Sjećam se ...

"Žene u crnom" su podržale razne žene izbjeglice u mnogim prilikama do sada. Uvijek smo nastojale da naša podrška ne bude samo humanitarna, već prije svega emocionalna, jer smatramo da je većina žena izbjeglica izolovana i ima ogromnu potrebu za prijateljstvom i razumjevanjem. Takode smo željele da podstaknemo žene izbjeglice da zabilježe svoja ženska iskustva, da ih učinimo vidljivim i dostupnim.
Zajedno sa Draganom Protićem iz grupe "Škart" započele smo u okviru projekta pomoći i samopomoći ženama izbjeglicama "Budimo Kreativne zajedno" da radimo jedan poseban dio koji smo nazvali "Sjećam se..." Ovim smo željele, prije svega da uspostavimo jednu vrstu duhovne razmjene izmedu žena izbjeglica, nas koje radimo na ovom projektu, kao i žena iz međunarodne ženske mreže koje taj naš rad pomažu.
Bez obzira na početne teškoće na koje smo nailazile, a koje su posljedica nepovjerenja i opreza izbjeglica koji su već mnogo puta izigrani i zloupotrebljeni od strane nekih organizacija i pojedinaca, vremenom smo uspjele da se približimo ženama i zainteresujemo ih za ovaj dio projekta. Bili smo potpuno iznenađeni
kvalitetom priloženih radova tako da smo odustale od prvobitne ideje da radimo bibliofilska izdanja, želele smo da priče ovih žena budu dostupne široj publici. Odlučile smo da radimo ograničene tiraže hand-made (rukom rađenih) knjiga kao pilot proizvode budućeg kontinuiranog projekta. Osim knjiga (na srpsko-hrvatskom, engleskom, italijanskom i španskom jeziku) takođe ćemo raditi i plakate i razglednice. Kasnije bi sabrani radovi činili okosnicu monografije kojom bi se cijeli projekat zaokružio i prezentovao javnosti.
Do priča smo dolazile na razne načine. Ponekad, posebno kad su u pitanju jako mlade osobe, nije bilo teško podstaknuti ih da pišu. Neke žene su, naprotiv, bile jako zatvorene i trebalo je mnogo upornosti i slobodno se može reći, ljubavi da ih podstaknemo da zapišu ono što osjećaju. Uvijek smo nastojale da ih podsjetimo na neka ljepsa, sretnija vremena, da ih "vratimo" u vrijeme prije rata i naša nježna ženska sjećanja jer smatramo da ratnička istorija ne prožima dušu žene. Mislimo da je to mnogo pomoglo i njima samima jer su one tim "bijegom" u svoja sjećanja uspjele da uspostave unutrašnji odbrambeni mehanizam pred mržnjom i bijedom koja ih okružuje.
Odlučili smo da "zaštitni znak" projekta - priča koja će se pojaviti na prvom plakatu i razglednicama - bude priča djevojčice Sanje Ristić iz Tešnja prije svega zbog nade kojom je ispunjena ova priča, zbog otvorenog povjerenja i ljubavi s kojom Sanja piše o svojoj prijateljici i koju im niko, pa ni nasilnost kojom je (privremeno) prekinuto njihovo prijateljstvo, ne može uzeti.

Nas dvije smo uvijek bile zajedno. Spomenuti mene, a ne reći ništa za Aidu, biti sa Aidom, a ne biti sa mnom - nemoguce! Bile smo sinonim drugarstva, iskrenosti. A kome bih se inače žalila, s him bih se smijala do ludila, čije bih tajne čuvala, slušala probleme - da nije bilo tebe. Tebe, najbolja moja. I noćas, ako si budna, ne budi tužna! Ja i ti bit ćemo opet zajedno. Žaliti se jedna drugoj na profesore, roditeljsko nerazumjevanje. Nositi skupa "kurbane" za Bajram, šarena jaja za Uskrs. Spremati se za izlaske u grad, šetnje u tople Ijetne večeri. Tada se nećemo plašiti nikoga, niko neće moći da nas razdvoji zato što si Muslimanka, a ja Srpkinja. Večeras nemoj biti tužna i nikad ne plači za mnom! Ja ću se sigurno vratiti. Doći ću da te zagrlim, da se "ispricamo" i "ismijemo", kao što samo mi znamo.
Sjećaj se svega što smo doživjele lijepo i to će postati budućnost!
Večeras ne plači! Ja ću doći po tvoj osmijeh i darovat ću ti najljepšu pjesmu.

Dirljiva do suza bila je Sanjina radost kojom nas je dočekala bukvalno na ulazu u kamp samo desetak dana nakon što je napisala priču o Aidi. Stiglo je Aidino pismo! Nisu imale nikakav kontakt već više od godinu dana, ali Aidino pismo nosilo je u sebi istu onu nadu i ljubav o kojoj je Sanja pisala samo nekoliko dana prije.

Draga moja Sanja,
nikada nisam mogla nipomisliti da ćemo se ti i ja ovako dopisivati ili na ovako dugo vrijeme razdvojiti. Poželila sam i tvoju mamu i brata, ali najviše tebe. Meni je ovdje nekako glupo. Nema tebe, pa po čitav dan sjedim u kući. Izlasci nisu kao prije. Često sam sa Aidom, Almom, Azelmom i Larisom. Mnogo te puta spomenemo kad smo skupa (kada ćeš nam doći, kako li izgledaš i sjetiš li se ti nas). Voljela bih, Sanja, da dodeš, pa bar najedan sat, da vidiš ovu našu prokletiju. A još da vidiš ko nam fali! E, moja Sanja, šta bi ti sve ja mogla napisati ili još bolje, ispričati, ali nekom drugom prilikom. Sada nam preostaje ovako i dok naša bagra ne dođe pameti moraćemo trpiti i čekati. Baš juče sam bila u tvojoj sobi, trebale su mi neke sveske prvog razreda. Nisam mogla da ne zaplačem, da sebi olakšam jer gdje god da se okrenem kao da ću vidjeti tebe. Još mi je bilo teže kad sam vidjela tvog tatu. Bože moj, sve me ovo boli. Kada nam je on rekao da ide, u meni kao da je umrlo sve jer kada ćemo se ti i ja onda vidjeti. Svi smo ogorčeni ija gubim nadu za život. Ne mogu više o ovome jer me i sada nešto guši!

Žao mi je zbog tvog djeda. Dosta nam je i ovako gubitaka još i to. Od moje bliže familije ne fali niko, ali nema mnogo naših drugova iz razreda, pa onda onih sa kojima smo izlazile. Poginuo nam je Samir (Sanelin) i još takvih...

Sada te pozdravljam, želim ti sreću od nas sviju: mame, tate, Dženada, Dženete, Ajdina, Redže. A i od Begzade! Ona te nikad ne može i neće zamijeniti. Čuvaj se.
Aida, koja te mnogo, mnogo voli.
PS. Ako ne budeš mogla sve pročitati nisam kriva ja nego svijeća.

Nekim ženama je trebalo mnogo više vremena da nas prihvate i da počnu da pišu. Sena, učiteljica iz Duvna, jedna je od žena (obično su to one obrazovanije) koja je jako teško prihvatala život u kampu, bila puna ogorčenja, a na momente je čak bila sklona depresiji i nekoj vrsti apatije. Odbijala je ne samo da piše nego čak i da razgovara sa nama. Danas se Sena raduje našim susretima isto onoliko koliko se i mi radujemo svakom njenom osmijehu za koji skupi snage uz našu ljubav i podršku. Danas, Sena piše dirljive stihove o dolini Neretve gdje je rođena i priče o djeci s kojom je provela život.

Poslije poslednjeg časa

Treći april 1992. Petak. Prvi čas, kontrolni u VII3. Djačići, polumodri, polusneni, ali ozbiljni. Pomoćni glagol BITi: budem, biću, bilo...
Obrazi se zarumenješe - od napora. U prvoj i drugoj klupi do prozora blizanci: Ivana i Božo, Samir i Sanela. Sestrice pokušavaju pomoći nešto slabijoj braći. Pravim se da ne vidim... Ja nikada nisam imala brata. Zbog rata - onog tamo...
"Djecu treba pustiti kućama" - nestvarno ozbiljan, u žurbi, saopštava kolega.
Ah, da! U svitanje je granata eksplodirala kraj mog kreveta. Tako mi se učimlo. Prva granata na Kupresu... Treći april 1992...
Eno, otjeršse kolegu B. Po muža su došla četvorica. Dvojica -njegovi bivši đaci. Kao da se izvinjavaju, gledaju u stranu.
Draga moja školska djeco! Istina je da sam opsovala i Hrvatsku i Srbiju i Boga. Nije istina da su mi u kući našli dva snajpera! Šta bih ja s njima?! Pa ja sam i vaše roditelje učila...
Nikad više neću u učionicu. Poslije posljednjeg časa nemam više šta reći.
Sjecžćate li se kad smo čitali dirljive tekstove i na kraju ćutali, ćutali... Ako smo mogli do kraja... Govorili ste: "Nije sramota plakati, nastavnice".
Da moje riječi nisu zanijemile poželjela bih samo, samo još jedan školski čas: da galamimo, galamimo, da vičemo; da na kraj svijeta da se čuje; do neba, do Boga, djeco moja!

Vaša nastavnica Sena

Odjek na koji je prezentacija našeg projekta naišla u Italiji i Španiji među našim prijateljicama i prijateljima iz mirovne mreže daje nam sigurnost da je projekat dobar. Reakcije naših prijateljica i prijatelja bile su vrlo burne i iskrene tako da smo shvatile da smo zaista uspjele u tome da uspostavimo na neki način emotivnu vezu izmedu njih i žena izbjeglica koje su prestale da budu samo statistički broj i postale konkretne osobe sa svojim tugama, željama, sjećanjima... To nam daje snage da istrajemo u radu na ovom projektu.