„Govorimo zbog prošlosti da se ne zaboravi, i zbog budućnosti da se ne ponovi.“ – Hatidža Điđa Mehmedović.
Transformacija neizmernog bola i nenadoknadivih gubitaka u borbu za pravedan mir; istrajnost, vidljivost, kontinuitet te borbe, učinile su da Srebreničanke postanu jedan od najvažnijih primera ženskog mirovnog aktivizma danas u svetu.
Svakog jedanaestog u mesecu, od 1996. godine, Udruženje građana ‘Žene Srebrenice’ organizuje mirne proteste u Tuzli. I ovog 11. juna organizovan je mirni protest u kojem su, pored žena Srebrenice učestvovale i aktivistkinje Žena u crnom iz Beograda.
Nakon toga održan je Okrugli sto ‘Doprinos mirnog protesta u postojanju Memorijalnog centra u Potočarima/Srebrenica, u organizaciji pomenutog udruženja kao i Žena u crnom iz Beograda.
Rezime mirnih protesta u Tuzli – izlaganje Hajre Ćatić, predsednice Udruženja građana ‘Žene Srebrenice’
Od 1996. godine u Tuzli udruženje građana Žene Srebrenice organizovalo je i još uvjek organizuje mirne proteste i borimo se za ISTINU I PRAVDU. Do sada je za ovih 15 godina održano 171 mirnih protesta na kojima se uglavnom okupljaju porodice čiji su članovi nestali (ubijeni) u julu 1995. godine. Pored porodica žrtava svakom našem protestu su pružali podršku građani Tuzle, mnoga udruženja, predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti, učenici, studenti iz Tuzle, Federacije, kao i mnogi iz evropskih zemalja.
Posebno moram istaći Udruženje Žene u crnom iz Beograda koje nam sve ove godine pružaju podršku i često se nađu na našim protestima u Tuzli. Svakog 11. jula prisustvuju komemoraciji i ukopu žrtava genocida u Srebrenici, a znamo da to nije baš tako jednostavno iz Srbije i RS i doći na komemoraciju u Potočare.
Cilj mirnih protesta je uspio da široj javnosti ukaže na razmjere stradanja Bošnjaka u „Zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica“, što je u pravomoćnoj presudi Međunarodnog suda pravde okarakterisano kao djelo genocida. Zahvaljujući našim aktivnostima državne institucije i međunarodna komisija za nestale osobe temeljitije su se zabavile ovom problematikom velikog broja nestalih osoba, te formisale poseban identifikaciski projekta Podrinje kroz koji je do sada identifikovano preko 5. 000 ekshumiranih posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka Srebrenice.
Formiranje pomenutog projekta podrinje i primjenom visokosofisticiranih tehnologija DNK-a analiza povećavao se broj identifikovanih, tako da se ukazala potreba da se iznađe lokacija za pokop i formiranje memorijalnog centra koji bi bio potvrda genocida i opomena za buduće generacije da se tako nešto više nikada i nigdje ne desi.
Naše opredeljenje je bilo da memorijalni centar bude na mjestu zločina, u Potočarima, tamo gdje je međunarodna zajednica zatajila. Preuzeta obaveza da će štititi bezbjednost i živote Bošnjaka proglašene „Zaštićene zone UN Srebrenica“ bilo je samo obećanje na papiru. Tog tragičnog 11. jula 1995. godine, u UN kampu u Potočarima, predati su u ruke Vojske i Policije RS-a, koji su pred njihovim očima na hiljade naših očeva, djece, braće i ostale familije odvojeno od svojih porodica i odvjedeno i na svirep način streljano na raznim stratištima, kojih je u Podrinju veliki broj, do danas nije obilježeno. Iz tog razloga naš uslov je bio da taj memorijalni centar upravo bude u Potočarima, u čemu smo i uspjeli.
Naše zahtjeve sa mirnih protesta smo upućivali američkom ambasadoru Tomas Mileru, visokom predstavniku za BiH Volgang Petriću kao i Žaku Klajnu da iskoriste svoje ovlasti i donesu arbitražnu odluku za dodjelu zemljišta za ukop identifikovanih tijela u memorijalnom centru u Potočarima.
Tako da je 25.10.2000. Visoki predstavnik donio Odluku kojim se zemljište u Potočarima opština Srebrenica trajno izuzima radi izgradnjeMemorijalnog centra.
Pored gore navedenih aktivnosti kroz mirna okupljanja porodica uspjeli smo da kod predstavnika zakonodavne vlasti državnog nivoa se donese i usvoji Zakon o nestalim osobama na nivou BiH. Ovim Zakonom su regulisana prava i preuzeta je briga o porodicama, znamo da kod mnogih još uvjek nisu pronađeni posmrtni ostaci njihovih najdražih. Svjedoci smo da implementacija ovog Zakona teče jako sporo, zbog toga sa svakog našeg mirnog protesta i okupljanja ide poruka prema odgovornima da se što pre primjene odredbe tog Zakona.
Opravdanost mirnih protesta je u tome što još uvjek i nakon 16. godina od počinjenog zloćina postoje masovne grobnice koje nisu pronađene i ekshumirane, da veliki broj tijela ubijenih još uvjek se nalaze na površini zemlje. Veliki broj zloćina još uvijek nisu privedeni licu pravde, te da su članovi porodica i pored postojećeg zakona i dalje obespravljeni.
Zbog ovih neriješenih problema nećemo i nismo dozvoliti da se o Srebrenici govori samo kad je godišnjica i ukop, imamo obavezu i dalje nastaviti u održavanju naših mirnih protesta svakog 11. U mjesecu i u tome ćemo istrajati.
Na okruglom stolu u Tuzli je rečeno da je u Memorijalnom centru Potočari sahranjeno je 4.524 ljudi, a 11. jula biće ukopano još 592. Manje od dve trećine je sahranjeno 16 godina nakon ubistva.
 |
 |
 |
 |
 |
