Evo naše grupe i ove godine u Višegradu... Tu na čuvenom mostu, u maju već šesnaest godina sliva se rijeka raseljenih, prognanih, članovi porodica iz svih krajeva ranjene Bosne, a njihov broj je zastrašujući. Od njih 3000 ubijenih i nestalih, tu na starom Vezirovom-Andrićevom ubijeno je 600 osoba, od malih beba, do starih. Da,beba. Ljudski mozak ne može da zamisli te slike. Prije ovih naših strašnih zločina, nekako sam nastojala, da i ta strašna nacistička zlodjela pomalo ostavljam u svoja istorijska saznanja. Onda je sve ponovo grunulo, zapalilo se tu, pored nas. Eto, strašnu istoriju Drugog sv. rata, ponovismo mi iz ex- Yu, tako smo mi danas tu, ne da uživamo u majskom danu, ne da se divimo veličanstvenoj građevini, da slušamo i gledamo plahovitu Drinu, pa da se prošetamo po okolnim stazama, i tako sa visine uživamo u krajoliku. Ne, ništa od toga. Mi, grupa iz Srbije (ŽUC i FHP), danas na mostu stojimo kako bi ćutali, stidjeli se, sagnuli glave, baš onako kako su po zidinama mosta postavljene crvene ruže. Ruže za ubijene i nestale. Vidim te ruže poređane po mostu, a cvijet, pupoljljci okrenuti ka vodi, ja ih u svojoj glavi vidim kao ljude. Da, ljudi ruže. Bolne i strašne višegradske ruže koje će poletjeti u plahovitu Drinu. Tu je i naš vijenac sa buketom ruža. Nekako skupljene zajedno, možda su se ti nesrećnici držali za ruke, kad su ih zlikovci bacali u modru i krvavu Drinu. Ponovo je tih majskih dana '92 god. bila mutna i krvava, još su u sjećanju urezani oni strašni stihovi iz onog rata ''mutna teče Drina valovita''. Mutna i krvava.
Mnogo je ljudi na mostu. Pristižu. Ćute. Uzdišu. Tu na na tom mostu, na mjestu određenom za odmor i uživanje, danas su ljudi koji treba da opomenu, da se nikad ne zaborave ti strašni zločini. Među njima su i naše Jelena i Staša. Obasipaju ih posebnom pažnjom, kao i sve nas. Ta pažnja boli. Sebi sam rekla, ako još koji put odem po ranjenoj Bosni, neću ni progovoriti sa Bošnjakinjama/cima, jer taj njihov odnos je toliko topao, pun zahvalnosti i poštovanja, da koliko god se uzdržavala, svaki put se nekako zgrčim iznutra, pa sam puna stida i bola, prosto se zatresem od toliko nježnosti i brige za nas. Zamislite ljudi, oni brinu za nas, pa nas miluju pogledima, nude nas hranom i pićem, pa samo zahvaljuju, čekaju da nas zagrle i poljube. To je prosto neobjašnjivo. Tako je na svim stratištima po UBUJANOJ Bosni.
Čujem Stašine riječi. One su jasne i pune bola. Traže oproštaj. Pravi pauze, imam osjećaj, kako mora svoj glas da umiri, da je ne izda, da ne vrisne, pa da se do neba čuje. Ej, zločinci, šta od ljudi uradiste? Onda se i krhka Jelena obraća ljudima, svojim tihim glasom. Svima nam zastaje dah. Muk. Nije lako stati ispred ovih ljudi, uputi im riječi utjehe, a biti sa ove strane sa koje su dolazi zločinci, a koji napraviše sva ta strašna nedjela, da se od bola tresu brda i doline.
Čujemo da je tu jedino došao ispred zvanične vlasti ministar za raseljene iz te novonastale tvorevine , u čije su temelje ugrađeni zločini, kao i onaj divni Željko Komšić. Želimo sve/svi da ga pozdravimo, pa to je taj koji voli i brani svoju Bosnu, ma prava raja, kako su oni znali nekad ranije zboriti.
Svraćamo na mezarje - groblje. Opet rijeka ljudi. Ista priča oko nas. Donose nam hleba i sokova. Eto, da im ne budemo gladne/i. Tu pored svojih koje su pronašli, sahranili, došli oni raseljeni, prognani, unesrećeni, jednom godišnje u svoj grad, da obiđu mrtve, ako smiju i mogu obiđu kuće, ili ostake od njih, možda neki od njih okopaju i baštu, onda čekaju godinu dana. I, sve tako dok budu živi.
Tik uz groblje je škola. Eto, trebalo bi da je to mjesto humanosti i sticanja znanja. Čujem da i danas radi onaj koji je ubio dvoje djece. Da su živi danas bi bili mladić i djevojka. Sa svojim snovima i planovima. Njhova majka sjedi pored nas. Čujem da više ne može da živi, a mora.
Znamo da zločinci šetaju i žive mirno. Rade na tome, da sve pokrije ćutanje i zaborav. Dijele opljačkano. Pa su bahati, šalju poruke koje iščitavam, ma niko nam ništa ne može.
U povratku ispod ''čuvenog'' Drvengrada kolone autobusa. Vidim mnogo dječice, a koji su danas 25.5. otišli na izlet baš tu tik uz ta strašna mjesta zločina. Nekako se noćas sjetih da se na današnji dan slavio Dan mladosti. Možda je gore dječici bilo dobro, možda im je Kusturica dao prve časove iz režije, ali morao je te mlade osobe odvesti i do obala Drine, pa im spričati bar jednu od tih strašnih priča. Da znaju i ne zaborave, zna on da na zidinam Dahaua piše ''ONAJ KO ZABORAVI ZLOČINE, SPREMAN JE DA IH PONOVI''. Možda citat nije baš tačan, ali smisao je taj.
(pisano posle povratka iz Višegrada u noći 25.5. 2008.)
SENKA K.
