PAULINA LEBL ALBALA (1891 - 1967)

Žene koje su se afirmisale između dva svetska rata

Žene aktivne u Društvu za prosvećivanje žene i zaštitu njenih prava/ Ženskom pokretu i Narodnom ženskom savezu SHS/Jugoslovenskom ženskom savezu

U Beogradu je aprila 1919. godine osnovano feminističko i nestranačko udruženje Društvo za prosvećivanje žene i zaštitu njenih prava (član Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa). U tom Društvu su, između ostalih, delovale feministkinje i obrazovane žene koje su bile afirmisane u javnom životu, kao što su: Isidora Sekulić, Paulina Lebl-Albala, Ksenija Atanasijević i dr. Udruženje je počelo da izdaje i svoj časopis Ženski pokret, koji je izlazio jednom mesečno, sve do 1939. godine, u tiražu od 1.500 primeraka.
Društvo je promenilo ime u Ženski pokret koji je uključivao mahom zaposlene žene srednjeg sloja (profesorke, učiteljice, službenice sa srednjim i visokim obrazovanjem, zaposlene u komunalnim, soijalnim, zdravstvenim i socijalnim institucijama).
Žene –radnice iz radničkog pokreta se međutim nisu pridružile Društvu jer se ono bavilo pretežno pitanjima prava glasa, kulturnog uzdizanja i feminističkog obrazovanja, što njima nije bilo toliko važno. Beogradsko i sarajevsko društvo za prosvećivanje žene su delovali u okviru feminističke sekcije Narodnog ženskog saveza SHS (kasnije Jugoslovenskog ženskog saveza) i bili su među najaktivnijim feminističkim organizacijama.



Paulina Lebl Albala je rođena 1891 godine u Sofiji (Bugarska), u jevrejskoj porodici (otac Simon Lebl i majka Natalija Berger).
Sa porodicom se preselila u Srbiju, najpre u Niš, gde je završila osnovnu školu i dva razreda gimnazije. U Beograd je porodica stigla 1902. godine. Obrazovanje je Paulina nastavila u Višoj ženskoj školi (1902-1904), potom u Učiteljskoj školi i Prvoj ženskoj gimnaziji, od 1905. do 1909. godine.
Posle mature je upisala arhitekturu, ali je ubrzo to napustila i opredelila se za Filološki fakultet, na kom je i diplomirala srpsku i francusku književnost, 1913. godine. Tokom studija na Beogradskom univerzitetu bila je jedna od najboljih učenica čuvenog Jovana Skerlića, koji je zapazio i odlično ocenio njene studentske radove.

Nakon diplomiranja postala je suplent u Drugoj ženskoj gimnaziji u Beogradu Paralelno je radila i u redakcijama Trgovinskog glasnika i Štampe i bavila se prevođenjem.
Za vreme Prvog svetskog rata selila se u Niš, Kruševac i Švajcarsku.
Kada se rat završio, Paulina je ponovo počela da predaje u Drugoj ženskoj gimnaziji, do penzije 1925. godine. 1920. godine se udala za dr Davida Albalu, beogradskg lekara, cioniste i zagovornika stvaranja posebne jevrejske države u Palestini. Imali su jednu kćerku.
Kao retko obrazovana žena u tadašnjoj Jugoslaviji, ona je svojim nastavničkim radom, perom i rečju, zadužila jugoslovensku, posebno srpsku prosvetu kao vaspitač mnogih generacija đaka. Pored odlične Teorije književnosti i analize knjževnih sastava, 1923., (napisala sa Katarinom Bogdanović), namenjene u prvom redu učenicima srednjih škola, Paulina Lebl-Albala je prevela više dela iz strane, pre svega nemačke književnosti i objavila više književnih rasprava.
U to su međuratno vreme u Jugoslaviji istaknuti intelektualni predstavnici jevrejske zajednice, u značajnoj meri učestvovale u kulturnom životu svog društvenog okruženja i smatrali su se njegovim sastavnim delom. Takav je bio i slučaj sa Paulinom, koja je promišljala položaj žene u srpskom društvu, hrabrila svoje učenice da stiču znanje, da prosvećuju žene, da se organizuju i bore za prava žena. Posebno je značajna njena društvena delatnost na prosvećivanju jugoslovenske žene i unapređenju njenih prava. Od 1920. godine bila je članica i jedna od urednica lista Ženski pokret, članica Profesorskog društva i PEN kluba. Jedna je od osnivačica (1927) i predsednica Udruženja univerzitetski obrazovanih žena. U tom svojstvu je dostojno predstavljala jugoslovenske žene na raznim kongresima u zemlji i u inostranstvu. Od 1935. godine je urednica i glavna urednica lista Glasnik, Jugoslovenskog ženskog saveza. Učestvovala je na kongresu Internacionalnog ženskog saveza u Dubrovniku.

Pisala je originalne radove, književne i pozorišne studije i preglede, eseje, kritičke prikaze, priče, članke posvećene ženskim pitanjima i putopise. Sarađivala je u gotovo svim značajnim listovima i časopisima (Moderna žena, Knjževni jug, Misao, Ženski pokret, Prosvetni glasnik, itd). Za njom su ostala 144 originalna rada i 24 prevoda, dok je 10 radova, među kojima i nedovršena doktorska disertacija o Ljubomiru P. Nenadoviću, ostalo neobjavljeno ili je uništeno u Drugom svetskom ratu.

Sa kćerkom je 1940. godine otišla u SAD, kod muža koji je bio u diplomatskoj misiji. Iz Amerike je pisala za Jugoslovenski informacioni centar, sarađivala za listove Amerikanski srbobran i Slobodna reč i radila za prestižne filmske kompanije.Napisala jei odrednice o srpskim piscima za Columbia Dictionary of Modern European Literature (New York 1947), kao i kasnije za Encyclopaedia Hebraica.
Posle smrti muža i završetka rata, vratila se u Jugoslaviju, ali je par godina kasnije, 1948., otišla u Izrael., potom u Italiju, Kanadu i ponovo u SAD.
Poslednje godine života je provela kod kćerke, Jelene Albala Gojić u Los Anđelesu. Umrla je u Inglvudu, u SAD, 1967. godine.

_________________________
Savez jevrejskih opština Srbije, Beograd 2011:: Znameniti Jevreji Srbije- biografski leksikon
Paulina Lebl Albala, Izdavač Aleksandar Lebl, Beograd, 2005, s. 294.: Tako je nekad bilo.
Mihailo B. Milošević, El Mundo Sefard, wikidot.com: Jevreji za slobodu Srbije 1912 – 1918
Latinka Perović. O sudaru srpske patrijarhalne zajednice sa modernim društvom

Biografiju priredila
Snežana Tabački


Print   Email