Mnogi vjeruju da će ulazak u Evropsku uniju riješiti sve bitne životne i političke probleme s kojima se suočavaju ljudi u tzv. zemljama tranzicije. Drugi se užasavaju gubitka identiteta i nacionalnog suvereniteta koji bi slijedio iz podvrgavanja zakonodavstvu te nadnacionalne institucije. Naravno, niti su prvi a ni drugi u pravu: Evropska unija nije nikakav idiličan i beskonfliktan zakutak, nije to nikakva zemlja Dembelija u kojoj teku med i mlijeko. U zemljama Evropske unije, uključujući stare članice, koje spadaju među najrazvijenije i najbogatije zemlje svijeta, ima i siromašnih i nezaposlenih i marginaliziranih (doduše, mnogo manje nego u drugim zemljama). Ima i ozbiljnih političkih (pa i etničkih) problema, koji ponekad prijete čak i raspadom pojedinih starih državnih zajednica, nasilje nije iščezlo u realizaciji idilične ideje beskonfliktnog razrješavanja sukoba, a ni princip tolerancije ne provodi se baš uvijek dosljedno i do kraja (no, svi su ti problemi prisutni u vidno manjem opsegu nego u drugim dijelovima svijeta).
S druge strane, nacionalni suverenitet u klasičnom smislu riječi danas ne mogu sačuvati ni mnogo moćnije zemlje nego što su zemlje tzv. Zapadnog Balkana, a što se tiče kulturnog, etničkog i svakoga drugog identiteta, nema sumnje da se upravo u okviru Evropske unije poboljšavaju šanse za efikasno odupiranje nivelatorskim tendencijama globalizacije („kokakolizacije") svijeta. Naravno, ako netko pod identitetom podrazumijeva i pravo na ignoriranje osnovnih civilizacijskih normi (npr. pravo na nehigijensku proizvodnju hrane ili pravo na pečenje rakije na bazi metilnog alkohola), onda su njegova strahovanja opravdana. Jednako važi i ako se pod nacionalnim ponosom podrazumijeva pravo na oponašanje onoga najgorega i najzločinačkijega u starijoj, novijoj ili najnovijoj prošlosti vlastitog naroda (a toga ima u svakom narodu, ne samo među Zapadnobalkancima). No, nema sreće ni boljitka narodu koji se ponosi onime zbog čega bi se morao sramiti.
Ima li se i to u vidu, zemljama koje su devedesetih godina bile upletene u krvav raspad bivše zajedničke države uključivanje u evropske integracije nameće se kao jedina alternativa besciljnom glavinjanju na marginama razvijenog svijeta i novoj međunarodnoj izolaciji koja bi – kako se to devedesetih godina jasno pokazalo – koristila isključivo polukriminalnim interesnim grupama u sivoj zoni između biznisa, politike i organiziranoga međunarodnog kriminala. Ukratko, na Zapadnom Balkanu se danas mora birati između uključivanja u (nipošto idealne) strukture Evropske unije i prihvaćanja pravila igre civiliziranog svijeta na jednoj, te podvrgavanja zakonima organiziranoga međunarodnog kriminala (koji mogu koristiti isključivo malobrojnim beskrupuloznim profiterima – treba vidjeti poučan primjer Kolumbije) na drugoj strani. Nadalje, uključivanje u Evropsku uniju dugoročno uklanja mogućnosti novih ratnih sukoba u regiji (to se neće dopasti onima koji bi tuđu djecu opet vodili u nove ratove, ali bi se normalnom svijetu moralo učiniti smislenim). Je li to dovoljan razlog za zaključak da evropske integracije svake od zemalja u regiji nemaju alternativu?
Lino Veljak
