Knjiga "Ženski sud - slučaj Foča" donosi svjedočenja tri žene i jednog muškarca, žrtava i svjedoka masovnih silovanja u Foči, te kronologiju i opis zločina srpskih vojnih i paravojnih snaga u Foči u ratu u BiH, piše Enis Zebić. To je knjiga potrebna žrtvama, ali i počiniteljima i njihovim nalogodavcima. Potrebna je i javnosti Srbije, ali i kao ohrabrenje i putokaz ženama žrtvama silovanja u ratnim konfliktima drugdje na svijetu - kako se boriti za svoja prava i za pravdu.
- Naslovna fotografija: Pročelje Sportske dvorane “Partizan” u Foči. (Nenasilje.org)
- Enis Zebić diplomirao je i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je više radova i knjiga fokusiranih na hrvatsku filozofiju i politiku
Iako su silovanja redovito dio svih oružanih sukoba kroz povijest, pa tako i ratova na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, masovna silovanja Bošnjakinja od strane pripadnika raznih srpskih vojnih i paravojnih postrojbi u ratu u Bosni i Hercegovini imaju i dodatnu dimenziju: bila su masovna, sustavna i naređena, dakle bila su dio srpskog genocidnog plana, tvrde stručnjakinje čiji su radovi objavljeni u knjizi Ženski sud – slučaj Foča. Feministički pristup pravdi (Žene u crnom, Beograd, 2024).
„Mučenje žena i lokalnog stanovništva odvijalo se i na mnogim drugim lokacijama (…) ali Foča je onaj grad u kojem je za vreme rata organizovan najveći broj sistemskih i sistematskih silovanja“, pojašnjava jedna od njih, sveučilišna profesorica i feministica Rada Iveković.
Dio tih zločina kažnjen je u Hagu, dio na domaćim sudovima u Bosni i Hercegovini, ali – iako je Haški tribunal upravo na slučaju Foče utvrdio da se seksualno ropstvo smatra zločinom protiv čovječnosti – neki od seksualnih zločina nad Bošnjakinjama i Bošnjacima Foče nisu ni objelodanjeni, ni priznati, ni kažnjeni, već su prešućeni i zaboravljeni. Zbog toga su nevladine feminističke i antiratne udruge sa prostora bivše Jugoslavije organizirale Ženski sud – slučaj Foča kao „nastavak borbe, zajedno sa ženama i muškarcima Foče za pravdu za žrtve seksualnih zločina u Foči i šire.“
Knjiga sadrži svjedočenja tri žene i jednog muškarca, žrtava i svjedoka masovnih silovanja u Foči na sesiji suda u Beogradu 26. lipnja 2023. godine, kronologiju i opis zločina srpskih vojnih i paravojnih snaga u Foči u ratu u BiH 1992-1995, prikaz ciljeva i dosadašnjih aktivnosti Ženskog suda i analize eksperata. Beogradsku sesiju organizirale su Žene u crnom (ŽUC) i Autonomni ženski centar iz Beograda, a koordinatorica ŽUC-a Staša Zajović skicirala je političko-povijesni okvir rada ženskog suda:
„Mi znamo da je Srbija bila u ratu, da se u njeno ime ubijalo, silovalo, pljačkalo i da je na desetine hiljada žena silovano od strane muškaraca srpskog imena tokom rata i u BiH i u Hrvatskoj i na Kosovu. Mi znamo da su zločini nad ženama u Foči, u Vukovaru u Đakovici … počinjeni u okviru državno organizovanog zločina. Vreme je da se konačno prihvati istina da se ti zločini nastavljaju u obliku zločina nad ženama srpskog imena koje su u tzv. miru žrtve iste mašinerije rata i zla. Nastavićemo da svaku vlast u Srbiji uznemiravamo pitanjima o odgovornosti za zlodjela iz prošlosti! Na to nas posebno obavezuje činjenica da su u Srbiji opet na vlasti huškači i učesnici politike ratnih zločina,“ najavila je Staša Zajović.
Svjedočenja žrtava zločina u Foči čine središnji dio knjige. Donose se svjedočenja triju žena i jednog muškarca koji su govorili na Ženskom sudu – slučaj Foča u Beogradu. Ilvana Konjo ostala je sama sa šestogodišnjim sinom nakon što su muža odmah prvih dana odveli u logor. Sklonila se u veliku kuću na periferiji grada s još mnogo žena i djece. „Bile smo u šoku, prestravljene. Tada nastaje pravi pakao. Već sutradan i sve naredne dane dok sam boravila u toj kući dolazili su vojnici, uglavnom su to bile srpske paravojne formacije. Dolazili su nekoliko puta dnevno i odvodili žene pod izgovorom da idu na saslušanje. Tu priču smo slušali svo vrijeme u Foči – saslušanje, gdje su radio stanice, gdje je oružje, gdje je novac.“
“Molila sam boga da me dijete ne vidi takvu”
Nju je odveo iz kuće do neke šume i silovao pripadnik Ravnogorskog pokreta. Nakon toga, „on je uzeo neku deku, bacio na mene i rekao da se ogrnem, jer sam bila sva poderana, i rekao da će me vratiti nazad u kuću i da nigdje ne smijem ići odatle, inače će me naći i ubiti. Ja sam molila dragog Boga da me moje dijete ne vidi takvu. Osjećala sam se prljavo. Osjećala sam smrad oružja, uniforme, gadosti. Gadila sam se samoj sebi.“
Krajem lipnja 1992. lokalne srpske vlasti odlučuju protjerati sve Bošnjake iz Foče. Bošnjaci iz Sandžaka platili su da se dopusti izlazak iz grada 4 autobusa sa ženama i djecom. Srpske vlasti uvjetovale su odlazak potvrdom koju je trebalo izvaditi u fočanskom SUP-u da dobrovoljno odlaze i da se odriču sve nepokretne imovine. Ona je sa sinom dva dana i dvije noći čekala odlazak u stanu poznanika u djelu grada koji se zove Međurječje, pored kojeg je bio park u kojem su brojne žene s djecom također čekale odlazak. „Svi su se zbijali nekako, osjećali ste se sigurnije kada ste u grupama po više ljudi. Halida i ja smo slušale obje noći jauke tih žena. Govorile su: ‘Nemoj mene, nemoj mene za boga miloga, imam malu djecu.’ Krv nam se ledila u žilama, a samo nas je jedan zid delio. Nismo nikada saznale što je bilo s tim ženama, da li su uspjele izać, da li su ostale u gradu.“
Muž joj je te godine ubijen, a ona i sin nisu se vratili u Foču, nego žive u Sarajevu.
“Osjećao sam se kao da sam izdao svoju majku”
Kemalemir Frašto do rata se zvao Kemal, a poslije je dodao ime svog brata Emira, koji je ubijen prvih dana nakon što su bosanski Srbi preuzeli vlast u Foči. On i otac bili su prisiljeni gledati kako njegov do jučer najbolji prijatelj i trojica crnogorskih četnika siluju njegovu majku. „Njih četvorica siluju, a dvojica nas drže, mene i babu. U nekom trenutku misliš da se to ne dešava, da to nije istina. U nekom trenutku pokušaš da spustiš glavu, da protreseš glavu, da ne gledaš. Međutim, istog trenutka oni mi dižu glavu, udaraju kundakom, tjeraju da gledam. Htio sam pomoći svojoj majci, otimao se, ali nisam mogao. Osjećao sam se da sam je izdao. Osjećao sam da sam se morao jače boriti.“
Majka i on nikada nisu o tom razgovarali. „Ja sam se smatrao grešnim zato što je nisam zaštitio. Ona se smatrala grešnom zato što je silovana“. Nakon toga i njega mjesecima siluje, zlostavlja i tuče pripadnik Belih orlova. Kemalemir je 1993.godine uspio pobjeći kada su ih vodili da budu živi zid bosanskim Srbima u borbi s Armijom BiH. Sada živi u Sjedinjenim državama.
Zenija Hajdarević uspjela je posljednjim autobusom pred početak rata poslati dvoje djece u Sarajevo, a ona je ostala njegovati staru nepokretnu muževljevu majku, koja je nedugo kasnije umrla. Svjedočila je odvođenju muškaraca, sustavnom pljačkanju i paljenju kuća, odvođenju žena. Nju je silovao neki Srbijanac s automatom. „Rekao mi je: ‘Idemo da vidimo gde si sakrila oružje.’ Ja kažem: ‘Mi nikada nismo imali nikakvo oružje.’ Toliko je smrdio na alkohol i znoj da sam dobila nagon za povraćanjem. Molila sam. Onda je on pošao rukom prema meni i ja više ništa ne znam. Samo znam da sam se probudila u lokvi krvi.“
Dok su neki fočanski Srbi zajedno sa srpskim i crnogorskim dobrovoljcima palili, pljačkali, ubijali i silovali po Foči, drugi su pomagali Bošnjacima najbolje što su mogli. Zeniju Hajdarević skrivali su i donosili joj hranu susjedi i prijatelji Srbi. Pomogli su u dvorištu kuće Hajdarevića sahraniti i njenu svekrvu. „Vidjela sam prijatelje mog muža, bili su to ugledni fočanski Srbi, koji su došli da kopaju mezar (grob). U kući su našli jedan veliki najlon, debelu foliju, zamotali su je u tu foliju i spustili u mezar kojeg su iskopali.“ Ekshumirana je desetak godina kasnije. I Zenija Hajdarević izgubila je u Foči muža. I ona živi u Sarajevu.
“Sve te silne žene, djevojke, djevojčice, nemaju ni one nikakav spomenik u svom gradu, na tako neviđenu bol, patnju i poniženje”
Halida Uzunović ostala je sama s petogodišnjim sinom nakon što su joj ubijeni muž i dva brata. „Grad je bio bukvalno hermetički zatvoren i pokoren. Nije mogla ptica ni ući ni izać. Skok u Drinu bio je jedini izlaz za sve nas žene koje smo tu ostale, ali teško je bilo povesti svoje dijete u smrt. Počeli su svakodnevno da dolaze u kuću i, naravno, smatrali su nas svojim plijenom, ratnim plijenom i svojim seksualnim i svakim drugim robljem. Mogli su da rade šta hoće, i tako je i bilo. Počela su odvođenja na takozvana ispitivanja. Naravno, to su bili samo izgovori da se žene odvode. Kada bi se vraćale kući, te žene bi ličile na sve, osim na prisebna ljudska bića. Bile su izbezumljene, prestravljene, raščupane, poderane“, opisuje Halida Uzunović.
Ona još uvijek nije pronašla tijelo svog muža, odvedenog na strijeljanje iz KP doma Foča, i nema mu gdje obilježiti grob. Ali to nije jedini spomenik kojeg u Foči nema. “Nemam u svom gradu nikakvo ni spomen obilježje, ni mojoj braći, ni svim tim hiljadama žrtava fočanskih. I što mi je najbolnije, nemam ni grob ni mezar svom mužu, da njegov sin može doći da se isplače i da poljubi taj hladan kamen iznad njegovog tijela. Nemam pravo ni da znam gdje mu je tijelo, evo 31 godinu. Sve te silne žene, djevojke, djevojčice, nemaju ni one nikakav spomenik u svom gradu, na tako neviđenu bol, patnju i poniženje koje su doživjele u tom gradu. Dakle, i dan danas čini se sve da se nikad ne poželimo vratiti na to mjesto zločina,“ zaključila je svjedokinja Ženskog suda – slučaj Foča.
- Dokaz genocidnog plana
Tekstovi u drugom dijelu knjige bave se teorijskim kontekstualiziranjem zločina u Foči. Profesorica sigurnosnih studija na Univerzitetu u Sarajevu Edina Bećirević kaže kako, iako su u ratu u BiH silovali pripadnici svih oružanih formacija, upravo ogroman nerazmjer u broju silovanih Bošnjakinja prema broju žrtava iz drugih etničkih zajednica pokazuje da su masovna i sustavna silovanja Bošnjakinja bila dio smišljenog genocidnog plana. Masovnost ratnih masovnih silovanja u Ruandi i u Bosni i Hercegovini dovela je i do uspostavljanja novih standarda međunarodnog prava – na Tribunalu za Ruandu donesena je osuđujuća presuda za silovanje kao zločin genocida, dok je na ICTY-ju, upravo na jednom od slučajeva iz Foče, silovanje procesuirano kao zločin protiv čovječnosti, navodi autorica u tekstu naslovljenom „Kontinuum genocida u BiH: silovanje u ratu kao dio genocidnog plana, značaj glasa žrtava u međunarodnoj pravnoj regulativi silovanja u ratu“.
Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko podsjetila je u tekstu „Uzroci i posledice zločina u Foči i njegove nekažnjivosti“ da je prvi korak na putu prema agresiji bila – dehumanizacija Bošnjaka. „Mnogo pre nego što je počeo rat, pisci Memoranduma SANU počeli su oblikovati negativne stereotipe o muslimanima kao stranom, inferiornom i opasnom faktoru“, podsjetila je. Jedna od premisa rata u BiH bila je da tri etničke zajednice ne mogu živjeti zajedno, ali ona za mnoge vrijedi i nakon rata. „Dejtonski sporazum bio je pre svega rezultat verovanja da ne možemo živeti zajedno, što je učinilo Bosnu i Hercegovinu disfunkcionalnom zemljom.“
Dolaskom Srpske napredne stranke na vlast u Srbiji 2012. godine proces suočavanja s prošlošću zamire, a dolazi do totalne rusifikacije javnog prostora.
Nakon dolaska na vlast u Srbiji Srpske napredne stranke 2012. godine proces suočavanja s prošlošću zamire, dolazi do rehabilitacije Miloševića kao „čoveka koji je obavio posao“, do revizije srpske prošlosti sve do srednjeg vijeka i do „totalne rusifikacije našeg javnog, kulturnog i medijskog prostora“. Izostaje bilo kakav napor za normalizacijom odnosa u regiji, Srbija Srbe na Kosovu „drži kao taoce kojima ne da da se integrišu“, nije dovedena do kraja postkonfliktna rekonstrukcija regije, prije svega u povratku izbjeglica. „Ovde imam pre svega u vidu BiH. Na žalost, izbeglice su se vraćale svako u svoj tor, što je dodatno cementiralo etničku podelu BiH. Vrlo malo se vraćalo u svoje domicilne predele, recimo u Foču. Srbija je ratom u BiH dobila pola BiH i može se na neki način smatrati pobednikom tog rata. U Srbiji se na taj način i gleda na taj rat. Kaže se da je to jedini naš pozitivni dobitak u ratu, oni ga zovu oslobodilačkim ratom u BiH. Zato je tako veliki otpor Srbije da dođe do revizije Dejtonskog sporazuma“, zaključuje Sonja Biserko.
Pionirski i inovativni rad na izgradnji psihoterapijskog modela za pomoć ženama žrtvama ratnih silovanja započele su feminističke i druge organizacije s područja bivše Jugoslavije na tragu svjetskog feminističkog naslijeđa iz sedamdesetih godina – uspostavom sigurnih i autonomnih prostora i intervencija za žene, a da se nije čekalo da država reagira na njihovu traumu, podsjetila je feministička terapeutkinja Ženskog suda Marijana Senjak iz Zagreba u tekstu naslovljenom po izjavi jedne od preživjelih žrtava – „Moje dostojanstvo je moja pobjeda“.
Kako navodi, „iz direktnog iskustva u radu i feminističke literature znamo da je oporavak moguć i da ima svoje predvidljive faze kroz koje prolazi većina preživjelih. (…) Liječeći posljedice, razvijamo stav da je potrebno djelovati i na uzroke seksualnog nasilja u ratu u cilju prevencije njegovog ponavljanja i uspostave sigurnosti i pravednog mira. U tom cilju kontinuirano provodimo edukacije stručnjaka o posljedicama seksualnog nasilja u ratu u zemljama regije.“ Dio napora je i borba za priznavanje statusa civilnih žrtava rata žrtvama ratnih silovanja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – u BiH od 2006., u Hrvatskoj od 2015.godine, a na Kosovu od 2018. godine.
Sanja Pavlović iz beogradskog Autonomnog ženskog centra i Mina Damjanović iz Žena u crnom u tekstu „O odgovornosti i kontinuumu seksualnog nasilja prema ženama“ pozicionirale su beogradsku sesiju Ženskog suda – slučaj Foča u socijalnu i političku stvarnost suvremene Srbije. „U postojećem političkom i društvenom kontekstu Srbije u kojem nekažnjivost predstavlja kulturni obrazac, aktivistkinje odlučuju da preuzmu odgovornost i stvaraju prostor za istinu, činjenice i glasove preživelih. Jedan od takvih prostora je i ovaj današnji. Naša potreba da stvaramo takve prostore vođena je našom ‘obavezom da reagujemo’, moralnom, etičkom, političkom, ličnom,“, poručuju autorice.
U pogovoru knjizi filozofkinja i feministica Rada Iveković podsjeća da su apeli ženskih i feminističkih organizacija povodom masovnih ratnih zločina nad Bošnjakinjama u Foči, zajedno sa apelima iz Ruande zbog zločina nad Tutsijima i masakra na otoku Jeju u Južnoj Koreji koncem pedesetih godina omogućili da se 2000.godine u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija usvoji rezolucija br. 1325 – „Žene, mir i sigurnost“. Kako je navela, „knjiga o strahotama o Foči, i žrtve koje su u njoj progovorile u svoje ime, pokazuje kako je reč lekovita i efikasna na duži rok u političkim projektima, kako je potrebno za preživele da artikulišu doživljeno i time postanu subjekt(i) sopstvene priče i sudbine“.
- Foča: zločini i pravda
Foča je grad u jugoistočnoj BiH koji je pred rat imao 40.000 stanovnika. Bošnjaci su činili 52 posto stanovništva. U travnju 1992. grad su zauzele snage bosanskih Srba. Grad je etnički očišćen od Bošnjaka, a 2.704 osobe nesrpske nacionalnosti su izgubile život. Za 1.899 utvrđeno je da su ubijeni, a 619 se vode kao nestali. Sada se nalazi u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska.
Kako se navodi u knjizi, „Foča se nalazi na samom vrhu lestvice po broju silovanih žena u BiH; u Foči su silovane i djevojčice od kojih je najmlađa imala samo 11 godina. Seksualno nasiije nad bošnjačkim ženama i devojčicama u Foči vršeno je organizovano i sistematski. Mnoge Bošnjakinje su po zarobljavanju najpre odvedene u Buk Bijelu, gde su bile silovane i mučene. Iz Buk Bijele zatočenice su autobusima prebacivane u Foču – najpre u Srednjoškolski centar koji se nalazio u naselju Aladža, a nakon 10-15 dana većina žena je odatle premeštana u sportsku dvoranu „Partizan”. U oba zatočenička objekta, zatočenice – mlađe žene, kao i neke devojčice, odvođene su u posebne prostorije i tamo silovane, a neke su silovane i u prostorijama u kojima su spavale, u prisustvu drugih zatočenika i naočigled svoje dece.“
Naoružani pripadnici srpskih formacija te su žene odvodili u privatne kuće i stanove i tamo ih nastavljali silovati. „Jedna od žrtava koja je kasnije svedočila pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) iznela je grubu procenu da je tokom celog perioda njenog zatočeništva, tj. tokom otprilike 40 dana, silovana približno 150 puta. Jedan broj zatočenica koje su držane u privatnim kućama i stanovima je prodat, neke su uspele da pobegnu iz zatočeništva, a neke su razmenjene na različitim lokacijama u periodu od septembra 1992. do marta 1993. godine“, navodi se u knjizi.
Na Haškom tribunalu petorica pripadnika oružanih formacija bosanskih Srba osuđeni su za porobljavanje i silovanje Bošnjakinja u Foči kao zločin protiv čovječnosti i ratni zločin na zatvorske kazne u trajanju od 12 do 28 godina. Također, vojni i politički lideri bosanskih Srba Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik u Hagu su suđeni i pravomoćno osuđeni i za ratne zločine koje su snage pod njihovim zapovjedništvom počinile nad bošnjačkim civilima iz Foče i okolnih mjesta. Na Sudu BiH je za zločin protiv čovječnosti – prisilno zatvaranje, mučenje i silovanje Bošnjakinja u Foči – na kazne zatvora od 5 do 34 godine osuđeno 10 zapovjednika i pripadnika vojske bosanskih Srba.
- Što su ženski sudovi?
Ženski sudovi pojavili su se sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao odgovor na šutnju i neefikasnost postojećih pravosudnih tijela kada se radi o slučajevima masovnog nasilja nad ženama. U Bruxellesu je 1976. godine održan prvi ženski sud o nasilju nad ženama, u Lahoreu u Pakistanu je 1993. održan Azijski sud protiv nasilja nad ženama, dvije godine kasnije održan je u Bejrutu ženski sud o nasilju nad ženama u 14 arapskih zemalja, a zbog izostanka suđenja za zločine japanske vojske nad ženama u Koreji u Drugom svjetskom ratu na Tokijskom tribunalu za ratne zločine održan je u suradnji japanskih i korejskih feministica 2000. – 2001. godine Ženski međunarodni sud za ratne zločine japanskog vojnog seksualnog ropstva.
Svjetski ženski sud o ratnim zločinima američkih snaga u Iraku održan je u sklopu World Social Foruma u Mumbaiju 2004. godine, 2009. godine održan je u Indoneziji Južnoazijski ženski sud za AIDS i trgovinu ljudima, a brojni „lokalniji“ ženski sudovi održavaju se širom svijeta.
U Sarajevu je 2015. godine osnovan prvi takav sud u Europi – Ženski sud u Sarajevu kako bi iz feminističke perspektive osudio ratne zločine u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. „Ženski sud u bivšoj Jugoslaviji razlikuje se od svih drugih ženskih sudova: smisao ovog suda je u tome što su akterke celokupnog procesa bile žene žrtve i preživele. Tome su prethodile stotine skupova po gradovima, selima sa ženama žrtvama a sve u nameri da one oblikuju celokupni proces, uz najviše uvažavanje i osnaživanje žrtava. Na Ženskom sudu, žene su svedočile o nasilju pretrpljenom tokom devedesetih, ali i o nasilju u posleratnom periodu, čineći vidljivim kontinuitet nepravdi i nasilja i pokazujući povezanost ratnog i postratnog nasilja“, priopćile su beogradske Žene u crnom, koje koordiniraju cijeli projekt. Aktivnosti tog suda traju i dalje, a beogradska sesija Ženskog suda – slučaj Foča u lipnju 2023. bila je prva takva sesija u Srbiji.
„Kome je potrebna ova knjiga i zašto baš u ovom trenutku“, možemo se zapitati parafrazirajući predsjednika Srbije Aleksandra Vučića 23. svibnja, pred glasanje u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, kada je usvojena rezolucija kojom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Naš je odgovor kako je knjiga Ženski sud – slučaj Foča. Feministički pristup pravdi potrebna žrtvama, ali i počiniteljima i njihovim nalogodavcima. Potrebna je jer još uvijek nisu svi zločini objelodanjeni i procesuirani, niti su počinitelji i njihovi nalogodavci primjereno kažnjeni. Potrebna je javnosti Srbije gdje zbog blokade vlasti još nije na djelu suočavanje s ulogom Srbije u tragediji Bosne i Hercegovine.
Potrebna je javnosti drugih postkonfliktnih zemalja u okruženju, jer su se ratna silovanja događala i drugdje, ali u izrazito manjem broju, i ne kao dio pomno planiranog projekta etničkog čišćenja. Potrebna je kao ohrabrenje i putokaz ženama žrtvama silovanja u ratnim konfliktima drugdje na svijetu kako se boriti za svoja prava i za pravdu, jer – na žalost – rat u BiH nije posljednji rat u kojem će se silovanja dešavati.
Najkraće, potrebna je svima, jer mir bez pravde i istine nije trajan i stabilan mir.
- Post Scriptum
Autor ovih redaka do rata je radio kao predstavnik jedne dalmatinske kemijske industrije u Zagrebu. Kontaktirao sam s kupcima, s tehnolozima iz centrale išao na reklamacije, urgirao naplatu potraživanja, što je koncem osamdesetih bila posebna boljka. Tvornica je takve predstavnike imala i u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Skopju… Dvaput godišnje svi mi iz republičkih centara nalazili bismo se u tvornici i sa direktorima razmijenili informacije o stanju na tržištima. Navečer bismo svi zajedno odlazili na janjetinu i druženje do sitnih sati.
Moj kolega koji je radio takav posao u Sarajevu zvao se Aleksandar Lazar. Srednje dobi, srednjeg rasta, pričljiv. Po nacionalnosti bio je Srbin, ali ta je činjenica meni, a mislim i svima drugima u toj ekipi bila irelevantna. Susreli smo se na tim sastancima i večernjim druženjima možda petnaest puta. Kada je krenuo rat u Hrvatskoj, ja sam se okrenuo novinarstvu. Nisam više imao kontakta s Lazarom niti s drugim kolegama.
Negdje nakon Daytona javio mi se njegov kolega iz Sarajeva i kazao kako je Lazar mrtav, ubijen u Sarajevu prvih tjedana rata. Naime, kada je travnja 1992. godine krenuo rat u Bosni i Hercegovini, Lazarov stan u Sarajevu našao se u dijelu grada pod kontrolom bosanskih Srba. Jednog dana na vrata njegove susjede, Bošnjakinje koja je živjela sama, banula je grupa naoružanih muškaraca u maskirnim uniformama. Počeli su je maltretirati, bili su sve nasilniji, postalo je očito s kojom su namjerom upali kod nje. Lazar je čuo njene krike i pozive u pomoć, i skočio je da joj pomogne. Nasilnici se očito nisu brinuli da će ih netko omesti u raboti i nisu zatvorili vrata od stana. Uostalom, vjerojatno su mislili da će – ako cijela kuća čuje ženino zapomaganje – ispasti još veći frajeri. Kada je Lazar dotrčao u stan i užasnut im rekao da prestanu, jedan od njih ga je ubio. Ne znam kakva je bila dalja sudbina napadnute žene.
Moj kolega Aleksandar Lazar platio je životom to što je bio dobar i hrabar čovjek. Na žalost, dobrih i hrabrih ljudi bilo je premalo.
Obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu
„Generalna skupština UN proglasila je 2015. godine 19. jun za Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. Od tada Žene u crnom svake godine u junu zajedno sa Autonomnim ženskim centrom organizuju u Beogradu akcije pod sloganima:„Pamtimo žene silovane u ratu“, „Pamtimo žene silovane u ratu – Pamtimo žene Foče“ itd. Povodom ovog datuma Žene u crnom i Autonomni ženski centar organizovale su ulične akcije u Beogradu (2015,2016,2017,2018,2019, 2020,2021,2022. i 2023.).
19. juna 2018, Foča – Povodom Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. Žene u crnom iz Beograda, zajedno sa ženama Foče – žrtvama seksualnog nasilja u ratu organizovale su obeležavanje ovog datuma u Foči – mestu gde je ratni zločin silovanja, uključujući zločin seksualnog ropstva, bio najrasprostranjeniji tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Posle 26 godina od zločina, posle 26 godina tišine koja, na žalost, i dalje okružuje zločine, po prvi put, organizovano je javno obeležavanje i podsećanje na zločine počinjene u Foči. Akcija se odvijala po celom gradu – na mestima seksualnih zločina: ispred sportske hale Partizan, Kazneno-popravnom domu Foča, mostu preko Drine, Miljevina (nedaleko od Foče), gde se nalazi Karamanova kuća, jedno od najpoznatijih mesta zatočenja žena i seksualnog ropstva žena u ratu.
U ovoj akciji učestvovalo je stotinjak osoba – žena Foče, aktivistkinja Mreže ŽUC-a iz cele Srbije, Sarajeva, Goražda, Pljevalja, Kotora itd. Slične akcije su organizovane u Foči zajedno sa ženama Foče i 19. juna 2019,2020,2021. i 2022.“ (iz knjige Ženski sud – slučaj Foča. Feministički pristup pravdi)
Ove godine povodom 19. lipnja, Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u konfliktima, Žene u crnom i Autonomni ženski centar organiziraju prosvjed u crnini i šutnji „Pamtimo žene silovane u ratu“, 19. lipnja 2024. godine od 16h do 17h, na Trgu Republike u Beogradu.
„Srbija je jedina zemlja u regionu koja još uvek ne priznaje žene koje su preživele seksualno nasilje u ratu kao civilne žrtve rata. Zbog toga tražimo od države da izmeni važeći Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica, kako bi se izričito priznale one koje su preživele ratno seksualno nasilje kao civilne žrtve rata, bez obzira na njihovu nacionalnost,“ navodi se u njihovom priopćenju uz ovogodišnji prosvjed.
Preuzeto sa sajta Ideje.hr.
