Predavač: Ehud Udi Adiv, izraelski politikolog-profesor Političke teorije na Otvorenom univerzitetu
Moderatorka: Staša Zajović
Prisutno: 19 osoba
9. jul 2025. godine
Visoka je cena zalaganja za zajedničku sudbinu Palestinaca i izraelskih Jevreja
Gost Žena u crnom, izraelski politikolog-Ehud Udi Adiv, pored toga što predaje na Otvorenom univerzitetu Tel Aviv, piše i za palestinske publikacije o različitim oblicima cionizma u izraelskom društvu, relevantnim za izraelsko-palestinski sukob. Kao levičarski anticionistički aktivista osuđen je za izdaju na kaznu od 17 godina zatvora-od kojih je u zatvoru proveo dvanaest i po godina. Adiv je i danas aktivan-kako na akademskom tako i na političkom nivou.
Za Adiva-marksistu, Jerusalim nije bio sveto mesto
Na pitanje Staše Zajović kako je kao vojnik izraelske voske „otkrio Palestince“, Adiv kaže da mu je u tome najvažnija bila Balfurova deklaracija iz 1917. godine, ali i dnevnici nekih socijalista. „Ljudi koji su stvarali socijalističko-cionisički pokret potiču iz ruskih socijalističkih pokreta. Posle neuspele revolucije u Rusiji, ruske carske vlasti su izvršile pogrom nad Jevrejima da bi preusmerile društveno nezadovoljstvo. Razmišljanje levice je išlo u pravcu –da ako ne mogu da se dignu jevrejski proleteri u Rusiji, mogu u Palestini. Rusi su mrzeli Jevreje koji su bili u stanju da „preokrenu piramidu“-ne radnici već srednja klasa će biti u osnovi te piramide promene. Oni su počeli sa marksističkim idejama, ali posle Balfurove deklaracije (1917.) postaju cionisti. Dakle, posle 1920., oni odustaju od marksističkih ideja i kao glavnu-prihvataju ideju o stvaranju jevrejske države.“ On je rekao da je drugi levičarski pokret tog vremena nastao u Beču pod uticajem anarhističkih ideja (Kropotkin, Martin Buber) i da je to judaizam koje se nije zasnivao na veri već na anarhisitičkim idejama. „Kad sam završio srednju školu u kibucu shvatio sam da su cionizam i marksizam dve različite stvari. U kibucu je pokušano sa uspostavljanjem komunizma. Po izlasku iz kibuca sam kao poklon dobio knjigu marksiste-cioniste Verbalova...Takav marksizam je primenjen tamo gde nije bilo radničke klase-u azijskim i afričkim zemljama gde su osnovane komunističke partije čija je marksističko-lenjinistička ideologija trebalo da podupre seljačke revolucije koje su u prvi plan stavljale rasno, pa tek onda klasno pitanje...A u marksističke kibuce preselila se lenjinistička avangarda u novom životu.“ Adiv tu dodaje da su cionisti dali doprinos stvaranju jevrejske nacionalne države i promeni „državne piramide“ a bez ideje rada i što je najvažnije-bez eksploatacije. Ustanovili su „jevrejski način života“: „Sećam se da sam kao dečak prisustvovao žestokoj raspravi o zapošljavanju radnika gde se tražilo da poslodavci ne eksploatišu radnike. Da nema lihvara, trgovaca...“
On kaže da je zatim u svom političkom obrazovanju prihvatio nenacionalistički pristup državi koja bi trebalo svima da obezbedi mogućnosti „deljenja i kompromisa“: „Tako se razmišljalo još 1947. godine, da bi u Izraelu Jevreji i Palestinci trebalo da žive u ravnopravnim uslovima. Naravno, to nije današnja situacija. Šezdesetih smo sakupljali novac za pomoć Vijetnamu. Podržavali smo univerzalizam vrednosti...“ On je 1967, godine, kao mnogi izraelski Jevreji, učestvovao u Šestodnevnom ratu Izraela sa Sirijom i Jordanom: „Shvatio sam da su izraelski generali započeli taj rat...“
Adiv nije podržavao „sveti rat“, smatrajući da Jerusalim nije sveto mesto: „Nisam pridavao važnost tim svetim mestima. Ja sam mislio da bi trebalo da se ponašamo kao Roza Luksemburg i Karl Libkneht koji su glasali protiv odobravanja kredita nemačkoj državi za učešće u Prvom svetskom ratu. Bio sam za internacionalizam. Moje tadašnje obrazovanje je bilo marksističko. Naravno, i za jednaka prava Palestinaca. Rat 1967. je bio u suprotnosti svemu onome što sam ja naučio. I današnji mladi levičari u Izraelu dolaze do iste spoznaje kao i ja tada- da u izraelskoj državi postoji nejednakost...“
Zatvor i lenjinizam
Posle 1967. godine, Udi Adiv se priključio radikalno levom i antistaljinističkom pokretu, prihvatajući ideju da revolucija mora početi na selu. Taj pokret je bio blizak palestinskim marksistima koji su se najviše fokusirali na klasna pitanja i obrazovanje radnika- a manje na palestinska nacionalna prava. Zatim se on pridružuje Palestincima koje pokušava da „oslobodi nacionalizma“ i okrene ih klasnim problemima: „Ono što sam napravio je bio ustanak“. Problem je bio što je palestinsko vođstvo islamsko, a izraelski jevrejski levičari-njih otprilike polovina, bili su iz Evrope. Tražilo se da se angažuju doseljenici iz Poljske, Rusije, Australije a ne i iz Palestine. „Sve leve partije traže masovnost i nisu religiozne organizacije. Jevreji iz Poljske i Rusije su već imali iskustvo represije...“
Na pitanje moderatorke šta je bio sadržaj optužnice protiv njega, Adiv kaže da je to bila saradnja sa Palestincima iz Sirije i Libana, sa Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO).
On je napravio grupu od 25 ljudi-radikalnih levičara koji su se povezali sa Palestincima iz Libana. Njihov plan je bio učešće u oslobodilaškom pokretu. Izraelski državni organi su procenili da Adiv predstavlja ozbiljnu opasnost za Izrael i posebno im je smetalo što je on unuk jednog od osnivača Izraela. „Dobio sam zatvorsku kaznu od 17 godina, a dvojica mojih zatvorskih sapatnika-poreklom iz nekog sela u Izraelu, za isto krivično delo su osuđeni na mnogo blažu kaznu od dve godine. Pretpostavljam da je moja visoka kazna imala veze sa mojim porodičnim poreklom...“
Adiv je posle zatvora studirao u Londonu, a Lenjina je otkrio tokom dugogodišnje robije. „Šta znači razmišljati o nečemu 24 sata, sedam dana u nedelji. To me je održavalo. Postao sam lenjinist. Vremenom sam shvatio da je to nemoguće. Shvatio sam da je revoluciju nemoguće izvesti odozgo. Promenio sam i mišljenje o Marksu. On je briljantan mislilac, ali je živeo u optimističnom veku. “
Staša Zajović kaže da je sadašnja situacija u Izraelu teška jer se čini da je anticionizam mnogo radikalniji izvan Izraela nego u njemu: „Ni cionizam u svetu nije svuda isti. To je kompleksno. Bilo je i dobrih namera, to je sofisticiranije...Njegova tačka gledišta je drugačija nego ona anticionista izvan Izraela. Nisu svi cionisti krenuli od imperijalnih namera. A ni oni u Australiji i Americi nisu sanjali da će Izrael postati fašistička država. Ima i Palestinaca koji ne demonizuju sve izraelske Jevreje, ne smatraju sve njih fašistima. Postoji i saradnja sa Palestincima...“
Današnji Izrael „ne voli“ Palestince koji nisu radikalni
„Ono što je vidljivo u aktuelnim zbivanjima-koji kulminiraju sa genocidom u Gazi, jeste da je na djelu konsekventna podjela iz vremena francusko-britanskog dogovora koji je obećao državu, istovrijemeno sa cionističkim pokretom i vođstvom palestintinskih islamo-konzervativaca. Zahvaljujući tom utjecaju međunarodnog faktora-francuskom, britanskom, američkom-islamisti (a danas se to vidi u dominaciji Hamasa), ide se u pravcu jačanja fundamentalističkih i fašističkih tendencija unutar izraelskog društva. I još uz prihvatanje novih doseljenika iz Rusije i sa Istoka-od kojih su neki i antisemiti a ima i neonacista...Ima li u ovoj situaciji imalo nade da će Palestinci prestati biti pod uticajem Hamasa-fundamentalista i hamasovskih fašista, a Izraelci se osloboditi fašističke politike koja danas dominira?“, pitao Je Lino Veljak. Udi Adiv kaže na ovo da je tačno da su sada na obe strane ekstremisti i da to, naravno, nije dobro: „Elementi religije vode obe strane. To traje i 50-tih, 60-tih, 70-tih godina...Militarističke ideje su vrlo jake i kod Palestinaca. Lideri Izraela daju pare Hamasu. Za zajedničko rešenje je potrebna racionalnost. Potrebno je promeniti izraelsko javno mnjenje...“
Zajović je pitala Adiva šta misli o Nakbi (katastrofa za palestinski narod-osnivanjem države Izrael) i da li je PLO alternativa za Palestince-kao i da li je Abu Mazen (Mahmud Abas), „totalno korumpiran“? Adiv smatra da posle odbijanja palestinskih vođa-ne naroda, da 1948. godine prihvati podelu Palestine-a posebno posle rata 1967., više nije bilo prave ideje kojom bi se postigao neki kompromis. Dotle je bilo neke mogućnosti za mirno razrešenje. Glavni problem je bio Hamas-islamisti, a korupcija je posledica te bezizlazne situacije. Pre dvadeset godina, komandni kadar bezbednosnih snaga Izraela je bio liberalan, smatra Adiv. Zajović je onda pitala da li će Marvan Barguti sada biti pušten iz izraelskog zatvora? Adiv je odgovorio da misli da neće-„jer nije radikalan“. Zajović kaže da i sada ima protesta protiv Hamasa na Zapadnoj obali...
Nema podrške priznavanju genocida u Srebrenici
„Zašto sada u Izraelu nema velikih protesta protiv rata? Protesta većine građana. Kako to objasniti?“, pitao je Miloš Urošević. Adiv se složio da nema velikog broja protestanata i to objasnio šokom koje je izraelsko društvo doživelo zbog napada Hamasa 7. oktobra, ali i da u Izraelu ima dosta desnice...“ Većina javnog mnjenja želi prestanak rata. Jedna od tri nezavisne novine kritikuje to što Izrael radi. Javno mnjenje se posle 7. oktobra okrenulo radikalnoj desnici. Ima mladih koji odbijaju odlazak u vojsku, koji razmišljaju levičarski. Mislim da se ipak, postepeno, menja javno mnjenje.“ Urošević je onda pitao i to zašto nema velikog broja ljudi koji protestuju protiv Benjamina Netanjahua? Udi Adiv veruje da „nije toliko važan broj koliko kvalitet ljudi“: „ Ima obrazovanih ljudi-sa univerziteta, ali ima i radikalnih ideja.“
Moderatorka Staša Zajović je podsetila prisutne na nedavni boravak predsednice Skupštine Srbije, Ane Brnabić, izraelskom Knesetu. I da je Brnabić-govoreći u parlamentu Izraela, zahvalila izraelskom rukovodstvu na tome što nije priznalo genocid u Srebrenici: „Nijedna od jevrejskih organizacija ne priznaje taj genocid-sem Benevolecije u Sarajevu. Izrael je prodavao oružje Srbiji od 1992. godine, sada to isto radi Srbija za Izrael...“ Adiv na to kaže da sve potiče od kompleksnosti već stvorenog jevrejskog identiteta i jevrejske zajednice: „Pojedinci iz Izraela su solidarni sa ljudima iz BiH. Jevrejski identitiet i zajednicu je stvorio cionizam koji ih i zloupotrebljava. Cionizam zloupotrebljava jevrejsku prošlost. Prijatelji su nas svesrdno podržali da idemo u Srbiju. Za levicu u Izraelu tu nema razlike.“ Zajović je dodala da kada je reč o levičarskom jevrejskom anticionizmu postoje krajnosti koje su veoma opasne („Lako im je sa Zapada da huškaju Palestince na rat.“) Adiv objašnjava da su palestinski levičari- marksisti koji su podržavali Asada i Putina.
Teritorija-najbitnija za obe strane
Nenad M. Kostić je primetio izvesnu „naivnost“ i propuste u analizi mogućnosti rešavanja sukoba: „Mi liberali se interesujemo za fenomene prošlosti kako bi mogli da anticipiramo budućnost. Verujemo da će nacije sarađivati ako se budu upoznale. Ali, nije tako. Na Bliskom istoku se znaju –ali se ne slažu. Trpeli su se dok su Jevreji bili mala manjina. Semitski narodi znaju jedni druge odlično, ali tolerišu samo male manjine. Ako je neko izabrani narod-tu nema kompromisa. Problem je teritorija-pošto im je navodno lično Bog obećao teritoriju.“ Na ovo je Udi Adiv reagovao stavom da je narod koji je za kompromis, spreman da deli i teritoriju: „I genocid je posledica problema oko teritorije. Jevreji su 2000 godina vlasnici zemlje. Tako vide sebe, ne kao građane Izraela. Jevrejski identitet je snažan, dinamičan. Vrh cionističkog pokreta je sarađivao sa nacistima. Postoji vrlo ukorenjen nacionalni identitet. Problem je što i Palestinci sebe definišu na isti način. I nove generacije Jevreja u Australiji i u Americi to razumeju.“
Sanja Božović je pitala Adiva da li bi izraelska politika bila drugačija da nije pobedio Netanjahu i da li postoji neka alternativa. Adiv je odgovorio da je mejnstrim politika u Izraelu veoma nacionalistička i da onaj ko je kritikuje odmah dobije godinu dana zatvora. Palestinci koji žive u Izraelu su dosta ugnjetavani, smatra Adiv i nada se da će na izbore-za godinu dana, izaći neka nova koalicija koja će pobediti Netanjahua.
Bilo je i pitanja: da li je postojala ideja da marksistički kibuci budu sastavljeni i od Jevreja i od Palestinaca? Adiv tvrdi da saradnje „u životu“ po tom pitanju nije bilo: „U mom kibucu je živeo jedan mešoviti par. Bilo je rasprava da li bi trebalo prihvatiti nekoga ko nije Jevrejin. Jer, ni svaki izraelski Jevrejin nije mogao tek tako da se naseli u kibucu. Morao je prvo da prođe edukaciju u omladinskoj organizaciji i da se proceni da li poseduje potrebne vrline. Da, to se pokazalo najmanje jednostavnim. Jer je bilo jedno razgovarati sa Palestincem, a nešto drugo je bilo pozvati Arapina u kibuc.“
Na pitanje Tamare Spaić-koliko još ima takvih kibuca, odgovor je bio da više nema nijednog: „ Sedmog dana rata 1967., završili su sa tim kibucima i SSSR-om...“
Nenad M. Kostić je, pozivajući se na lično ubeđenje da je pravna država nešto u šta bi trebalo verovati više nego u narod, pitao Udija Adiva-da li se sukob može okončati delovanjem izraelskog (prema njemu) nezavisnog pravosuđa-pravim sistemom jedne sekularne zemlje? Adiv smatra da ne može jer sada ne postoji volja za rešenjem: „Čak i najliberalniji i najobrazovaniji drže se mita o Izraelu. Depresivno je-čak je depresivnije nego u Srbiji. Na pominjanje stava izraelske vlade i premijera Netanjahua da bi Izrael pristao samo na to da sam-posle rata, kontroliše Palestince u Gazi, i pitanje Nastasje Radović o mogućnosti da UN nametnu rešenje u vidu prisustva međunarodnih mirovnih snaga u Gazi, Adiv je-u odgovoru, ipak imao neku nadu: „Izrael je na neki način kidnapovan, propaganda je oblikovala javno mnjenje. Ali, ja smatram da ipak ima šanse za neku vrstu dogovora. Mada je teško reći šta je sledeće. Ne verujem da su izraelske bezbednosne snage u stanju da kontrolišu čitavu Gazu sa milion i po stanovnika. Rešenje je u prekidu vatre i dolasku međunarodnih snaga koje bi upravljale Gazom. Teška je situacija i na Zapadnoj obali...I da novi izbori omoguće dominaciju demokrata u Knesetu.“
Nastasja Radović