In memoriam
Odlazak Latinke Perović ostavio je veliku prazninu i označio simbolički kraj jedne epohe. Njena je biografija poznata, ali iz nje ovom prigodom valja spomenuti dva momenta. Prvo, ona je pripadala generaciji državno-partijskih funkcionera koja je otvarala perspektivu demokratizacije Jugoslavije, zalažući se za uspostavljanje demokratskog i pluralističkog socijalizma, da bi 1972. bila eliminirana s političke scene. „Sječom liberala“ 1972. – konzervativnom birokratskom kontrarevolucijom – umrli su i Jugoslavija i socijalizam (samo što su to tek malobrojni mogli prepoznati), a Srbija je krenula na put koji je svoje neljudsko lice otkrio kasnih 80-ih i 90-ih godina. Na tom putu ona i danas glavinja, bez odviše šansi za odmak od sve dubljeg moralnog i svakog drugog propadanja.
Drugo, Latinka Perović je bila među onima koji su se javno i odlučno suprotstavili ratnohuškačkoj i agresivnoj politici miloševićevske kamarile i njenih radikalskih slugu. To nije činila samo objavljivanjem rezultata svojih istraživanja novije i recentne srpske historije (koji se mogu ocijeniti kao sam vrh srpske historiografije), kojima je razotkrivala kontinuitet radikalsko-policijskog protivljenja modernizacijskim procesima i uključivanju Srbije u Evropu, nego je kao prava prosvjetiteljka nudila svoje intelektualne usluge i političke savjete onima za koje je vjerovala da mogu uspostaviti alternativu propadanju u moralno i političko blato.
Nije samo savjetovala, nego i djelovala. Bila je tako među malobrojnim ženama koje su još u Miloševićevo vrijeme stajanjem u crnini javno iskazivale svoju osudu zločina u Srebrenici. Kao članica međunarodnog sudskog vijeća Ženskog suda za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije 1991-1999. (održanog 2015. u Sarajevu) aktivno je sudjelovala i u procesu pripreme žrtava zločina svih nacionalnosti za svjedočenje na tom sudu. Posebno vrijedi naglasiti i njeno sudjelovanje u obrazovnim aktivnostima Žena u crnom (u prvom redu u ciklusima posvećenima suočavanju s prošlošću i reklerikalizaciji društva i države), kada je putovala i do najudaljenijih krajeva Srbije, ostajući do dugo u noć da sluša što se govori i da odgovara na sva moguća pitanja koja su još postavljana. Kada smo je pitali zbog čega to čini, rekla je da želi slušati jer ona uči od terenskih aktivistkinja. Na taj način ona je zorno demonstrirala kako intelektualna nadmoć (koju je ona nesumnjivo posjedovala) ne smije biti razlog za uobraženost i potcjenjivanje drugačijih iskustava. Odgovarala je, pažljivo i sistematično, na sva pitanja što su joj na tim seminarima postavljana. Toliko o Latinkinom tobožnjem elitizmu!
Posve je razumljivo što je Latinka Perović bila na udaru kritike radikalskih i neonacističkih krugova. No, istodobno je ona i na udaru - jednako toliko neutemeljene – kritike dogmatskih kvaziljevičara i jugonostalgičara, političkih i duhovnih sljedbenika/ca onih koji su u ime dogme i monopola na moć i istinu prije 40 godina pokopali i Jugoslaviju i socijalizam, ali to niti znaju niti bi, da doznaju, htjeli priznati.
Napustila nas je jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti Srbije. Bila je privilegija poznavati Latinku Perović, skromnu i samozatajnu veliku ženu.
Staša Zajović i Lino Veljak
