Dijalog - kako to rade žene
Sedamnaest žena iz Beograda i Zagreba susrele su se od 17. do 20. marta '95. n Istri, u Medulinu. Namjera nam je bila da feministkinje razmijene svoja iskustva, oslobode neka zamrznuta osjećanja jedne prema drugima i uspostave ženski politički dijalog. Sve učesnice skupa članice su ženskili grupa sa dugotrajnom tradicijom saradnje, koje su se i tokom ovog rata opredijelile za polltikii mira, nenasilja, protiv rata, militarizina i nacionalističkog sijanja mržnje.
Proces je poceo sa vježbom međusobnog (tzv. aktivnog) slušanja. Kako slušati a ne intervenirati, ne pitati, ne izneti svoje mišljenje prije nego što je drugn završila svoju priču. Kako da se oslobodimo sadržaja svojih interpretacija i apriornog vrednovanja i omogućimo da njena priča dopre do nas. Životi u različitim sredinama proizveli su različita iskustva i različite percepcije događaja.
Dobro smo počele i tako smo nastavile. Kreirale smo diskurs razlike. Dobra volja žena da nju onu drugu i želja da budu saslušane ostala je prisutna. Počele smo sa pitanjima. Žene iz Beograda su želijele da sestre iz Zagreba čuju i znaju zašto su neke od njih već u autobusu za Zagreb plakale. Neke žene iz Zagreba su željele da njihove sestre iz Beograda znaju zašto su odlučile: ,,Nikada više u Beograd". Pitale smo jedna drugu što smo željele znati i kakva su nam uzajamna očekivanja.
Većina žena koje su sudjelovale u istarskom dijalogu susretale su se poslednjili godina na raznim međunarodnim skupovima i konferencijama.
Uprkos našoj želji za sestrinskom saradnjom i solidarnošću, ti susreti nisu uvijek prolazili bezbolno i bez opterećenja. Trebalo je odgovoriti na pitanja: Da li nastupamo kao pojedinke, ili kao predstavnice svojih grupa? (I jedno i drugo, kako kada.) Možemo li mi biti predstavnice čitavih nacija. (Naravno, ne.) Jesmo li krive za posljedice politika naših vlada? (Niti najmanje!) Ali, svjesne smo odgovornosti vlastitog političkog djelovanja u svojim sredinama.
Što ako među nama dođe do incidenta ili nesporazuma? Ako jedna drugu povrijedimo, a da nam to i nije bila namjera. Možda naprosto zato što se u internacionalnoj gužvi nismo niti posteno čule i slušale. U intenzivnom koncentriranom razgovoru pored mora nije bilo teško postići konsenzus: Potrebno je da stalno važemo vlastite iskaze i provjeravamo svoje dojmove. Svaki nesporazum ili incident uvećava nepovjerenje i strah koji se lako nagomilaju do razine konflikta.
Bilo je riječi još o mnogo čemu. Čule su se priče žena iz mješovitih brakova i njihovih problema sa muškom djecom koja podliježu vojnoj obavezi. Priče o porodicama razdijeljenim granicama, nacijama, ideologijama. O svojim bliskima koji su izgubili živote u ovom ili prošlom ratu. O grobljima prijateljstava. Jedne drugima pričale smo o svojim nadama, iluzijama, zabludama, pogreškama, strahoviina i uspjesima. Šta nam je bilo važno? Ženski dijalog počinje od ličnih priča i dolazi do političke razine. Ženski dijalog počinje od siiza i smijeha, od pet sati pjevanja u istarskoj konobi, do razine, mama/tata/ja", od djetinjstva i priča naših baka. Ženski dijalog kreće i vraća se na vlastita iskustva rata, genocida, doma, zemlje, nacije i onda se razvija do razmjenjivanja naših političkih misli i stavova o pitanju krajina, Kosova, Jasenovca, Bleiburga, masovnih silovanja žena. Onda se zajedno pitamo koliko nas osobne (lične) priče povrijeduju i koliko ih želimo prevladati? Kako balansirati izmedu kontinuiteta osobnih (ličnih) istorija naših predaka i političkih odluka koje moramo donositi same. Da, onda se zajedno pitamo ista pitanja i zajedno smijemo, plačemo i pjevamo i smišljamo nove projekte. Kada ćemo i kako u dijalog koji nam je potreban kao hljeb (i ruže) uključiti i druge žene.
U dijalogu žena iz Hrvatske i Srbije u Istri sudjelovale (učestvovale) su žene iz sljedećih grupa: Antiratna kampanja Hrvatske, Autonomna ženska kuća, Autonomni ženski centar protiv seksualnog nasilja, B.aB.e., Žene u crnom, SOS telefon. Centar za djevojke, Beogradski ženski lobby. Arkadija, Ženske studije BGD, Ženske studije ZGB, Centar za žene žrtve rata. "Homo". Sestrinsku podršku u organizaciji skupa pružile su aktivistice Ljudskih prava Istre. Za organizacijsku i financijsku pomoć, kao i za moralnu podršku zahvaljujemo ženama iz DELPHI STAR projekta.
Autorke: Vesna Kesić i Lepa Mlađenović,
Tekst je prvi put objavljen u Feminističkim sveskama br. 5 i 6
