Dana 19. novembra, sa članicama i članovima porodica žrtava, građankama i građanima Vukovara, aktivisti/nje nevladinih organizacija bile/i su u organizaciji Žena u crnom na obeležavanju godišnjice zločina. Sa ženama iz čitave Srbije bili su predstavnice/i Art klinike, Helsinškog odbora za ljudska prava i Inicijative mladih za ljudska prava. Domaćini su bile udruge žena, majki, porodica žrtava tromesečne opsade grada. U Vukovar se odlazi dan posle komemoracije zakićene državim relikvijama. Želi se da se izbegne Dan sjećanja 18. studenog pod sloganom ‘Hrabri ljudi’, sa desetinama tisuća „hodočasnika“, sa klapom Hrvatske ratne mornarice Sv. Juraj, sa Gabi Novak, sa tri laička predsednika i dva nadbiskupa.
„Hoćemo istinu“ piše na drvenoj tabli u Sotinu, vukovarskom predgrađu u kome je ubijen svaki deseti Hrvat, a na popisu zatočenih i nestalih još je 31 ime.
Mrtvi putuju sa nama. I oni gledaju u pod. Grobljanski lampioni na prozoru pošte. Dan je kao stvoren za smrt - turoban, mokar.
Na pomenu pored ruševina zidova Kombinata Borovo koji je u jugoslovenska vremena zapošljavao 22.000 ljudi hor učenika peva o „danu kada su ih iznevjerili oni kojima su vjerovali“.
„Na Vukovar je palo dva milijuna granata. Rano su oni nama pretvarali dan u noć. U tri sata kada počnu da granatiraju – mrak, mrkli mrak. Svatko tko te je zarobio te je mogao ubit“, kaže Danijel Rehak, preživeli. Svi građani SFRJ su odvajali da se kupe granate. I oni poginuli od granata.
Žene u crnom daruju mrtvima venac od belog cveća.
Do spomen obeležja na Ovčari stabla niisu krila odeću 261 čoveka koji su pre streljanja razodeveni i ubijani do 1 sat posle ponoći 20. novembra. Pre nego su ukrcani u traktorske prikolice u bolnici su im oteti novac i dragocenosti.
Među streljanima su dve žene, jedna u 9. mesecu trudnoće. Ubili su je sačmom, kao divljač, da dete ne bi preživelo. Beogradski mediji su optuživali njenog muža da je nizao „ogrlice od dečjih prstiju“.
Vukovarsko čudo je smotra spuštenih roletni. U Borovu, naselju gde su Srbi 86,56 odsto stanovnika, toponimi su na ćirilici, a Naša stranka je ušla u izbornu kampanju za decembarske izbore plakatom sa četiri ocila sa četiri zahteva: Srpsko ime, Srbi na posao, Stanovi po istoj ceni, Srpske penzije i pokličem: Srpski je pobediti.
Spuštenim roletnama Vukovarci srpske nacionalnosti žele da se ograde od ljudi i dece koja sa svećama i cvećem prolaze Borovom do obale Dunava gde su bacani mrtvi i živi njihovi sugrađani. Posle 20 godina Žene u crnom bacaju cveće u Dunav. Cveće pluta prema Beogradu odakle je sve počelo septembra 1991.
Cveće je položeno i za 24 ubijena u Lovasu.
Neslužbeno je 2. maja 1991. počeo rat u Hrvatskoj kada je u Borovu ubijeno 12 policajaca Socijalističke Republike Hrvatske. Desetero osuđenih na 20 godina zatvora pomilovao je Zakon o općem oprostu.
Vukovar je 1991. branilo 1.800 pripadnika Zbora narodne garde, među njima oko deset odsto srpske nacionalnosti. Tada je u Vukovaru živelo 36,2 odsto građana srpske nacionalnosti. Ni ove godine u vukovarskoj koloni sećanja nije bilo predstavnika hrvatskih Srba, koji, kao Srbi, uživaju vlast.
Novinar Siniša Glavašević koji je ekshumiran iz masovne grobnice na Ovčari 1997. godine je hrvatsku vlast optužio za smrt Vukovara: "...Optužujem Vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su Vukovaru stigli nepobitni materijalni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta, te obranu Vukovara, ali ista ne želi upotrijebiti... Optužujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između Vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, Predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike... Optužujem vas gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode. Osuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje“.
Njegov sin Siniša, rođen u Vukovaru pre 27 godina, živi u Zagrebu, kaže ovog novembra: „Činjenica da Vukovar nije vraćen oružjem izazvala je osjećaj nezadovoljstva kod mnogih. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar“.
Danas u Vukovaru živi oko 35.000 stanovnika, polovina predratnih i Hrvata i Srba, deca idu u posebne razrede i vrtiće, nezaposlenost je velika.
Tog istog 18. studenoga 1991. na drugom kraju Hrvatske, dogodio se još jedan zločin.
JNA pod zapovedništvom Ratka Mladića, potpomognuta paravojnicima je ušla u selo Škabrnja. Mučili su i ubili 43 civila i 15 branitelja. Do Oluje 1995. godine u Škabrnji je ubijeno 86 osoba. Mladićeva optužnica ne obuhvata Škabrnju.
Meštanka Škabrnje je novembra 1991. preživela teror iz Srbije: "Ujutro, 18. studenoga naši ljudi su nas obavijestili da tenkovi idu na nas, pa smo gotovo napola odjeveni otišli u susjednu kuću Petra Pavičića, u njegov podrum. U podrumu nas je bilo četrdesetak, uglavnom starci, žene i djeca. S nama je bilo sedamnaestoro djece, sve ispod deset godina. Tenkovi su došli blizu te kuće. Ispred njih je išla pješadija s oznakama JNA i odmah opkolila kuću. Gazda više nije mogao izdržati, izišao je s bijelom maramom, rekavši da su unutra žene i djeca. U tom trenutku su u podrum ušli maskirani četnici i naredili da izlazimo jedno po jedno, s rukama u vis. Najprije su naredili da izlaze starci, i kako je tko izlazio, tako je bio ubijen. Zatim su izveli nas preostale iz podruma i postrojili uza zid za strijeljanje. Dotrčao je jedan njihov vojnik i rekao: 'Jesmo li rekli da djecu nećemo!'
Tamara Kaliterna
