druge potrebe-kao što su kulturne...
Kako to da Nadstrešnica nije nastavak Vukovara? Ali studentima to-još uvek, nije jasno. Što se tiče imperijalizma, nije bitno samo da li dolazi sa Zapada. I imperijalizam koji dolazi sa Istoka, nije manje opasan. Da li je liberalna demokratija jedan od glavnih problema levice? (citira deo teksta Nikole Krstića)
Nikola Krstić: Pisao sam o formi.
Staša Zajović: Ja ne pričam o formi. Reč je o principima slobode i jednakosti...
Nikola Krstić: Pisao sam i o tome kako se realizuje ta forma. Smatram da su liberalni uticaji opasni za levicu...
Dragan Stojković: Radnička klasa u SFRJ nije bila ono što je o njoj govorila propaganda. Radnička klasa nisu svi zaposleni, već samo oni koji su svesni svojih prava i i svog položaja i koji se za njih bore. Ne treba gajiti iluzije. Svedok sam da su i radnici 90-tih, čekali „gazde“. Učestvovao sam- na tu temu, u seriji razgovora u Republici. Danas se ruši Veterinarski zavod u Zemunu. Bivši ministar Vlahović je govorio da je to recidiv socijalizma. Bilo je i učenih razgovora u SDU-posle Koraća. Ja sam zastupao poziciju demokratskog socijalizma. Većini se to-izgleda, nije dopalo. Hteli su radničku partiju. Radikalnu. Bilo je oko 30% za demokratski socijalizam. Ima mnogo teorije, dobrih želja...Razgovarao sam sa Ne davimo Beograd u vezi sa izborima u Beogradu. Kasnije me nisu zvali...Ne može se program levice svoditi na biciklističke staze i vrtiće...Uostalom, ne znam dokle se stiglo sa realizacijom tih obećanja? U Zemunu je napravljena kohabitacija sa vlašću...
Miloš Baković Jadžić: Ja nisam u ZLF. Niti sam, ikada, bio...Mi podržavamo Studentsku listu...
Staša Zajović: Saša, da li te brine povratak na vlast Janeza Janše?
Saša Hajzler: Oko Placa me zabrinjava. Prave neki novi plan. Gradiće stanove i domove za starije građane. Zbog Janše ne brinem toliko. Slovenija je uspela da pruži otpor. Nastaju i nove građanske inicijative koje se međusobno povezuju. Problem je što se sa Janšinom pobedom-na neki način, menja tok istorije. Sada ima više desnice. Poremećen je balans. Desni front je sada širi.
Miloš Baković Jadžić: Ali, sada postoje i dve nove leve partije. Levici Luke Meseca se zameralo da je izgubila vezu sa bazom.
Saša Hajzler: To je bila svesna odluka.
Miloš Baković Jadžić: Jedna od novih je „Mi-socijalisti“. Da li imaju vezu sa drugim pokretima? Postoji li razočarenje u partije levice? Postoji li nešto treće? Za levicu bi bilo najgore da se vrati u jalove NGO. Stranka sa hiljadu ljudi ne može da bude ozbiljna. To je neozbiljna stranka.
Gordan Jovanović: Pa Lenjin je izveo revoluciju sa sto ljudi.
Saša Hajzler: Oni koji su izašli iz Levice, u dva navrata, to su oni koji su pravili politički program, predlagali zakone. Oni sada nisu politički aktivni. To su jako kvalitetni ljudi. I oni će raditi na terenu, što je glavni problem Levice...
Aleksandar Kraus: Pitanje je budućnosti: ko će imati dovoljno motiva da se pridruži novim levim opcijama. Grupa ljudi u Novom Sadu, na čelu sa profesorom Radivojem Jovovićem-koji je izašao iz PSG, vrlo brzo će osnovati svoju organizaciju. To će biti nešto kao Solidarnost. Ono što me brine kada se radi o levici u Sloveniji- je što ne pominju Jugoslaviju. Da li jugoslovensko iskustvo uopšte nekome pada na pamet? Da li je to bila glupost. iluzija? Da li možemo da se povežemo kao internacionalisti?
Saša Hajzler: Postoje dva nivoa-alternativne i stranačke organizacije. Oni koje se povezuju zastupaju više anarhističke ideje. Drugačijih osnova povezivanja sada nema. Ostalo je u prošlosti...
Miloš Baković Jadžić: Postojala je Liga balkanske levice, pre desetak godina. Na žalost, nije zaživela. Shvatili su da niko nema dovoljno političkog kapaciteta u nacionalnim državama.
Gordan Jovanović: Balkansku levicu trebalo bi da neko ideološki savetuje i organizuje.
Lino Veljak: Kada bi sada bila uspostavljena neka nova Jugoslavija, na njenom čelu bi bili političari kao Vučić, Plenković, Janša....
Nastasja Radović