Srebrenički marš sućuti putem masovnih grobnica


ISCRPLJUJUĆI STOKILOMETARSKI MARŠ PUTEM SREBRENIČKIH IZBJEGLICA 1995. PRERASTA U MEĐUNARODNI SUSRET POKAJANJA I SOLIDARNOSTI

Na putu dugom 101 kilometar koji su prevalili od protekloga utorka ujutro do četvrtka navečer, sudionici marša vidjeli su 41 novootkrivenu masovnu grobnicu. Pronađena je tek polovina nestalih, oko četiri tisuće tijela. Još toliko ih nema. Tu su negdje, pod nogama hodača
Gracilna Beograđanka Milica Tomić s naporom se probija blatnjavim strmim putem po šumama istočne Bosne. Prevalila je već tridesetak kilometara: još deset do odredišta, i prvi dan marša bit će završen. Noćit će u šatoru, pod vojničkim dekama, okružena nepoznatima. Potom još dva dana hoda i šezdesetak kilometara šumskih staza: na kraju puta, kojim pješači zajedno s dvije tisuće srebreničkih žrtava i njihovih solidarnih suputnika, čekaju je Potočari i 307 mrtvačkih kovčega, tabuta, da budu položeni uz 2.907 dosad već pronađenih, ekshumiranih, identificiranih i pokopanih žrtava genocida nad Bošnjacima sjeveroistočne Bosne u srpnju 1995.
– Ovdje sam da pokažem respekt i solidarnost s pobijenim žrtvama genocida. Želim izraziti sućut i suosjećanje. Osjećam se obveznom prema ovim ljudima. Zahvalna sam im što su mi dopustili da hodam zajedno s njima, govori za naš list konceptualna umjetnica s beogradskog asfalta, spuštajući se oprezno niz posljednju strminu prvoga dana, onu što od sela Liplja vodi prema Kamenici. Ovdje je zajedno s pratiteljem Branimirom Stojanovićem – jedini Beograđani u ovogodišnjoj koloni sjećanja na Srebrenicu.
Brdovit i šumovit kraj u okolici istočnobosanskog grada Zvornika, posut obnovljenim bosanskim krovovima "na četiri vode", čini se idiličnim, zaštićenim od gradske buke, kao stvoren za jutarnja kafenisanja i tihe akšamluke. Ali ono što se tu događalo u prvoj polovini devedesetih, s krvavim vrhuncem od 11. do 19. srpnja 1995., ni najgore noćne more nisu mogle naslutiti. "Dok se Srbija s tim ne suoči, sama će živjeti u svijetu vječne Srebrenice. Srbija samo misli da je to negdje drugdje. Sama je Srbija Srebrenica", kaže Branimir Stojanović, jedan od onih rijetkih koji su se suprotstavili.

»Amer, jedanajst mi godina imo«
– Isterali nas, popal'li sve, minirali, oteli nam sve, mi golijeh života pobjegli, s djecom pobjegli samo da ostanemo živi, neko ost'o živ, neko, sine, i pogin'o! Djeca su se bacala u šumu, mala, onolihna, k'o u one žene, baci ga ušumu i bježi, začepljaju usta djeci na ne ćuje agresor, eto ga sa sviju strana... Tuće granatama, tuće s hamperima, tuće svaćijem, samo da pobije, da niko ne ostane od muslimana živ... Eto, tako je to sine bilo... Pogin'lo mi sedmero, osmero..., krši ruke Fata Ibrahimbegović prateći kroz suze kako prolazi kolona oznojenih ljudi.
Sjedi na travi, rida, drhti, ne uspijeva namjestiti maramu što se razvezuje. "Bježali smo, sine, jesmo, preko brda, ovuda i sve po brdima smo bježali, i sve se za grane držali, nosili djecu na leđima, jednu na rukama, ništa nijesmo drugo ponijeli, i život nosili, i komad hljeba smrzla kukuruzna, u februaru mjesecu '92., kad ledi sve, djeca gladna sine, nema šta da jedu, travu jedu, puževe, jedu šta god nađu, turaju u usta...", na rubu je rasapa govor 75-godišnje nene. Pored nje sjede i šute dvije žene s djecom. Sabrija Zulić progovori odjednom, iznenada: #Sina su mi ubili, '81. godište bio, jedanajst mi godina imo. Ubili mi i svekrvu. Ovde, evo ovde, ovde su i ukopani, tamo na onom mezarju. Amer, jedanajst mi godina imo". Pokazuje rukom: tabla "masovna grobnica".

Lov na ljude
Na trasi 'Marša mira' 2008., što su ga preživjeli Srebreničani ove godine organizirali četvrti put, deseci su takvih masovnih grobnica. Na putu dugom 101 kilometar koji su prevalili od protekloga utorka ujutro do četvrtka navečer, sudionici marša vidjeli su 41 novootkrivenu masovnu grobnicu. Pješačili su od sela Nezuk u okolici Tuzle, ratne crte obrane u koje su 17. srpnja 1995. počeli pristizati izbezumljeni Srebreničani, do Potočara kod Srebrenice, otkuda su muškarci tog 11. srpnja krenuli u neizvjesno. Svjesni da neće preživjeti predaju li se Mladićevim vojnicima koji su toga dana oko 13 sati osvojili grad, pokušali su se skriti u bazi UNPROFOR-a u Potočarima. Zapovjednici nizozemske bojne najprije su propustili nekoliko tisuća ljudi, ali su potom zatvorili ulaz, a dan kasnije istjerali i one koje su primili. Tada su izbjeglice, njih više od petnaest tisuća, pobjegli u šume. Manjina je krenula na zapad prema Kladnju, na jug prema Žepi i na istok prema Srbiji; no većina od gotovo petnaestak tisuća krenula je na sjever, prema Tuzli i slobodnome Nezuku, koji je četrdesetak kilometara zračne, ali i stotinjak kilometara kopnene linije od Potočara.
Vojska Republike Srpske tada je otvorila lov na ljude.

Temeljit posao masovnog ubijanja
U šumama oko Srebrenice i Zvornika organizirala je gustu mrežu mitraljeskih gnijezda, patrola, zasjeda, topničkih baterija i potjera, kako bi pohvatali i pobili što više razoružanih i iscrpljenih srebreničkih muškaraca. Nije tu više bilo govora o borbama: bio je to naprosto otvoreni lov organizirane, dobro naoružane vojske na razoružane, gladne, izmršavjele, polugole ljude. Hapsili su ih, odvodili u seoske škole i veće zgrade, likvidirali polako, dok su ostali promatrali i čekali na red, i bacali u goleme rupe, koje su prethodno iskopali bageri. Organiziran, naporan i temeljit posao: ono što su na manjim brojevima uvježbali u Hrvatskoj, u BiH su doveli do masovnoga, luciferskog savršenstva.
Kasnije, kad se pročulo za masovna ubijanja, nadmašili su same sebe: bagerima i kamionima, u organiziranome "komunalnom" naporu, iskapali su masovne grobnice i tijela prebacivali na druga mjesta. Forenzička znanost u kasnijim je godinama kreirala cijeli novi kategorijalni aparat kako bi objasnila mehanizam prikrivanja zločina u istočnoj Bosni: postoje "primarne", "sekundarne", gdjegod čak i "tercijarne" masovne grobnice. Jedno tijelo znaju pronaći na dva, čak tri mjesta. Zato se pronađeni posmrtni ostaci Srebreničana ne zovu više "tijelima": zovu ih "slučajevima".

Pronašao stotine masovnih grobnica
– Po broju pronađenih kompletnih tijela, ovo je jedna od najvećih masovnih grobnica u BiH. Pronađena je 2003., s više od 400 cjelovitih tijela i još 229 dijelova tijela koja su dovezena iz drugih grobnica, objašnjava za naš list Murat Kurtić, šef tuzlanskoga odjela Instituta za nestale osobe BiH. "Tu je pokopan dio žrtava zločina iz lipnja 1992., kada su u Bijelom potoku zarobljeni Bošnjaci, i njih 728 pobijeno u istome danu".
Hodači, iscprljeni i oznojeni pod niskim podrinjskim suncem, sjede na mjestu same masovne grobnice. Jedu, piju, okrepljuju se: svikli na stvarnost nasilne smrti. "Pronašao sam stotine masovnih grobnica. Svake godine otvaram ih između sedam i deset. Jučer sam otvorio jednu novu kod Srebrenice", referira poslovno Kurtić. Posao, ništa više: pronađena je tek polovina nestalih, oko četiri tisuće tijela. Još toliko ih nema. Tu su negdje, pod nogama hodača.
Ali ima onih koji razumiju i suosjećaju. "Ovdje smo zbog pravde. Drugi put smo došli. Vrlo smo dirnuti kad dođemo u Bosnu, jer jako volimo ovu zemlju. U ratu smo pomagali izbjeglicama. Ostali smo u vezi i nakon što su se vratili. Ovdje smo zbog pravde", ponavlja Donata Pinucchio iz Varesea kod Milana. Ona i njezin suprug Giuseppe, vremešni umirovljenici iz nekoga drugog svijeta, iz mirne Europe, hodaju zajedno s ostalima. Kako kilometri odmiču, Donata se čini sve sitnijom i sitnijom. Taj brdski put, ritmom koji nameću preživjeli ratnici Srebrenice koji su njime na leđima prenosili oružje i streljivo, za nju je očit napor. Suprug je neprestano na korak iza nje, šutljiv i vidljivo zabrinut: pomno motri na suprugu.

I Nizozemci na srebreničkom putu spasa
U koloni je i mlađi tamnoputi muškarac, filipinska fizionomija, kojemu napor očito ne smeta. Zove se Ache Anakota. "Bio sam vojnik nizozemske bojne UNPROFOR-a u Potočarima. Ovdje sam s još jedanaest vojnika iz tih dana", kaže. "Osjećali smo da moramo doći. Politika je jedno, realnost nešto drugo. I mi smo ljudi, osjećamo da moramo dijeliti solidarnost. Dobro je da smo došli. Srebreničani su nas divno primili. Hodamo, jedemo, spavamo, smijemo se s njima. Svi znamo da u ovoj užasnoj bosanskoj igri nema pobjednika, ali moramo to okončati. Bilo bi dobro da se ovom maršu pridruži više ljudi, i iz Nizozemske, i iz Bosne, iz Srbije, iz Hrvatske... Odasvud", kaže Anakota.
Govori i njegov kolega Johann de Junge. I on je bio u bazi u Potočarima. Ove se godine prvi put vratio. "Mislio sam da će me ljudi ljutito dočekati. Ništa od toga. Vrlo su ljubazni. Prilaze nam, razgovaraju, zapitkuju, donose vodu, kavu... Preplavljuju me podijeljeni osjećaji: sretan sam što sam ovdje, ali osjećam i snažnu tugu", kaže de Junge.
Hoda i ženevsko izaslanstvo. Martine Sumi, švicarska socijalistkinja, i njezin suprug Claude, u Potočare nose poruku gradonačelnika Ženeve. "To je poruka mira, da ljudi ne zaborave što se dogodilo, ali i poruka ohrabrenja povratnicima da iznova izgrade svoju zemlju". Nije li poruku mogla predati i bez da hoda stotinu kilometara od jedne do druge masovne grobnice? "Jesam, mogla sam. Ali nije dovoljno imati u glavi. Valja nešto nešto imati i u srcu".

Napisao i snimio Boris PAVELIĆ
"Novi list", Rijeka, nedjelja, 13. srpnja 2008.


Štampa   El. pošta