PREDSJEDNICA "ŽENA U CRNOM" STAŠA ZAJOVIĆ I OVE JE GODINE U POTOČARIMA
Ne pada nam na pamet miriti se s SPS-om dok ne priznaju da su proizveli eskadrone smrti, etničko čišćenje, agresije, genocid...
Srbijanska nevladina organizacija "Žene u crnom" već sedmu godinu, svakoga 11. srpnja, dolazi u Potočare kako bi se na komemoraciji poklonila žrtvama genocida, ogradila od zločinaca, zamolila oprost i iskazala solidarnost. "Mi smo protiv genocida u Beogradu prosvjedovale praktički istodobno kada se događao, ne znajući još razmjere toga stravičnog zločina", kazala je za naš list predsjednica udruženja Staša Zajović u petak u Memorijalnome kompleksu u Potočarima, neposredno prije pokopa 308 novopronađenih žrtava.
Srebreničanke na velikim ekranima
Kako su prošle demonstracije o Srebrenici koje su "Žene u crnom" organizirale u četvrtak navečer u Beogradu?
– Nije bilo nasilja. Dakle, ne napadaju nas kada ne postoji politička volja, kao što nas napadaju kada ona postoji. Snage nasilja uvijek su kontrolirane, dresirane i djeluju ovisno o političkim okolnostima. Ali mnogo je važnije da je u četvrtak navečer bio povijesni trenutak. Tokom jednog sata, na ogromnim ekranima, u centru Beograda, na Trgu republike, ljudi su cijelih šezdeset minuta slušali što žene Srebrenice poručuju Beograđanima i Srbiji te što zahtijevaju od političara Srbije. Poslale su poruku mira. Smogle su snagu da, usprkos najvećoj mogućoj boli i osobnoj tragediji, građane Srbije pozovu na solidarnost, prijateljstvo i na oslobađanje od kolektivne odgovornosti time što će se distancirati od zločinaca u vlastitim redovima. Te žene prave jasnu razliku između srpskoga naroda i onih koji su u njegovo ime počinili zločin.
A "Žene u crnom" osjećaju se obveznima prema tim žrtvama najstravičnijeg zločina počinjenog u naše ime. Zato im se klanjamo, i zato imamo moralnu, političku i emotivnu dužnost vršiti pritisak na sve instutucije u Srbiji da se zadovolji pravda za žrtve.
Politika izjednačavanja krvnika i zločinaca
Čuje li javnost tu poruku? Mijenja li se situacija u Srbiji?
– Javnost u Srbiji ovisi o tome postoji li politička volja ili ne, žele li na institucionalnoj razini promjene ili ne. Uglavnom ih ne žele, i mi se bojimo da slijedi još jedno falsificiranje, još jedna lakirovka. Jer, novouspostavljena koalicija u Srbiji ruga se žrtvama. Ne samo žrtvama drugih naroda, onima koje je bivši režim proizveo u ratu na području bivše Jugoslavije, nego se ruga nama, koje je Miloševićev režim ponizio, doveo nas do najveće degradacije, ruga se građanima i građankama Srbije. Na djelu je politika izjednačavanja krvnika i zločinaca. Ne pada nam na pamet miriti se sa Socijalističkom partijom Srbije dok oni ne kažu – svaki dan trebaju ponavljati – da je ta partija bila na čelu režima koji je proizveo smrt, eskadrone smrti, etničko čišćenje, agresije, genocid...
Smatrate da ključ katarze nije u javnosti, nego u institucijama Srbije?
– To je vrlo povezano. Ovdje žive submisivni narodi, ovdje nema građanskoga stava. Na ovome prostoru vlada podanički mentalitet, i jako mnogo ovisi o tome da li mi iz civilnoga društva vršimo pritisak, što neprestano i činimo. Ali znate, ako je naša poruka dijametralno suprotna instuticionalnoj, onda to građane dovodi do ludila. Onda smo mi neki koji se stalno bunimo, koji ništa ne damo, za koje kažu da smo stalno protiv svoga naroda. Ali mi znamo da su i klerofašističke organizacije bile sastavni dijelovi vlasti. Isto kao što za nas u ratu nisu postojale paravojne formacije, nego organizirane grupe. Pa nisu valjda genocid i zločine po Bosni i Hrvatskoj provele nekakve grupice odmetnika?! To je naprosto bila organizirana državna mašinerija.
Boris PAVELIĆ
"Novi list", Rijeka, nedjelja, 13. srpnja 2008.
