Ženska mirovna grupa feminističko - antimilitarističke orijentacije

Suđenje za zločin u Lovasu – oktobar 2008. Beograd


Optužnicom se: Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević,Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosjer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis terete da su kao pripadnici JNA, TO (teritorijalne odbrane), lokalne civilno-vojen vlasti i dobrovoljačke jedinice „Dušan Silni“ učestvovali u ubistvima, mučenjima, zatvaranjima i prisilnom radu hrvatskog civilnog stanovništva u hrvatskom selu Lovas, oktobra meseca 1991.
Suđenje je počelo aprila 2008- godine i aktivistkinje Mreže Žena u crnom prate suđenje.

Odlukom krnjeg predsedništva SFRJ sve paravojne formacije stavljene su pod komandu JNA
Saša Stojanović, optuženi, u nastavku davanja svoje odbrane rekao je: „Dobrovoljci iz stranke Srpska narodna obnova su se zvali „Dušan silni“, nastali su u Pakracu, marta 1991. a krajem iste godine promenili su naziv u „Beli orlovi“. Ja sam u vojsci bio vojni policajac, bio sam u rezervnom sastavu Saveznog SUP-a. Kada smo došli u Lovas, bilo je raznih grupa; rekli su nam da nismo trebali ni da dolazimo, da smo zakasnili. Mi nismo imali komandanta; za mene je autoritet bio Borislav Bata Mihajlović, on je imao dominantnu ulogu, imao je kontakte sa vojskom i vlastima. Mi smo ušli u sastav teritorijalne odbrane.“ (Saša Stojanović)
Dragan Bačić, optuženi, počeo je svoj iskaz sa „Ja nisam nasilan.
Nikada nisam bio član nijedne partije niti formacije „Dušan Silni“, nisam imao ni oružje ni uniformu. Ja sam tamo otišao zbog posla, mene je pokupio moj kum Zoran Obrenović Aždaja. Teritorijalna odbrana je određivala ljude gde će ko da ide.“
„Ja sam bio član stranke Srpska narodna obnova, nikada nisam bio član „Dušana Silnog“. Ja sam sebe smatrao srpskim dobrovoljcem koji je branio teritorijalni integritet i državni suverenitet i ustavni poredak SFRJ protiv otcepljenih secesionističkih hrvatskih grupacija, zengi, teritorijalne odbrane, koje imaju nasleđe ustaških zločina u građanskom ratu.“ (Zoran Kosijer)

Tenja – Lovas – Zvornik ili od Hrvatske preko Bosne i Hercegovine do Kosova ili ratni zločini države Srbije
„Ja sam učestvovao na drugim ratištima, ali ne želim da pričam o tim mestima. Ne želim da proširujem priču van ovoga za šta mi se sudi.“ (Saša Stojanović)
„Ja sam pre Lovasa bio u Tenji“, a na konstataciju sutkinje da je bio na platnom spisku „Belih orlova“ u Zvorniku, optuženi Dragan Bačić je rekao da je bio u Milićima, „ali nisam išao da ratujem“.
„Ne želim da odgovarama na pitanja da li sam bio na drugim ratištima. Dana 10. oktobra 1991. autobus sa dobrovoljcima me pokupio na raskrsnici Ruma-Šabac odakle smo otišli u Šid. Javili smo se u TO, zadužili smo SMB uniforme, u Tovarnik smo otišli uveče gde smo zadužili poluautomatske puške. Dana 11. oktobra smo stigli u Lovas, tu su bili tenkovi JNA. Smestili smo se u zadrugu. U zadruzi sam jednu noć držao stražu; tu su u podrumu bili zatočeni civili, ne znam ko je njih pritvorio. Ja nisam učestvovao u „oslobađanju“ sela. (Zoran Kosijer)

Zločini iz „poslušnosti“
„ Ja kao pojedinac nisam bio bitan. Ja se nisam povukao, nisam odustao jer je to bila inercija, nisam želeo ni mogao da ostavim svoje drugove i kolege. Da sam napustio kolonu osećao bih se krivim pred svojom savešću.“ (Saša Stojanović)
Zoran Kosijer, optuženi: „Optužnicu sam razumeo, ali ne priznajem da sam izvršio krivično delo ratnog zločina, ne osećam se krivim. Ja sam samo običan vojnik po hijerarhiji, sam samo izvršavao naređenja koja sam dobijao.“

Minsko polje...
„U toku rata su se nekontrolisano koristile protivpešadijske mine. Svi smo imali poluautomatske puške. Meni su rekli da je samoubica aktivirao minu. Više od dvadeset ljudi je ostalo da leži u detelini. Nisu svi bili mrtvi, bilo je i povređenih. Niko im nije pomogao, sami su se izvukli. Postojao je strah da će doći do namernog aktiviranja mina od strane zarobljenika koji su bili revoltirani.“ (Saša Stojanović)
Nataša Kandić, punomoćnica oštećenih rekla je: „Bele trake su korišćene za uklanjanje identiteta formacije kojoj pripadate.“
„Ujutru sam vodio ljude na berbu kukuruza. Atmosfera je bila opuštena, niko ih nije maltretirao. Na rad su išle i Srpkinje a ne samo Hrvatice. Rad nije bio prinudan nego dobrovoljan. Dana 18. oktobra 1991. poveo sam ljude u silos, kada su nas zaustavili neki naoružani ljudi. Oni su nas poveli u minsko polje. Tu sam primetio Jovana Dimitrijevića. Neko je rekao: „Stoj mina!“ Ja sam stao, Joca je pritrčao da vidi šta se dešava. Čula se eksplozija. Joca je bio krvav i rekao je: „Brate, pogođen sam“. Pao je u nesvest, ja sam ga izvlačio na put. Tada je naišao neki vojni auto i ja sam sa njim Jovana odvezao u Šid. Iz Šida sam se vratio u Lovas i čuo da su neki civili i dobrovoljci stradali.“ (Dragan Bačić)
„Civili nikada nisu korišćeni kao živi štit i ja to nikada nisam rekao. Kolona je već bila formirana kada je meni neko dobacio da se priključim koloni. Skrenuli smo u detelinu. Niko nije znao da je to polje minirano. Naši životi su bili dovedeni u pitanje. Iz pravca šume Jelaš na nas su pucale hrvatske paravojne formacije. Oni su pucali na moju domovinu u građanskom ratu. Dobrovoljci su pucali na zarobljenike u polju jer su mislili da je došlo do napada.“ (Zoran Kosijer)

Napadi na ljude koji se zalažu za kažnjivost zločina
Na jednom glavnom pretresu, advokat jednog od optuženih Gradimir Nalić, dobacio je punomoćniku oštećenih Dragoljubu Todoroviću: „Propalico jedna i ništarijo, šta ta vaša ljudska prava...“

Na kraju ročišta advokati odbrane dali su predloge da se ukine pritvor i dozvoli da se brane sa slobode optuženi: Milan Radojčić, Ljuban Devetak, Petronije Stevanović, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić.
Sud je odlučio da ukine pritvor optuženom Jovanu Dimitrijeviću, nakon što je sutkinja odredila pritvor.
Sud je odbio sve predloge advokata optuženih, a prihvatio predlog i na slobodu pustio Darka Perića.
Tužilac Mioljub Vitorović se usprotivio njihovom puštanju na slobodu: „Ako se priča o opštoj pravdi, onda ta pravda ne može da zaobiđe i one kojih više nema. U ime onih kojih nema ja se zalažem za produžetak pritvora, odbijam predloge branioca da se optuženima omogući da se brane sa slobode jer i dalje toje razlozi zašto se oni nalaze u pritvoru.“

Miloš za Žene u crnom

Štampa   El. pošta