KATARINA BOGDANOVIĆ (1885 – 1969)

Žene koje su se afirmisale između dva svetska rata

Žene aktivne u Društvu za prosvećivanje žene i zaštitu njenih prava/ Ženskom pokretu i Narodnom ženskom savezu SHS/Jugoslovenskom ženskom savezu

U Beogradu je aprila 1919. godine osnovano feminističko i nestranačko udruženje Društvo za prosvećivanje žene i zaštitu njenih prava (član Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa). U tom Društvu su, između ostalih, delovale feministkinje i obrazovane žene koje su bile afirmisane u javnom životu, kao što su: Isidora Sekulić, Paulina Lebl-Albala, Ksenija Atanasijević i dr. Udruženje je počelo da izdaje i svoj časopis Ženski pokret, koji je izlazio jednom mesečno, sve do 1939. godine, u tiražu od 1.500 primeraka.
Društvo je promenilo ime u Ženski pokret koji je uključivao mahom zaposlene žene srednjeg sloja (profesorke, učiteljice, službenice sa srednjim i visokim obrazovanjem, zaposlene u komunalnim, soijalnim, zdravstvenim i socijalnim institucijama).
Žene –radnice iz radničkog pokreta se međutim nisu pridružile Društvu jer se ono bavilo pretežno pitanjima prava glasa, kulturnog uzdizanja i feminističkog obrazovanja, što njima nije bilo toliko važno. Beogradsko i sarajevsko društvo za prosvećivanje žene su delovali u okviru feminističke sekcije Narodnog ženskog saveza SHS (kasnije Jugoslovenskog ženskog saveza) i bili su među najaktivnijim feminističkim organizacijama.


Feministkinja, antifašistkinja, prva filozofkinja u Srbiji i prva žena koja je u Srbiji napisala jedan srednjoškolski udžbenik.

Rođena je 28. oktobra 1885. godine u Trpinji kod Vukovara, gde je završila tri razreda osnovne škole. Četvrti razred osnovne i četiri razreda više ženske škole završila je u Beogradu, a četiri razreda učiteljske u Karlovcu. 1904. godine je počela da radi kao učiteljica u srpskoj osnovnoj školi u Tuzli, gde je radila dve godine, nakon čega je nastavila studije u Beogradu. ("Kako mogu razvijati druge kad još i sama osećam potrebu da se razvijam?")1

Vanredno je na Filozofskom fakultetu slušala osam semestara filozofije, književnosti i stranih jezika. U junu 1910. godine je sa odličnim uspehom diplomirala kod dr Brane Petronijevića i dr Jovana Skerlića. Avgusta iste godine postavljena je za profesora privatne ženske gimnazije u Smederevu, ali posle dve godine, po drugi put u svojoj nastavničkoj karijeri, podnosi ostavku i odlazi u Francusku. Kratko je boravila na ferijalnom kursu u Grenoblu (u pansionu madam Ru), a zatim odlazi u Pariz, na Sorbonu, gde je sama finansirala svoje postdiplomske studije, koje, na žalost, nije nikada završila.

Na poziv Ministarstva prosvete, u aprilu 1913.godine, vratila se u Beograd. Bila je postavljena za "razrednu učiteljicu" Više ženske škole, kasnije Druge ženske gimnazije, gde je petnaest godina (do 1928.), u višim razredima predavala filozofsku propedeutiku i srpsku književnost.
U Drugoj ženskoj gimnaziji radile su feministkinje, koje su se tada borile za svoje mesto u političkom životu zemlje. Leposava Maksimović Petković, takođe profesorka ove škole, bila je predsednica društva „Ženski pokret“, koje se borilo za ravnopravnost žena u svim sferama života. Katarina Bogdanović učestvovala je u mnogim aktivnostima ove organizacije.

Povodom donošenja novog Ustava, od kog su očekivale pravo glasa, žene Beograda održale su Skupštinu žena (8. maj 1921.) Na toj skupštini, Katarina Bogdanović je govorila o položaju činovnica, koje su bile neravnopravne ne samo u politici već i u javnoj službi, gde su im dodeljene iste dužnosti kao muškarcima, ali su im znatno smanjena prava. Povodom odluke da se udatim činovnicama za pola smanji dnevnica i da se privremeno obustavi postavljanje žena u državnu službu (februar 1921.) upozoravala je na manje plaćen i vrednovan ženski rad, na zakonske smetnje profesionalnom radu žena i podsećala na neophodnost neposredne borbe za pravo glasa i ostvarenje potpune ravnopravnosti žena u društvu.2

Četiri godine (1928. – 1932.) je bila direktorka Ženske gimnazije u Nišu, a narednih osam direktorka Ženske gimnazije u Kragujevcu. Sredinom 1940.godine je penzionisana jer je "levičarski nastrojena", te joj se zato "ne može poveriti vaspitanje ženske omladine".3

Početkom okupacije, zatvarana je pod optužbom da je komunistkinja. Rat je provela u Kragujevcu, a 21. oktobra 1944. godine, na dan oslobođenja Kragujevca, svoj Dnevnik o ratu završila je rečima: "Oslobođenje smo dočekali van sebe od radosti. Jurili smo ulicama i ljubili se, grlili se od silnog uzbuđenja. Ko zna s kim sam se sve zagrlila i poljubila toga dana. Naročito nas je obradovala vest da je i Beograd oslobođen.

Nakon rata, u sedmoj deceniji života, postaje prva predsednica Antifašističkog fronta žena, uređuje časopis Naša stvarnost, piše članke i drži predavanja na aktuelne teme.

Umrla je 2. marta 1969. godine. Sahranjena je na Gradskom groblju u Kragujevcu.

_________________________
1Njen dnevnik donosi njene impresije o vremenu u kom je živela i ljudima koje je sretala. U Beču se družila, kasnije i dopisivala, sa Alfredom Adlerom, pod čijim je neposrednim uticajem napisala prve naše oglede iz individualne psihologije i psihoanalize. U Rimu je, na Međunarodnom kongresu žena, gledala Musolinija koji je upravo došao na vlast. U Londonu je, na konferenciji Lige naroda, podsmešljivo pisala o upinjanju Bernara Šoa da u svom govoru po svaku cenu bude duhovit.
2ARP, CO AFŽJ, Женски покрет, 1; Женски покрет 4, 1921, 125.
3Katarina Bogdanović, Izabrani život, dnevnici, eseji, studije, kritike, biblioteka Brazde, Kragujevac, 1986.

Biografiju priredila
Nataša Lambić


Print   Email