Izbeglice u beogradskoj džamiji

Broj izbjeglica u džamiji se stalno mijenja. U maloj kućici uz džamiju je smjesžšten najveći broj. Tu jedu, provode dane, a uveče spavaju na podu. Majke sa djecom su smještene u rezidenciji, ali s obzirom da ih je mnogo ni one ne žive u boljim uslovima. Neke od izbeglica su bolesni. Nedostaju im lijekovi i još mnogo toga. No najpotrebnija im je topla ljudska riječ i razumijevanje.

* *

Večeras smo napravile previd i došle u vreme večernje molitve (akšama). No malu nelagodu zbog toga odmah nam razbija muftijin široki osmijeh i ona draga riječ koju sada tako rijetko čujem: bujrum. I ovdje, kao i u Bosni, za sve koji dolaze s dobrim namerama, bez obzira koje je vrijeme, dobrodošlica iz srca: bujrum. Prilikom mojih prvih posjeta džamiji mislila sam da se osjećam tako prijatno zbog toga što tu prepoznajem atmosferu iz mog zavičaja, ali večeras dok smo se vraćale Duda - kao i Ljilja prošli put - ispričala mi je istu priču o toplini koju je osjetila dok je bila sa nanom Zehrom i drugim ženama. To me raduje. i ohrabruje.

Sjećam se jedne ranije posjete džamiji. Neka novinarka iz Njemacke pitala je hadži-Redžu kad ce prestati rat u Bosni. Kad iz Bosne. odu oni koji je nisu nikada voljeli i kad se vrate oni koji Bosnu vole. Pamtim njegov setni uzdah dok je to govorio i suze u mojim ocima.

Rješenje je zbilja sasvim jednostavno, ali sada već skoro potpuno neostvarivo. Zašto?

Kao i uvijek, prava bosanska kahva i razgovor koji teče. Zehra, predivna starica iz Foče, naša je najstarija znanica. Druge žene se ne zadržavaju dugo, borave ovdje dva-tri mjeseca dok ne srede formalnosti oko odlaska u inostranstvo, a ona ostaje. Raspitujemo se jesu li se javljali njeni koji su svi protjerani iz Foče i rasuti na sto strana. Bratić iz Maroka joj je poslao neki paketić, a ne zna ni ona "odakle mu kad nigdje ne radi". Javljaju se i oni iz Švedske, samo o onima u Sarajevu najmanje čuje. A tamo i dalje ima najviše njenih. Otuda i blijedilo i sve vidljivija mršavost njenih obraza. Brine zbog njih. Prošli put dok smo pricale, ote joj se rečenica: Ne znam sta vi kažete, ali meni je Sarajevo najlješsi grad na svijetu. Sav njen očaj i čežnja bili su u toj jednoj jedinoj rečenici. Kad prica o Foči u njenom glasu se osjeća samo sjeta. Mržnja ne postoji. Meni je žao svih u Bosni, ma koje da su vjere - kaže. Jer ljudi se dijele samo na dobre i zle. Slušam dragu poznatu melodiju njenog akcenta i opet u meni ona nada s početka priče - Bosna žlvi.

Halim se konačžno, poslije skoro dvije godine, sreo sa svojom ženom. Taj iscrpljeni blijedi mladić, kome smo s mukom nabavljale katetre po pulupraznim beogradskim apotekama, skupio je snagu za novi početak u Švedskoj. Fahira nije imala tu sreću da se sretne sa svojima. Nakon devetnaest dugih mjeseci u kojima nije ništa znala o roditeljima i mužu, koji je odveden u logor, pojavio se neko i obećao da će joj iz opsjednutog grada izvući muža - ako mu plati. Dala je sve što je imala, posudila je nešto, ali tog čovjeka kome je dala novae više nikada nije vidjela. O mužu ni danas ništa ne zna.

Šaćira i još devetoro žena i djece već nekoliko mjeseci su u Slovačkoj. Dok se Jadranka raspituje jesu li se javljali u meni su opet protivrječna osjećanja: olakšanje što su sada na sigurnom i žaljenje sto mnoge drage žene koje smo upoznale ovdje u džamiji odlaze suviše brzo da bi imale vremena da im se potpuno približimo i da ih bolje upoznamo. Mala pomoć i naša iskrena briga je sve što možemo da im damo.

Sve koje su otišle žive u našem sjećanju. Nadamo se da smo i mi u njihovom.

Vrijeme provedeno u džamiji uvijek nam prolazi tako brzo. Moramo da idemo. Pozdravljamo se. Još jednom uranjamo u široki zagrljaj nane Zehre. Doći ćemo ponovo, ne brinite...

Na izlazu se pozdravljamo s visokim mladićm koji kratko kaže: Moja majka je Egipćanka, otac Musliman, moja djevojka je kćerka Jevrejke i Srbina. Danas ratuju Jevreji i Arapi, Srbi i Muslimani. A mi se volimo.