Oslobađajuća presuda Haškog tribunala Ante Gotovini i Mladenu Markaču još jednom pokazuje koliko institucije pravde, kako na domaćem tako i na međunarodnom nivou, ne mogu istinski da zadovolje pravdu. Poslednja presuda Haškog tribunala, kao i mnoge pre toga poput niske kazne za "vukovarsku trojku", pokazuju kako su institucijama zapravo nevažne patnje žrtava i preživelih, kako su im nevažni obični ljudi, i kako zbog toga, pravdu često zamenjuje politikanstvom.
Ovakve presude dodatno otežavaju proces pomirenja, i isto tako, dodatno mistifikuju i uzroke, krivce i odgovorne za rat u bivšoj Jugoslaviji. Niske kazne zločinicima, ili oslobađujuće presude dodtano podgrevaju mitove o navodnim etiničkim i verskim ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Presude pred Haškim tribunalom, kao i one pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu, zavaravaju stanovništvo da su narodi krenuli jedni na druge iako nijedan narod nije imao moć, ni resusrse da sam sebe naoruža i pokrene ratnu mašineriju. Za rat i ratne zločine, krivicu u prvom redu snose tadašnje političke, ekonomske, vojne i kulturne elite, pre svega ona predvođena Slobodanom Miloševiće u Srbiji. Nažalost, dobar deo stanovništva bivše Jugoslavije, gurnut je u rat, bez svoje volje i bez svog pristanka. Međutim, većina koja je glasala za buduće ratne vođe snosi svoj deo odgovornosti, pre svega oni koji su dali plebiscitarnu podršku S. Miloševiću.
Upravo zbog nezadovoljenja pravde, nepriznate patnje žrtava i preživelih, zbog licemerja i laži elita, oko 200 stotine ženskih i mirovnih organizacija iz više od 100 gradova sa teritorije cele bivše Jugoslavije je već dve godine u procesu formiranja Ženskog suda, alternativnog modela pravde sa ciljem da, pre svega, priznaju patnje žrtava, i da se nikako ne amnestiraju oni koji su odgovorni za ratne zločine, zločine pljačkaške privatizacije, institucionalno nasilje, kao i za sve druge vidove nasilja (na rodnoj, etničkoj, rasnoj i svakoj drugoj osnovi).
Žene u crnom, 17. novembar 2012.
