Ženska mirovna grupa feminističko - antimilitarističke orijentacije

Panel diskusija - Prava žena

PANEL DISKUSIJA:
SVOĐENJE ŽENE NA ULOGU MAJKE, MAŠINE ZA REPRODUKCIJU NACIJE
RAT I MATERINSTVO,

SRŽ MILITARISTIČKOG PATRIJARHALNOG DISKURSA

ZLOUPOTREBA REPRODUKTIVNIH SPOSOBNOSTI ŽENA

PROPAGANDA I PRAKSA U SRBIJI, KAO I U OSTALIM REPUBLIKAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE I DRUGIM ZEMLJAMA

POPODNE, 7. AVGUST 1993.

BILJANA Regodić (Pančevo):
U svim patrijalhalnim društvima uloga žene je strogo određena, smatra se delom prirode i reprodukuje se kada muškarac zaželi. Ovakav oblik reprodukcije nije kreativan čin, već je ponavljanje istog patrijarhalnog modela; takvo prividno stvaranje novog života jeste materijal za nove smrti. Što je društvo patrijarhalnije, polne uloge su rigidnije. Mi u Srbiji već živimo u nekoj vrsti fašizmi, teško je suprotstaviti se patrijarhalnom teretu. Mi moramo ozbiljno da razmislimo o odgovornosti prema samima sebi ali još više prema našim potencijalnim ćerkama, čija budućnost može biti još teža. One zaista mogu bukvalno biti svedene na mašinu za rerodukciju nacije, jer ovo što je naša stvarnost nije tako strašno, propaganda je još uvek suptilna.

STAŠA Zajović (Beograd):
U militarističkim društvima uloge su strogo podeljene: žena je majka, muškarac je ratnik. Patrijarhalni diskurs degradacije sledi ovaj model identifikacije: žena = majka = nacija = domovina = domovina u ratu (ožalošće-na). Dolazimo do srži patrijarhalnog fašističkog diskursa "majka = smrt". Ili, žena kao čuvarka smrti. Kolevke i grobovi, omiljene reči nacionalističkih nekrofila. Baš kao što kaže nacionalistički srpski demograf Marko Mladenović "goruće pitanje srpskog naroda jeste rađanje, ratovanje i umiranje". Na početku (jula 1991.) tzv. srpski radio za Baranju, Slavoniju i zapadni Srem ponavljao je često sledeće: "Rađanja i umiranje, te dve životne kontradikcije, udarne su vesti našeg radija". U nacionalističko-militarističkom društvu kao sto je ovo u Srbiji, nasilnoj mobilizaciji muškaraca za rat prethodila je tzv. materinska mobilizacija. Imala je dve faze: u prvoj, ženi se dodeljuje uloga "da spasi naciju od umiranja", pošto je demografski rast većinske nacije (srpske) opao. Nacio­nalistički političari, lekari, akademici traže da Srpkinje rađaju više dece "iz patriotskih razloga".
Ženama iz etničkih manjina sa visokom stopom nataliteta (Albanke, Romkinje, Turkinje) pripisuje se da reprodukuju na "iracionalan način", optužuju ih da rađaju iz antisrpskih, fundamentalističkih, separatističkih motiva. Druga faza se podudara sa izbijanjem rata: zvanična propaganda i dalje traži od žena da rađaju što više sinova zbog "nacionalne bezbednosti". Sinovi su potrebni za oružani sukob sa drugim narodima, kao topovsko meso. Reprodukovati se i gajiti sinove da bi ih "poklanjale domovini" jer su "mnogi Srbi izginuli u ratu" ili "zato što za 10-15 godina neće biti muškaraca za rat". Oni planiraju permanentni rat!
Rat i materinstvo usko su povezani u nacionalističkom diskursu ("Rat kao pandan materinstvu"). Upražnjavaju se javni rituali kao na bojnom polju: juna 1993, po prvi put, SPC je podelila medalje Srpkinjama na Kosovu koje imaju 4 i više dece. Te iste medalje pre su dodeljivane samo ratnicima. Podelili su 30 medalja: 16 od zlata i 14 od srebra. Ovakav nacionalističko-militaristički diskurs koji povezuje rat i materinstvo je sveprisutan: Arkan, ratni zločinac, naredio je da se u njegovim menjačnicama stave dve fotografije: njega, kao ratnika, a druga sa njegovom decom. Medutim, cilj nacionalista: povećati broj pripadnika srpske na­cije a smanjiti albanske nije ispunjen! Dakle, čemu služi ovakva propaganda? Da još više podeli žene, da vrši pritisak na žene, da kontroliše našu seksualnost, da nas svede na prokreaciju. Još jedno pitanje želim da postavim: da li je materinstvo, posebno u uslovima rata, izvor opresije nad ženama ili potvrđivanja? U jednom od naših saopštenja (Žena u crnom) smo kazale da "je oblik ne-nasilja takođe odbiti rađanje za domovinu". Takođe sam, od kada je rat izbio, često mislila na ono što je kazala Emma Goldman: "Ako žena odbije da rađa: ko će se boriti u ratovima? Ko će odgajati ratnike, policajce, tamničare?". Da, zaista, ako bi žene odlučile da prestanu da rađaju, sve bi se zaustavilo: i sam život na planeti. To je snaga, moć žena. Materinstvo, dakle, jeste snaga i izvor zadovoljstva za žene, ali samo ukoliko žene imaju neprikosnoveno pravo da same odluče da li će rađati ili ne.

NADEŽDA Ćetković (Beograd):
Reproduktivna prava se osporavaju na zakonodavnom, praktičnom i vrednosnom nivou. Na zakonodavnom nivou, Ustav Srbije, član 25 kaze da je pravo svakog čoveka da slobodno odluči da li će rađati ili ne. Mi, žene iz autonomnog ženskog pokreta smo još pre 4 godine tražile da to bude pravo žene, a ne muškarca. Ustav Jugoslavije iz 1992. ukinuo je i taj član, što smatramo uvodom u zabranu abortusa. Već 12 godina svake godine se izrađuju dokumenti o populacionoj politici. Odavno se govori o visokoj stopi nataliteta na Kosovu i niskom natalitetu u užoj Srbiji. Tada se govoiilo o teritorijalnom principu a ne nacionalnom. Pre par meseci pojavio se dokument nazvan "UPOZORENJE". Potpisali su ga predstavnici tzv. nacionalnih institucija: SPC, Akademija nauka i umetnosti, Srpsko lekarsko društvo, SPS. Nema nijedne žene. Ranije su bile dve: jedna je odbila da učestvuje na izradi dokumenta zbog neslaganja, a druga je umrla. Članovi pomenutog odbora imaju zajedno 900 godina! Dokument kaže da se "Albanci, Romi i Turci reprodukuju na iracionalan način". Mi smo odmah protestvovale kao ženske grupe jer smatramo da je to uvod u zabranu abortusa. Zaista, januara 1993, Vasilije Kačavenda, vladika zvorničko-tuzlanski iz SPC, u tzv. Republici srpskoj, predložio je zabranu abortusa. To je postavio kao zahtev povezan sa ratom; štaviše, tražio i se zabrana prosiri na "sve srpske zemlje" i Makedoniju.
Na praktičnom planu, izgubile smo mnoga prava. Sve lekarske intervencije su otežane zbog sankcija, ali posebno abortus. On je veoma skup, kao i plastična hirurgija ili otrežnjenje od alkohola. To pogađa žene koje moraju da još i da plaćaju da se otrezne muževi kada se napiju.
Abortus košta koliko i plata univerzitetske profesorice. Ima nekih kontraceptivnih sredstava ali upotreba zavisi pre svega od novčanih mogućnosti žena. U školi ne postoji eksualno obrazovanje, niti bilo kakve kampanje tog tipa. Polako se vraćamo receeptima naših baka. Kako je moguće uzimati ženama prava koje smo uživale tolike godine? Izgleda da uvek moramo da počinjemo od nule.

NADA Vorotović (Nikšić):
Žene u Crnoj Gori se nalaze u tragičnoj situaciji. Pre svega bih želela da zahvalim Ženama u crnom iz Beograda koje su nas pozvale, da izrazimo divljenje zbog hrabrosti koju pokazuju. U Crnoj Gori nailazimo na mnoštvo prepreka da se organizujemo kao ženska grupa. Na žalost, to još nismo uspele. Žene žive u takvim užasnim uslovima da i ne pričaju o svojim patnjama. Čak ni partija u kojoj sam bila ne posvećuje nikakvu pažnju ženama. Zato sam se i distancirala od te partije. U Liberalnom savezu postoje žene kao fasada, ali ništa više. Cmogorski parlament diskutuje o demografskoj politici, ali niko ne pita žene za mišljenje. Mi smo u Crnoj Gori samo majke, supruge, ćerke. Niko nas ne pita sta mi želimo da budemo. Ovde sam došla da bih razmenila mišljenja, da bih se napunila energijom.

RADMILA Cvetković (Kumanovo):
Od ovog skupa postajemo deo Žena u cr­nom, želim da razmisljamo kao one. U mojoj zemlji žive Makedonke, Albanke, Srpkinje, Romkinje, Crnogorke, Turkinje. Makedonija se bori za državnost. Naše žene se otvaraju ka svetu. Muškarci nam pomažu u kućnim poslovima. Albanke su prilično zatvorene. Romkinje lakše prihvataju kontracepciju. Za vreme komunizma svi smo bili ateisti, ali sada je uticaj crkve porastao. Abortus je legalan, žena odlučuje o broju dece. Sve u svemu, sve veći broj žena se emancipuje, uči jezike. Političko učešće žene takođe raste. U našoj organizaciji ima 209 žena. Svakog četvrtka se sastajemo, nas između 100 i 200 žena.
Višepartijski život je tek u začetku. Osećamo ekonomsko poboljšanje, ali mnogim ženama moramo da pomažemo, jer su ekonomski vrlo ugrožene. Omladina nije zaražena nacionalizmom, ali raste broj narkomana, širi se prostitucija. Organizovale smo koncerte humanitarne pomoći za narkomane. Želimo da uvedemo seksualno vaspitanje u školama. Najvažnije je da ekonomski napredujemo.
Kada je dosao UNPROFOR u Makedo­niju veliki broj ljudi je počeo da uči jezike. Ali, prisustvo tih vojnika je takođe uticalo na porast prostitiicije, posebno to podstiču američki, norveški i švedski vojnici. Ipak, prisustvo UNPROFOR-a jeste vid okupacije.

NADA Tukovska (Skoplje):
Pre svega, želela bih da se ovakvi skupovi što češće održavaju, da se kontakti šire, da naše prijateljice iz inostranstva dođu i u Makedoniju. Cena abortusa u Makedoniji je vrlo visoka: 50 DM. Abortus je legalan. Novina je u to­me što je posle drugog deteta besplatan, kao i kontraceptivna sredstva. Makedonke u proseku imaju dvoje dece, Albanke izmedu šestoro i devetoro dece.

TEUTA Čučkova (Skoplje):
Abortus bez anestezije je besplatan, do 10 meseci, a zatim se ide na komisiju da ga odobri.

NADA Tukovska (Skoplje):
Članica sam nove komunističke partije Makedonije.
Želimo da pomognemo Albankama da izađu iz kuća, a ne budu mašine za reprodukciju nacije. Žena uživa prava na formalnom planu, ali pošto je istovremeno i majka i radnica, put ka emancipaciji je pun teškoća i prepreka. Potrebno je emancipovati muškarce.

NADA Vorotović (Nikšić):
Prava je katastrofa što u Crnoj Gori nema nijednog aparata za ekografiju i što nema rezervnih delova. Malformacije fetusa uopšte nije moguće otkriti. U Crnoj Gori je nemoguće naći kontraceptivna sredstva.

RADMILA Cvetković (Kumanovo):
1952. godine je legalizovan abortus u Jugoslaviji, ali do 1956. je sasvim liberalizovan. Ovde su dolazile pre mnoge strankinje na abortus jer je u njihovim zemljama bio zabranjen. Sada je čak i nama otežan zbog sankcija. I to pokazuje kakav su teret sankcije za žene.


Štampa   El. pošta