Ženska mirovna grupa feminističko - antimilitarističke orijentacije

Tekst Tamare Kaliterne povodom dodatka u "Glasu javnosti" - licna karta Srebrenice


nn. Povodom dodatka „Lična karta Srebrenice“ „Glasa javnosti“
n. Slobodno novinarsko uverenje

Institucija koja samu sebe naziva „Slobodno uredništvo Glasa javnosti“ odbila je da među pismima čitalaca objavi moj stav o dodatku GJ „Lična karta Srebrenice“ koji je odštampan u dva navrata - 12. i 20. marta. „Slobodno uredništvo“ nije pristalo ni na ponudu da objavi pismo i da ga zatim tačku po tačku, u skladu sa civilizacijskim i novinarskim običajima opovrgne. Ne bih ponavljala i time reklamirala sve mučne, degutantne i lažne tvrdnje u dodatku „L. k. Srebrenice“. Navodim samo nekoliko: „stalno se manipuliše velikim muslimanskim stradanjima“; „u mezarje (Potočari, opaska potpisnika) su u cilju stvaranja neistinite slike o velikom broju nedužnih muslimanskih žrtava prenošeni posmrtni ostaci kako boraca, tako i civila sa drugih lokacija i ponovo ritualno, uz verske obrede pokopavani. I ovom vrstom obmane javnosti obuhvaćeno je nekoliko stotina lica. Dajemo desetak konkretnih imena“ (navedeno je šest imena – opaska autora pisma); „Činjenice uveliko osporavaju stalno potenciranu tezu da je reč o genocidu ili muslimanskim civilnim žrtvama... Imali su žrtava i u međusobnim sukobima“. Za slobodoumno uredništvo i vrcavog autora, u dodatku su granice međunarodno priznate države BiH označene kao „granice bivše BiH“.
Autor dodatka je Milivoje Ivanišević, predstavljen kao „izvrsni poznavalac ovog problema“. Prema bibliografiji, M. I. je kulturni radnik. Autor je ili koautor tekstova: „Kulturni život radnika u Srbiji“, „Materijalni položaj kulture u Jugoslaviji“ i kapitalnog dela „Domovi kulture“. Posle literarnog rada oličenog u „Nevoljama kulture“, postao je direktor Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom. Nazdravlje.
Osim ličnog hagiografa srpskog naroda od 1991. „slobodno uredništvo“ ima ličnog anketara. To je Vinko Đurić, direktor agencije Ipres kojoj „slobodno uredništvo“, njoj i samo njoj naručuje istraživanja javnog mnjenja. Poslednja anketa objavljena 19. marta izdašno potkrepljuje teze iz reprinta dodatka M. I. koji će biti objavljen sutradan. Anketirani su telefonski pretplatnici. Anketa nije reprezentativna ni prema veličini uzorka (0,011odsto populacije), a ni po metodologiji, jer telefone nema svaki građanin Srbije. Možda je reprezentativna jedno obzirom na tiraž GJ.
Đurić je i politikolog Instituta za političke studije. U knjizi „Vladimir Putin i vaskrs Rusije“ tvrdi da je Putin istinski državotvorac koji će se suprotstaviti „novom militarističkom humanizmu“. Ne znam kako bi taj naslov i sadržaj knjige zvučao u prevodu na čečenski jezik.
Iznenađuje izdašna i ekspresna podrška reprintu izdanja pamfleta „L. k. Srebrenice“. Čim je objavljeno da će se doštampati paskvila, javila su dvojica unapred zahvalnih čitalaca. Brzina hvalospeva agilnim štamparima podseća na telegrame podrške požarevačkom pokojniku, a posle Gazimestana, Ušća i ostalih poraznih događanja naroda.
„Dugo sam se kolebao oko naših Srba koji su poginuli u ratu protiv nas... Jer mnogi su Hrvati i muslimani bili na našoj strani. I opet, nisu Srbi. Ali kada su muslimani 1998. objavili spisak Sarajlija žrtava rata i među njima je bilo par stotina Srba, upoređivao sam dokumentaciju i utvrdio da ti ljudi nisu uopšte bili u njihovoj armiji. Često se govori o logorašima koji su zatvoreni i naterani da kopaju trašeje oko Sarajeva (trachea – u anatomskom atlasu početak bronhija, opaska autora pisma). I mnogi od njih poginuli su upravo od muslimanske ruke. I onda, muslimani, da bi pokazali svoju multietičnost, stave njih na spisak žrtava. Tada sam sasvim stavio na stranu to na kojoj je strani moj Srbin izgubio glavu, on je srpska žrtva ovog rata“, hipertofirao je M. I. u intervju svom privatnom listu GJ u stilu „Što gore za Srbe“ to bolje za M. I.
Na famoznoj tribini na beogradskom Pravnom fakultetu povodom 10-godišnjice genocida Srebrenice („oslobođenja“, kaže M. I.) socijalistički kultur-treger je ocenio da u Srebrenici nije počinjen zločin, već “da je bila reč o vojnicima muslimanske vojske koje je Izetbegović žrtvovao kako bi bila izazvana strana vojna intervencija”.
Za zločin genocida u Srebrenici pravosnažno su osuđena dvojica visokih oficira stradalnih Srba – Radislav Krstić i Vidoje Blagojević, ukupno na 53 godine zatvora.
Krstić je u Haškom tribunalu svedočio kako su srpske snage, predvođene Mladićem, u leto 1995. napale Srebrenicu i Žepu. Po Krstiću, naređenje je glasilo: „Ubijaj sve redom“. (Videti transkripte sa suđenja Krstiću od 13. marta 2000. do kraja godine i presudu avgusta 2001.)
Na strani 4. sramotnog začina društvenoj i novinarskoj patologiji Srbije objavljena je slika sa legendom „Muslimanski borac u Srebrenici“. Kako je identifikovan kao „muslimanski borac“? Obučen u maskirnu uniformu kao svi vojnici sveta, drži „zolju“ kojom su bili naoružani svi pešadinci JNA, VJ, vojske Srbije, ali i paravojnici.
Komisija vlade RS o „dešavanjima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.“ je juna 2004. objavila da je „likvidirano više hiljada Bošnjaka, na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava“.
Poslednje, ali ne i najmanje važno: Prema međunarodnim podacima Srebrenica je, od grada sa 72,9 odsto predratnog muslimanskog i 25,2 odsto srpskog stanovništva, postala grad sa 67,6 odsto srpskog stanovništva.
GJ „ne ulepšava stvarnost“ kako piše u logou GJ. On je zagađuje. To potvrđuje i prošlogodišnje objavljivanje slike srpskog potporučnika koji salutira posteru haškog optuženika Ratka Mladića. Uprkos činjenici da je Tužilaštvo za ratne zločine zbog toga iniciralo pokretanje postupka protiv urednika GJ kod Trećeg javnog tužilaštva, sporni snimak je objavljen dva puta.
Jozef Gebels (Joseph Goebels) je poučavao da će se u laž zbog lenjosti ili neznanja poverovati, ako se laž ponovi dovoljno puta i dovoljno glasno.

Tamara Kaliterna


Štampa   El. pošta