Na Vučju kod Nikšića od 24. do 27. avgusta ove godine održan je edukativni seminar, ujedno i regionalna konferencija prigovarača/ica savjesti, pod nazivom ,,Tražimo alternative militarizmu". Ovaj skup organizovan je uz solidarnu pomoć njemacke organizacije Connection e.V. i španske mreže za prigovor savjesti na vojne troškove - Objection fiscal. Organizaciju su preuzele Žene u crnom (Beograd) i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja (Nikšić).
Na skupu je učestvovalo 38 mirovnih aktivista/istkinja, uglavnom iz Srbije (Kraljevo, Niš, Kragujevac, Raška, Beograd, Pančevo, Ruma) i Crne Gore (Nikšića, Cetinje, Podgorica, Kotor i Ulcinj), ali i sa Kosova, iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Njemacke i Španije.
Učesnice/i su se okupili/e 24 08.2000. u Nikšiću i zajedno otišli na Vučje. Veče je bilo posvećeno neformalnom upoznavanju (učesnici/e iz Srbije se dobro poznaju preko svojih aktivnosti u mreži pngovora savjesti, ali se većina njih prvi put srela sa aktivistima/tkinjama iz Crne Gore).
Prvi skup te vrste u Crnoj Gori
U pravom smislu tek 25. 8. 2000. bio je prvi radni dan skupa. Skup je otvoren pozdravnim riječima, koje se nipošto nijesu svele na prigodna fraziranja.
LINO VELJAK, profesor Sveučilišta u Zagrebu i mirovni aktivista: ,,Ovo je prvi međunarodni skup posvećen pitanju prigovora savjesti u Crnoj Gori, a i jedan od prvih skupova ovog tipa na području bivše Jugoslavije. Skup ima i svoju predhistoriju. Počevši od 1991. godine, mnogi su od nas u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije odbacivali tzv. nacionalne interese a to znači da smo odbacivali rat, zločin, rat, teror, nasilje u službi uspostavljanja i učvršćivanja moći raznih političkih elita. Nadamo se da se sada ta vremena približavaju kraju. Posebno bih htio spomenuti da se u Srbiji, odakle je svo zlo i krenulo, u oktobru 1991. godine našla grupa žena koja je od tada permanentno protestirala, najprije protiv rata u Hrvatskoj, poslije protiv rata i agresije u BiH, a potom protiv terora, nasilja i rata na Kosovu. Treba spomenuti da su se u to vrijeme pojavile dvije relevantne političke stranke u Crnoj Gori koje su se od samog početka odlucno i dosljedno suprotstavile ratu i nasilju, što je rezultiralo i demokratskim promjenama koje su nastupile u najnovije vrijeme."
SLAVKA KRIVOKAPIĆ, SOS telefon i Romski centar Nikšić: ,,Od početka se zalažemo za ljudska prava i to baš kao žene, jer žene su uvijek na suptilan način pomagale nevidljivim radom. I to je način da se bran svoja zemlja.»
Podržavajući prigovarače i boreći se za prigovor savijesti , ne želimo se izjednačavati sa muškarcima, ni da se muškarciizjednačavaju sa nama. «
IGOR SEKE, prigovarač savjesti iz Rume:» Prigovor savesti je pravo svakog čovjeka da odbije učešće u ratu i obuci za rat. Mi smatramo da je to osnovno ljudsko pravo. Tražimo da se uvede legalno pravo na prigovor savesti, da prigovarači savesti ne budu više proganjani, maltretirani niti diskriminisani zbog svog antimilitarističkog i pacifističkog stava.»
RANKO KRIVOKAPIĆ, potpredsjednik Socijaldemokratkse partije Crne Gore i predsjednik Odbora za ljudska prava Skupštine republike crne Gore:» Kad sam vidijo kako sjedite na patosu sjetio sam se nas kad smo kretali u svakom gradu, u nekom podrumu, gomila izdajnika, gomila dezertera. Odbili smo da napadnemo Dubrovnik, a ja sam dva dana prije toga napustio jedinicu. Od tada pripadam političkoj grupaciji koja ne sprovodi samo politiku u klasičnom smislu te riječi, nego je započela kao poret jer kada se politika svede na elementarne stvari, na borbu prtoiv rata, protiv nasilja i zločina, to više nije klasična poltika nego moralna odrednica. Mi smo prva generacija Crnogoraca koja je doživjela da je hrabrost reći «NE» oružju. Tu je prvi put u istoriji Crne Gore hrabrost bila odbiti oružje. Pokazali smo da postoji ta jedna druga hrabrost u borbi protiv rata i nasilnog sporova, a to je hrabrost odbijanja oružja... U današnjoj situaciji nadam se da će biti dovoljno mudrosti da se izbjegne rat i da Crna Gora u svoju slobodu uđe bez ikakvih ratnih konflikata, bez bilo čega što smo vidjeli diljem naše bivše domovine... Nadam se da će i naše NVO učiti od Vas kako se sprovode prave akcije. Žene u crnom su mnoga puta pokazale kako se to radi u nemogućim uslovima i nadam se da će naše NVO scena učiti od njih.»
DUŠAN JANJIĆ, koordinator Foruma za etničke odnose iz Beograda: « Ovo su, možda, poslednji trenuci kada je potrebno antiratno delovanje. Preti zlo. Ali, u samoj Srbiji, kao iu Crnoj Gori, postoje ljudi koji žele da se ovo zlo zaustavi... Model delovanja Žena u crnom, fleksibilno delovanje bez strukture, predstavlja nerešivu enigmu za diktatore. Široko organizovanje sa mnogo centara, sa mnogo individualnih akcija, koje često ne moraju biti koordinirane ako nam je ideja ista – to je model za rušenje diktatora.»
U uvodnom dijelu seminara, učesnicima/ama obratili su se i koordinatori semiara Serhio Boljajin Peres, socijalni edukator i antimilitaristički aktivista iz Madrida i Marko Aparisio, profesor prava na Univerzitetu u Barseloni i takođe antimilitaristički aktivista.
Serhio: «Osnovni cilj našeg rada je da se mi međusobno upoznamo i da na kraju svako/a od nas za sebe kaže šta mi možemo dalje da uradimo.»
Marko: «Metodologija kojom ćemo se koristiti je participativna, to znači totalno vaše učešće polazeći od toga da se vi međusobno dobro upoznate i da upoznate sebe malo više.»
Nakon toga slijedile su dinamične igre, od kojih su prve bie posvećene upoznavanju učesnika/ca i definisanju njihovih interesa i vrednosnih opredeljenja (ukupno je na semniaru bilo 12 dinamičkih igara). Svrha svih igara, kako su objasnili koordinatori, sastoji se u osvećšćavanju sopstvenih stavova, vrednosnih sistema i reakcija, te povezivanju zamišljenih situacija sa stvarnošću u kojoj živimo.
Kao rezultat dinamičke igre ,,Zamisli idealnu planetu" razvila se burna diskusija koja se koncentrisala na pitanja:
GLOBALIZACIJE: Raspravu je započeo Igor, istakaviši da je Srbija danas izolovana od svijeta i da se pred njom nalaze dva izbora: ili će ostati izolovana ili može totalno da se otvori i da se ,,mek-donaldizuje". ,,Ne može se dopustiti da jedan čovek ili grupa ljudi imaju suviše moći u svojim rukama." Na to je Koko postavio pitanje: ,,Da li to znači da kulturu i ekonomiju treba vratiti unazad i možda svesti na neke modele komunizma koje smo nekad imali?" Lino je dodao da je pitanje globalizacije veoma važno, ali onaj ko bi sada globalizaciju i zla koja iz nje proizilaze htio proglasiti najvećim problemom u ovim zemljama, taj bi - možda i nesvjesno - direktno pomagao tome da sve ostane kako jeste. Dobro je, međutim, da se zna da promjene koje želimo ne znače ulazak u idilu nego samo početak dugotrajne i ustrajne borbe za demokratizaciju svih područja života i za stavljanje kapitala pod demokratsku kontrolu. Samo tako se može spriječiti da sjutra cio svijet ne postane neka nova globalna diktatura. Staša je naglasila da ,,priča o globalizaciji u situacijama fašističke diktature mogu da služe kao odlično pokriće toj istoj diktatun gdje se taj lokalni imperijalizam ili diktatura ne spominju a mi dalje slijedimo matricu tog režima". Gile smatra da je globalizacija jedan kontradiktoran proces jer pored svih negativnih stvari o kojima smo govorili, postoje i pozitivne, na primjer, integracija (slučaj Evropske Unije). Pop je rekao da je svjestan opasnosti koja proizvodi pominjana vrsta učaurenosti i proizvodnje spoljnog neprijatelja kojima se održavaju diktatori, ali da se rasprava o globalizaciji ne može odgadati za ,,posle".
ODGOVORNOSTI: Pitanje odgovornosti prva je dotakla Lidija naglasivši da ,,nas,, lokalni diktator (Milošević) nije jedini krivac: ,,Mi smo ga proizveli i dali mu moć koju ima jer on nije mogao da dode iz čista mira a da mu mi ne aminujemo. Problem je taj sto smo ga mi doveli". Drugu dimenziju odgovornosti dotakao je Sićko. On je postavio pitanje: ,,Koliko ljubav prema naciji dovodi do opravdanja postupaka u ime te nacije u slučaju rata?". S odgovornošću je povezano i pitanje koje je pokrenuo Igor: ,,Pitanje individualnog duha svakog čovjeka da li ce pasti u rezignaciju ili ce osetiti bes?". Na to se nadovezala Jelena, upozorivši na opasnost da umejsto mobilisanja ljudske potrebe za promjenom, pričamo u terminima zlobe koju u Srbiji osjećamo jedni prema drugima i ne uspijevamo uspostaviti bilo kakav oblik solidarnosti. Na Igora se nadovezao i Serhio, ispričavši kako je svoju nekadašnju rezignaciju prevazišao kada se upisao na Univerzitet i upoznao grupu studenata koja je svoj bijes pretočila u organizovanu akciju. Tada je on uvidio alternativu rezignaciji.
STRATEGIJE ,,ŠTO GORE - TO BOLJE": Razgovor o odgovornosti prešao je u razmatranje poznate strategije ,,Što gore-to bolje". U Španiji se, kako kaže Marko, ta strategija očitovala u pokušaju da pojačana represija ukine rezignaciju i izazove bijes. Ali, ako strah ili mediji uspiju da taj bijes pretvore u rezignaciju, onda je to loše. Suprotnost toj strategiji je ,,mudrost" poznata u narodu, koju je Slavka formulisala riječima: ,,Da samo meni ne bude gore, neka ostane ovako". Dok se tako razmišlja, smatra Slavka, biće i dalje loše i mirićemo se sa situacijom. Serhio je naveo primijer loših posledica strategije ,,što gore-
to bolje": ,,U Španiji je na vlasti bila socijalistička partija (PSOE) a desnica je bila u opoziciji, čiji tadašnji predsjednik nije imao harizmu. Nakon što su ga napali
teroristi ETE-a , gde ostao je nepovrijeden, stekao je harizmu a desnica je došla na vlast".
Nema recepta — španska iskustva
Kako kaže Marko: ,,Smatramo da ne postoji neki univerzalni tip akcija koje se mogu primenjivati svuda. Zavisi od stepena represije, kontrole nad grupama, nivoa angažmana koji ljudi žele da prihvate. Totalni prigovarači u Španiji su preuzeli odgovornost da idu u zatvor, šta-više stvarali smo okolnosti da budemo zatvarani. Nama je bitno da su akcije vidljive i da su dobro predstavljene u medijima. Nenasilna akcija podrazumijeva - ne ispuniti očekivanja protivnika, iznenadi ga". Serhio je naveo više primjera takvih akcija.
Serhio i Marko su prikazali kontekst u kojem su se razvijale strategije antimilitarizma. U novembru 1975. umro je diktator Franko. Time je došao kraj dugogodišnjoj totalitarnoj diktaturi, koja je posjedovala nacionalistički i religiozni legitimitet. Nekoliko godina prije njegove smrti, a posebno nakon nje, počinje period tranzicije. U tom sklopu početkom 70-ih godina počinje se radom antimilitaristički pokret kao reakcija na vojnu represiju. Zabilježene su prve individualne akcije protiv služenja vojnog roka. Pokretali su ih uglavnom vjernici. Novi ustav je donijet 1978. godine, čime se stvara legalni okvir za prigovor savjesti (PS). Postoji razlika izmedu prigovora savjesti, tj. zahtjeva za civilnim služenjem vojnog roka, i totalnog prigovora savjesti, tj. odbijanja bilo kakvog, pa i civilnog služenja vojnog roka Pokret nepokornih/insumision").
O PRIGOVORU SAVJESTI: Prigovor savjesti priznat je kao osnovno ljudsko pravo 1984. Civilno služenje vojnog roka trajalo je 15 mjeseci (a odvija se isključivo izvan kasarni, u bolnicama, socijalnim ustanovama, i sl, a zbog velikog broja prigovarača krug institucija se širio), dok redovni vojni rok 12 mjeseci. Vremenom je civilno služenje postalo posve besmisleno, ali u pomenutom kontekstu tranzicije bilo je izuzetno važno. Danas civilno služenje zahtijeva više od 70 odsto vojnih obveznika (na početku ih je bilo 40 odsto). Vodeću ulogu u antimilitarističkom pokretu preuzimaju totalni prigovarači.
TOTALNI PRIGOVOR: Prvi put su totalni prigovarači zatražili pravo na totalni prigovor«1989. godine. Tada su brojali 371 osobu, a danas ih ima više desetina hiljada. Totalni prigovor savjesti (TPS) zahtijeva potpuno ukidanje služenja vojske, ali se ne može svesti na to. Teži ukidanju svih vojnih struktura, kako na lokalnom, tako i na globalnom planu. TPS je uspio da pokrene brojne protivurječnosti u španskom društvu i da zadobije snažnu društvenu podršku (počevši od sveštenika, preko svih društvenih pokreta, sindikata i dobrog dijela političkih partija). Ovaj pokret ima ogormnu stratešku sposobnost i vještinu. TPS nikad nije težio da dode na vlast, već je nastojao da se infiltrira u sve pore društva, kako bi svatko postao subjekt vlastite promjene, pa onda i subjekt promjene društva. Kako je prigovor savjesti pravno regulisan, država je propisala sankcije (uključujucji i zatvor) za totalne prigovarače. Borba za TPS vodi se na tri polja: organizovanje protesta, organizovanje mreže pravne pomoći i organizovanje grupa za podršku. Za razliku od ranije faze kada je TPS bio pokret građanske nepošlusnosti, danas se on sagledava kao pokret za priznavanje TPS kao prava zagarantovanoga ustavom, pa se zato mnogi optuženi za TPS ne žele braniti pred sudom i odbijaju da idu na sud. Grupe za podršku sastavljene su od prijatelja, članova porodice i aktivista. Jedan od oblika podrške je samookrivljavanje, čime te osobe preuzimaju krivičnu odgovornost jednaku onoj koju ima prigovarač kojemu pružaju podršku. Izmjenama krivičnog zakona iz 1996. ukinuta je zatvorska kazna za TPS.
TPS je stekao veliki ugled izvođenjem nenasilnih akcija, u početku masovnih, a kasnije, kada smo uvidjeli da takve akcije zahtijevaju ogroman utrošak energije, odlučili smo se za maštovite akcije koje obuhvataju manji broj ljudi.
Valja napomenuti da u Baskiji 80 odsto stanovništva izražava podršku TPS, a i pola baskijskih opština izjasnilo se u korist TPS. Međutim, veliko je pitanje da li se tu zaista radi o antimilitarističkim ili separatističkim tendencijama.
Da li pokret umire od uspjeha?
O tome Marko kaže: ,,Profesionalizacijom vojske ostvarujemo svoj cilj, ukidanje vojnog roka. Mnogi misle da se time ukida i razlog našeg postojanja. Međutim, mi iz pokreta znamo da imamo još mnogo posla, objelodanjujemo druge nepravde (nejednakost centar-periferija, itd.) i širimo praksu nenasilnog rješavanja svih, a posebno globalnih sukoba. Jak je i skvoterski pokret, zauzimamo javne prostore za naše potrebe i ciljeve".
Maštu na vlast!
Samo nekoliko maštovitih akcija o kojima su nam koordinatori pripovijedali!
Teško je izdvojiti koja je od njih najmaštovitija, a po maštovitosti su im slične i druge, koje moramo prešutjeti.
- Mijenjamo imena ulica koje se nazivaju po generalima. Nadomjestamo ih
imenima mirovnih aktivista/kinja.
- Živopisnim bojama farbamo kasarne, bijelom bojom - tenkove.
- Vojnici često igraju lutriju, idemo na ta mjesta i svlačimo se goli/e.
- Kad je zakletva, idemo u kasarne, svlačimo se i bacamo cvijeće.
,,Posljednja akcija u kojoj smo učestvovali je tzv. vojni defile u Barceloni 27. maja. Naime, izvrgli smo ruglu prave vojne defile, koji se tog dana odrzavao u gradu, i to tako da smo umjesto pušaka nosili metle. Vojska je morala da promjeni maršrutu svojeg defilea", ispričao je Marko. Jedna od najsmionijih akcija izvedena je u Rimu, gdje je transparent s natpisom protiv izgradnje jedne hidrocentrale u Baskiji obješen na kupolu Sv. Petra u Vatikanu.
Kontraindikacije antimilitarizma
Nora je nakon toga pitala da li se može govoriti o paraleli izmedu baskijskog odbijanja služenja vojnog roka i pojave masovnog odbijanja VJ medu kosovskim Albancima. Većina mladića koji su odbili služiti vojsku Jugoslavije, uključila se kasnije u OVK/UCK. Markov odgovor: ,,Mi nepokorni smo o tome razgovarali i nikad nismo zauzeli zvanični stav. Međutim, pokret TPS u Baskiji je veoma povezan sa ostalim grupama u Španiji i polazište tog pokreta u Baskiji je suprotstavljanje svim vojnim strukturama. Ali, to ne znači da nema pojedinaca koji su ostali TPS samo da bi se suprotstavili španskoj vojsci. Mnogi Baskijci protive se vojsci ali nisu antimilitaristi i to se vidi i po tome što takvi služe civilni vojni rok. Među independistima u Kataloniji je slična situacija. ali tamo su oni u manjini jer im nismo dozvolili da instrumentalizuju našu akciju protiv defilea u Barseloni. Stvaranje antimilitarističkih mreža nam je omogućilo da bolje upoznamo baskijsku stvarnost".
Goranovo pitanje se odnosilo na to da li ima PS među radnicima u fabrikama oružja ili fabrikama koje proizvode otrovne hemikalije.
Serhio je odgovorio da je PS u služenju vojnog roka u praksi proširen i na slobodno izražavanje savjesti i u drugim područjima. Što se tiče fabrika za proizvodnju oružja u Madridu ima jedna antimilitaristička grupa koja se isključivo bavi time da vojna industrija konvertira u civilnu. Na demagoško pitanje što će biti sa ljudima koji će ostati bez radnog mjesta (policija nas je jednom prilikom upozorila da su nas radnici iz fabrike hemijskog oružja htjeli tući, bojeći se da ce ostati bez radnog mjesta) mi odgovaramo pronalaženjem mogućnosti pretvaranja vojne industrije u civilnu.
Važna je edukacija za mir. Dio toga je prigovor savjesti na vojne troškove. To je jedna od najkonkretnijih aktivnosti poslednjih godina. Izračunali smo određeni procenat španske države koji se za vojsku izdvaja iz budžeta. Pokret prigovora na vojne troškove se zalaže za to da pri plaćanju poreza uskratisžš državi taj dio za vojne troškove i rasporediš ga u civilne svrhe. Taj novac se ne smije zadržati za sebe nego se mora opravdati a obično se ulaže u širenje antimilitarističkih ideja. U prijavi prihoda i poreza izjavljuje se da taj dio daješ drugima i dobiješ priznanicu u koje svrhe ga ulazeš. Budući da to nije zakonski regulisano, radi se o akcijama građanske neposlušnosti.
Njemacka i domaća iskustva
Andreas je imao veoma zanimljivo izlaganje o akcijama građanske neposlušnosti u Njemackoj. Naveo je primjer masovnog protesta protiv transporta nuklearnog optada. Detaljno je ispričao strategiju kojom su učesnici/ce akcije doveli do toga da je policija uspjela nakon devet sati ukloniti 9000 ljudi, ali je na političkom planu to predstavljalo totalni poraz tadasnje vladajuće stranke.
Nakon toga Staša je govorila o iskustvima Žena u crnom, o akcijama koje povezuju feminizam sa antimilitarizmom, o podršci ove ženske mirovne grupe muškarcima koji odbijaju mobilizaciju, koji dezertiraju smatrajući ih saveznicima u antimilitarističkoj borbi.
Protivrjecnosti pacifizma
U igri ,,Barometar" postavljeno je pitanje: ,,Da li bih, u slučaju izbijanja rata, bezrezervno odbio/la da idem u vojsku?"
Oni koji su neutralni ostaju u sredini, oni koji odgovraju potvrdno, idu na jednu a oni koji odgovaraju negativno, idu na drugu stranu. Pokazalo se da odgovor na ovo pitanje zavisi od vremena i prostora. Navešćemo nekoliko odgovora koji ilustruju svu kontradiktornost pacifizma koja proizilazi iz različitosti okolnosti. Prije svega radi se o razlici izmedu situacije u Srbiji i Crnoj Gori.
VESO (Cetinje): ,,Postoji jedan ekstreman slučaj: ako bi VJ napala Crnu Goru, onda bih imao motiva da se borim protiv nje."
IGOR (Ruma): ,,Po međunarodnim zakonima ovo je još Jugoslavia. Ukoliko Crna Gora odluči na referendumu da bude samostalna, mislim da bi Vojsci Jugoslavije trebalo dati rok od 30 dana da se povucče. Bila bi čista provokacija da se još istoga dana ta vojska proglasi agresorskom, treba joj dati vremena da se povuče i ako se tada ne povuče, postaje agresorska. Inače, ukoliko bi neki narod odlučio da je jedini način otpora vojni, nisam siguran da bih bas mogao da stojim sa strane."
PINDO (Nikšić): ,,Uzimamo situaciju u Bosni. Grad je opkoljen, čovjek koji je po ubjeđenjima bio antimilitarista bio je primoran da uzme oružje u ruke iz prostog razloga zaštite svoje ćerke, da ne bude silovana ili ubijena."
LJUPKA (Kotor): ,,Svi gradovi u Crnoj Gori već su opkoljeni i ja to mogu da doživim kao agresiju. Čim je bilo čiji top uperen u moj grad, to je već agresija. VJ nije na granicama prema drugim državama nego na granicama gradova u Cmoj Gori. Neki ljudi u Crnoj Gori to doživljavaju kao zaštitu, isto kao što ja to doživljavam kao agresiju."
VANJA (Nikšić): ,,Stvar je političke opcije kome ćes da pripadneš ili neceš,,.
MIRA (Nikšić): ,,Situacija u Crnoj Gori je zaista podijeljena, ali ima ljudi na obje strane koji su protiv rata. Ne vjerujem da su svi DPS-ovci za nezavisnost Crne gore po cijenu krvoprolića niti svi SNP-ovci žele da ostanu u Jugoslaviji po svaku cijenu."
Razlike u stavovima uopste nijesu utjecale na nastavak rada. Naprotiv!
Jedan od rezultata ovog seminara je i dogovor da se uspostavi čvrsta saradnja među grupama u Srbiji i Crnoj Gori i da prvi korak na tom putu bude akcija ,,Neću rat". Ta akcija je sprovedena od 21. do 23. septembra 2000. u većem broju gradova i mjesta Crne Gore i Srbije. O tome smo već poslali opsežan izvještaj. Takođe smo dali izvještaj o antiratnom protestu koji je zavrđnog dana rada seminara odžan na glavnom gradskom trgu u Nikšiću.
U Nikšiću, 29. 9. 2000.
Izvjestaj sastavili:
Lino Veljak (Zagreb)
Staša Zajović (Beograd/Nikšić)
