Beograd, 24. april 2009.
Panel diskusija 'Rastuća klerikalizacija života u Srbiji i gubljenje sekularnog karaktera države' u kojoj su govorile/i: Vesna Rakić-Vodinelić, dekanka Pravnog fakulteta Union i aktivistkinja Centra za unapređenje pravnih studija, iz Beogradu, Mirko Đorđević, sociolog religije, Beograd, Lino Veljak, Filozofski fakultet iz Zagreba i aktivista udruženja ateista/kinja Protagora iz Hrvatske, Staša Zajović, Žene u crnom, Beograd; diskusija održana u Skupštini opštine Stari grad. Diskusiju je moderirao Boban Stojanović, Queeria centar, Beograd.
Vesna Rakić Vodinelić: Zakon o crkvama i verskim zajednicama je povreda Ustava
Ovde sam u ime Centra za unapređivanje pravnih studija/CUPS, nevladine organizacije koja je jedna od članica Koalicije za sekularnu državu. CUPS, konkretno kolega Saša Gajin i ja smo pomogli Koaliciji da napiše Inicijativu za ocenu ustavnosti Zakona o crkvama i verskim zajednicama. Navršila se godinu dana od podnošenja te Inicijative Ustavnom sudu Republike Srbije. Na žalost, Ustavni sud nas nije obavestio da li je poveo preliminarni postupak odlučivanja o prihvatljivosti same Inicijative, a onda i postupak za ocenu ustavnosti Zakona o crkvama i drugim verskim zajednicama.
Osvrnuću se na istorijat donošenja pomenutog Zakona i ulogu Koalicije za sekularnu državu u javnoj debati. Sa ponosom moram da kažem da je nekoliko nevladinih organizacija učestvovalo u debati povodom tadašnjih predloga Zakona o crkvama i drugim verskim zajednicama te smo tom prilikom formulisali predloge za promenu nekih odredbi. Pokušali smo na vreme da skrenemo pažnju zakonodavcu a ne crkvama, ne verskim zajednicama, a radi se o zakonodavstvu Republike Srbije, u kom obliku je taj predlog suprotan Ustavu, suprotan grupi zakonika, u kom pogledu vređa neka važna ljudska prava, a pre svega ravnopravnost građana i pravnih licima. Na žalost, svi naši predlozi nisu uopšte prolazili ni do Skupštine Republike Srbije i ono što nam je ostalo na pravnom terenu da činimo to je bilo da uputimo inicijativu za ispitivanje ustavnosti i zakonitosti. .
Tradicionalne crkve u Srbiji su pokušale ne samo da umešaju u političke procese nego da se umešaju u proces donošenja zakona u ovoj zemlji, da ga ometu i pokušaju da sebi pribave privilegovan položaj u javnoj debati o zakonima.
Zakon o crkvama i verskim zajednicama je povreda ustavnog principa i ustavnog pravila koji se primenjuje a toje princip o odvojenosti crkve i države.
Među zakonodavne nadležnosti su i one koje se tiču imovinskih odnosa, obligacionog prava, svojinskog prava.
Prvi primer: u Zakonu o crkvama i drugim verskim zajednicama koji je danas na snazi, možemo da pročitamo da se imovinski poslovi crkava obavljaju po njihovim autonomnim pravilima. Autonomna pravila nisu državna pravila. To znači, da na primer, ako bilo ko od nas hoće da zaključi ugovor o prodaji nepokretnosti, mora taj ugovor da overi u sudu, mora da plati taksu, mora da plati porez na promet nepokretnosti, a crkva to ne mora ako njena autonomna pravila određuju drugačije imovinsko poslovanje. Tu se jasno vidi da je država, donoseći ovakav Zakon o crkvama i drugim verskim zajednicama, prekršila rezervisani domen za državno pravo koje je sama svojim Ustavom, višim aktom od bilo kog zakona, propisala u članu 97.
Drugi primer povrede ovog principa odvojenosti crkve od države možemo videti u pravnom položaju sveštenika. Kaže se da sveštenici uživaju imunitet za radnje i reči izgovorene prilikom bogosluženja. Dat imunitet se priznaje državnim funkcionerima da bi se omogućila njihova sloboda govora, da se ne bi izložili krivičnom gonjenju zbog zastupanja svog političkog stava. Ako pogledate Ustav Republike Srbije vi ćete videti da je najširi imunitet koji je tim Ustavom predviđen, imunitet za narodnog poslanika, ali ipak je taj imunitet uži od imuniteta koji ima sveštenik za vreme bogosluženja jer uopšte nije rečeno na šta se odnosi. Imunitet od čega? Da li imunitet obuhvata ne samo verbalne nego i taktičke radnje koje sveštenik bilo koje crkve preduzme za vreme bogosluženja? Dakle, imunitet obuhvata i pozivanje za neka krivična dela, kako smo mogli da vidimo kod blagoslova koji je bio dat „škorpionima“, pozivanje na pedofiliju. Sa druge strane kada narodnom poslaniku treba da bude uskraćen imunitet zna se ko to čini, a sa druge strane sveštenik je neko kome niko ne može da oduzme imunitet jer zakon koji mu je garantovao imunitet nije predvideo da mu taj imunitet oduzima.
Treće, podela crkava i drugih verskih zajednica na tradicionalne i one druge protivi se ustavnoj normi iz člana 44. koji kaže da su sve crkve i verske zajednice ravnopravne. Iz ovog zakona vidimo da one uopšte nisu ravnopravne.
Četvrto, odredba Zakona o crkvama i drugim verskim zajednicama koja jemči pravo na versku nastavu u državnim i privatnim osnovnim i srednjim školama u skladu sa Zakonom.
Peto, za izvršenje pravosnažnih odluka i presuda koje izdaju nadležni organi crkava i drugih verskih zajednica na njihov zahtev država pruža odgovarajuću pomoć u skladu sa zakonom. Država koja ne izvršava odluke sopstvenih državnih sudova treba da se obaveže da izvršava odluke crkvenih sudova. Odluke crkvenih sudova nisu odluke koje pravno obavezuju nikoga osim same crkve. Odluku o ekskomunikaciji treba da izvršava državni sud. Tu nešto nije normalno a kada je nešto nenormalno, pravnik kaže da to nije u skladu sa Ustavom.
Mi nismo išli dalje u analizu odredaba Zakona o crkvama i drugim verskim zajednicama, da pokažemo da one, ne samo da nisu u skladu sa Ustavom, nego i sa drugim zakonima, kao što su Zakon o osnovnoj, Zakon o srednjoj školi.
Zaustavili smo se samo na neustavnosti, obuhvatili smo devet članova za koje je ta neustavnost potpuno očigledna na osnovu tog prvog i najbanalnijeg jezičkog tumačenja Ustava i ovog zakona.
Na žalost, pred Ustavnim sudom nismo preskočili ni tu preliminarnu stepenicu gde Ustavni sud može da odluči o ovoj Inicijativi, nisu nam rekli ni da li će uzeti u postupak ili neće.
Očekujemo da će Ustavni sud nešto da kaže. Ja apelujem na kolege i koleginice iz Ustavnog suda da ih pozovem da nešto kažu o ovoj Inicijativi. Oni su jedini pozvani da kažu: „Jeste, ovaj Zakon je u suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije“.
Mirko Đorđević: Ozbiljne sumnje u kraj sekularizma
Bez ikakve namere da govorim o sekularizmu kao kulturnoj i civilizacijskoj vrednosti moderne države – u smislu nekog teorijskog uvoda – ja ipak ne mogu bez nečeg sličnog. Situacija u kojoj se sad nalazimo u Srbiji zbunjuje: neretko se čuju zahtevi formulisani kao ’’potreba desekularizacije’’ savremene srpske države. I toga u praksi već i ima. Nejasno je – ’’prelomljeno ’’ u stvarnosti – i ono što piše u Ustavu kao i ono što se mnogim zakonima forsira i u situaciji smo da je mnogo toga ustavno ali nije zakonito i obrnuto. Svakodnevne konfliktne situacije su materijal za sebe. Možda to u nedovršenim društvima kakvo je srpsko društvo i u nedovršenoj državi kakva je srpska nije neobično – ali je opasno i zahteva osvrt.
Podsetiću samo na jednu misao B. Spinoze koji je na ovu temu pisao ono što je ostavština za budućnost – ili za našu savremenost – i to je nesporno. ’’Sloboda mišljenja se može dozvoliti ne samo bez štete po religiju i mir u državi ali se ne može oduzeti bez opasnosti po mir u državi i samu religiju’’. Oni koji brižljivije slede Spinozin tekst lako će zapaziti – u inače odličnom prevodu traktata B. Gavele – da je ispuštena jedna sintagma bez koje je tekst jasan, ali je nju sam Holanđanin podvukao – odsustvo slobode mišljenja ugrožava i ’’istinsku usrdnost i pobožnost’’. Spinoza je ovu svoju ideju – danas temelj sekularne države – skupo platio. Sve što je potom J. Habermas kazao na ovu temu samo je sjajna varijacija ove ideje velikoga Holanđanina. Mir u državi – ne samo verski – može da osigura samo sekularna država moderna i demokratski ustrojena a nikako Crkva i to je jasno iz ukupne istorije. Od samoga početka hrišćanske crkve nastaju podele i one – hrišćanske crkve – i danas se dele i ima ih na stotine, a sve u vezi s isključivom privilegijom na posedovanje konačne istine koja svaka crkva pripisuje sebi – i otuda su svi društveni sukobi i ratovi na ovaj ili onaj način i verski.U periodu kada se krajem osamdesetih godina počelo govoriti o kraju istorije i kraju ideologije – ovde se time baviti nećemo – tek retki su videli da će religija postati nova ideologija, a da će crkve postati političke partije. Tu smo već decenijama, jer se na religiju ne gleda kao na sistem vrednosti već se ona uzima kao ideologija, a crkve su zadobile ulogu jedne i jedine političke partije – ili su barem takve tendencije sve vidljivije. Ne može se ipak reći da nije bilo ljudi koji su ukazivali na to, ali kod nas skoro da ih nije bilo i nema ih mnogo ni sada. Odjednom se počelo govoriti o ’’kraju sekularizma’’ i stoga držimo da je ovo prilika da posumnjamo u taj kraj. Mnogi su a najbolje Ralf Darendorf odlično videli problem, koji je nastao u nekakvom strahu da se sekularizam ne pretvori u novu dogmu. Dogodilo se uglavnom drugo – ’’povratak svetog’’ nakon sloma modela ruskog komunizma je bila osveta religije i crkve koje su se borile za mesto koje su do tada imale ideologije. Dve njihove teze se ne bi smele zaobići a tiču se i naše situacije - ’’ Sloboda govora uključujući i slobodu da se kažu i napišu stvari koje mnoge ljute ili čak vređaju. U interesu prosvećenog dijaloga granice slobode govora treba da budu iscrtane što je moguće šire’’. To je moguće samo u sekularnoj državi ne u crkvama u kojima su dogme nedodirljive. Drugi stav je još precizniji – ’’Današnja moda protiv prosvećenosti može se lako otrgnuti kontroli i oni kojima je stalo do slobode moraju naučiti da je cene i brane i to sada i ovde, inače će jednoga dana morati da se bore da je vrate’’.
Ja bih mogao da nastavim dugo sa primerima iz naše stvarnosti no ovde nemamo vremena za to. Ovde i sada u Srbiji država je ustavno – pravno definisana kao sekularna, ali je to samo polovina problema: strukturama moći u partijskoj državi ne odgovara da budu odvojene od Crkve, ali i same crkve neće da budu odvojene od države, iako bi to morale biti već po decidiranoj zapovesti Isusovoj koji je to odvajanje formulisao kao nužnost da se da ’’caru carevo a bogu božje ’’. Ideolozi i partijski moćnici su u novije vreme pokušali da zamene odvojenost pojmom ’’nezavisnost od države’’, ali i ta je varka providna i predstavlja banalan ideološki trik. Primera imamo pod rukom – država Srbija je podelila Islamsku zajendicu/IZ i sada imamo dve koje se ne samo glože nego se svakodnevno poteže i oružje i ima ranjenih. Tako je u svim sferama na relaciji država – crkva. Crkva ima pravo na imovinu – kao i svako pravno lice – ali se događa nešto drugo: ona postaje veleposednik jer je recimo trećina Fruške gore data crkvi. U sekularnoj državi vekovima već primenjuje se drugi princip, o čemu u Srbiji ni govora nema – sva imovina u državi svojina je države a moderna republika – sekularna i demokratska - u znak poštovanja prema građanima vernicima ustupa verske objekte građanima na besplatno korišćenje. Nema još zakona o denacionalizaciji a ona se vrši kroz sumnjivu privatizaciju koja otvara vrata korupciji i zloupotrebama. Nešto što je problem u crkvama i verskim zajednicama ne bi to bilo da se ne pretvara u društveni problem. U građanskim školama imamo veronauku – i ona je uvedena protivustavno i sada niko ne zna kako će normirati naučna dostignuća i recimo Darvina i sve to uskladiti sa dogmama koje predaju – nikako. Građanima u Trebinju inače laicima crkveni sud izriče kazne i isključuje ih iz zajednice na način koji se poslednji put sretao u srednjem veku. Kad bi to bio unutrašnji crkveni problem da Crkva neće nekog ko nju neće, problema zapravo ne bi ni bilo – nevolja je u tome što je presuda od strane SPC validna na celom njenom kanonskom području. Gde je tu država, posebno sekularna država ako nje uopšte ima. To u ovom trenutku nikom jasno nije, a javnost je zbunjena jer se ne znaju granice kanonskog i državnog javnog prava. Da nevolja bude još veća država je pristala da prizna samo neke ’’tradicionalne crkve’’ a ostale su u situaciji da budu drugorazredne. Vrhunac ovog ideološkog cinizma je u jednoj drugoj činjenici – sve su te tradicionalne crkve pristale da jedna među njima a to je SPC – bude prva odnosno na neki način najtradicionalnija. Na pitanje da li je savremena srpska država sekularna lično nisam bio u stanju da ponudim odgovor ni jednom dobronamernom strancu koji dobro poznaje prilike u kojima smo. Negde smo na nekoj sredini a takve ’’sredine’’ nema u savremenoj Evropi, u kojoj je još Spinoza – vedeli smo – ponudio valjan odgovor. Ostalo je stvar rasprave.
Lino Veljak: Ateisti su ljudi!
Udruženje Protagora dobilo je ime po antičkom filozofu poznatom po izreci da je čovjek mjera svih stvari, postojećih da jesu a ne da nisu. Osnivanje ateističkog udruženja bilo je motivirano prije svega u Hrvatskoj, jer se, kao i u drugim takozvanim tranzicijskim zemljama, odvija proces desekularizacije društva. Hrvatska je po svojoj definiciji sekularna država. No bez obzira na to što je ona ustavno definirana kao sekularna država,
odmah je po smjeni vlasti, odnosno uvođenja višestranačkog sistema, u školama uveden vjeronauk i ne samo što je uveden vjeronauk, nego je i započela jedna tendencija koja nesmetano raste i do dana današnjega, a to je da se u javnim ustanovama, od dječijih vrtića, pa do škola, do bolnica, pa čak i do sudnica, na zid vješaju vjerski simboli, raspela, križevi i da se na taj način, preko državnih ustanova propagira ne samo da postoji, nego posredstvom konfesionog vjeronauka, da je jedina istina o životu i svjetu, ona istina koju propovjeda dominantna crkva, u konkretnom slučaju, Katolička crkva. U Hrvatskoj, u pojedinim sredinama, ima i pravoslavnog vjeronauka, a u malobrojnim sredinama ima i islamskog vjeronauka.
Godinama se oglašavaju sve snažnije, na sve strane crkvena zvona, stvarajući buku koja je veća od dozvoljene. Javna televizija već punih devetnaest godina, ne samo što ustupa prostor religijskim emisijama, nego prijenosi vjerske obrede. To čine programi radio državne televizije svake nedjelje i svakog praznika. Država punih dvanaest godina na temu Konkordata, međudržavnog sporazuma između države Hrvatske i države Vatikana, daje iz državnog budžeta desetine milijuna eura crkvi za vjerske svrhe, plaće vjerskim službenicima, plaće vjeroučiteljima u javnim školama, u privatnim vjerskim školama. Ta sredstva se daju u humanitarne crkvene djelatnosti, daju se za izgradnju novih crkava i za obnovu starih crkava, za crkvenu štampu, za nevladine organizacije koje je osnovala crkva ili koje su osnovane autonomno ali koje su pod direktnom kontrolom crkve. Danas Katolička crkva zahtijeva da se pored jednog sata vjeronauka u školama uvede i drugi sat školskoga vjeronauka za šta bi iz državnog budžeta trebalo izdvojiti osam milijuna eura godišnje.
Samo devedesetih godina i samo u gradu Zagrebu sagrađeno je nešto više od pedeset novih crkava. Istovremeno, sagrađeno je samo nekoliko škola.
Devedeset godina pojavio se, a u skladu sa ustavnim odredbama i ustavom zajamčenim na prigovor savjesti, pojavio se među ginekolozima pokret prigovarača savjesti. Ginekolozi koji su vjernici odbijaju vršiti abortuse u državnim bolnicama za šta bi im prema vjerskim propisima prijetila ekskomunikacija. Ima puno kliničko bolničkih centara u kojima nema ni jednog ovlaštjenog lječnika koji vrši abortus. Istovremeno, najveći dijo tih liječnika u svojim privatnim ordinacijama, pa čak i u ustanovama u kojima su zaposleni, ali izvan radnog vremena, vrše ilegalne abortuse koji su i do dvadeset puta skuplji od legalnih medicinskih abortusa, pri čemu postoji osnovana sumnja, koju ne mogu dokazati, da proviziju na zaradu daju direktno crkvi, da je to moguće još jedan izvor crkvenih prihoda, ili prilozi pojedinih korumpiranih crkvenih službenika.
U Hrvatskoj se javni objekti pružaju u promet u prisustvu odgovarajućih crkvenih funkcionera. Svi javni objekti se sistematski blagosiljaju. Sve to ne pomaže u tendenciji desekularizacije društva.
Nakon što je ranih devedesetih došlo do nagle eksplozije prividne nove religioznosti, kada se broj onih koji idu u crkvu, na liturgiju, u najmanju ruku utrostručio. Danas je došlo do tendencije u suprotnom smeru, broj vjernika i vjernica, sveo na predratni broj. To je dovelo do pojave nervoze u vjerskim zajednicama, u dominantnoj, gotovo državnoj, Katoličkoj crkvi.
Rezultat te nervoze vidim i po reakciji na jedan događaj koji se dogodio u Zagrebu, a koji je izazvao veliku medijsku buku, a pokrenula ga je Ženska mreža Hrvatske, inicirala ga je Ženska grupa Lošinj. Mali Lošinj je jedan od centara feminizma u Hrvatskoj. Ženska mreža Hrvatske je uz podršku Protagore platila zagrebačkom elektonskom tramvaju oglas u kojem je jedan tramvaj oblepljen crnom i crvenom bojom, na kome je pisalo „Bez boga, bez gospodara“. Tramvaj je krenuo u promet i nakon pola sata je povučen u depo, tako da je na toj tramvajskoj liniji određeno vrijeme vladao zastoj. To je bio tramvaj 14 kojim idu svi oni koji idu na groblje. Tako da oni nisu tog dana posjetili počivališta svojih mrtvih, došli su na groblje sa zakašnjenjem. Ne samo da je tramvaj povučen nakon paničnih poziva upravi zagrebačkog električnog tramvaja, nego je došlo do velike polemike u novinama.
U dnevnom listu „Slobodna Dalmacija“ jedan novinar je napisao članak „Ateisti kao bogovi“ i u tom članku je naveo: „Zamislimo da se na autobusima splitske linije voze transparenti „Ateisti nisu ljudi, oni su vjernici“. Ateisti nisu ljudi po njima.
Kardinal Majnser kaže: „Bez boga nema čovjeka. Stoga čovjek u biti ima samo jednu alternativu ili biti brat u Kristu ili drug u antikristu.“
Papa Ivan Pavao II, Vojtila, kaže: „Ateizam je najveće zlo današnjice“. U svojoj uskršnjoj propovjedi to je ove godine ponovio zagrebački nadbiskup, kardinal Bozanić. Papa Benedikt XVI, Racinger čak je direktno prošle godine povezao ateiste sa tajnom zla. Ateisti su nešto đavolsko. To nije ništa slučajno i nije ništa slučajno što se u drugim vjerskim zajednicama, u pravoslavnim, u islamu, u hinduizmu, u judaizmu variraju te iste ili slične: ateisti ili agnostici nisu ljudi. To pokazuje ono što dominira u današnjem ekumenizmu, da čak i pojedini fundamentalistički orijentirani vjerski poglavari vode ako ništa drugo, korektan i tolerantan dijalog sa predstavnicima drugih vjerskih zajednica, ali da se u pravilu ateisti i agnostici isključuju iz tog dijaloga, zato što ateisti nisu ljudi. To je jedna tendencija da se preko eliminacije iz kategorije ljudskog roda, onih koji ne pripadaju niti jednoj vjerskoj zajednici otvori prostor za ozbiljniju desekularizaciju društva i da se na taj način stvore pretpostavke za njegovu teokratizaciju. Premda, čini se da je demokratsko građanstvo u svim razvijenijim zemljama svijeta dovoljno snažno i dovoljno svijesno i da neće dopustiti da se desekularizacija društva ili uspostavljanje teokratske ili klerikalne vladavine doista dogodi. Oslobođenje od prijetnje teokracije neće doći s neba, zato se moraju pobrinuti svjesni građani i svjesne građanke.
Staša Zajović: Organizovana religija je najveća pojedinačna pretnja ljudskim pravima i humanoj bezbednosti u svetu
AWID – Association for Women in Development (Asocijacija žena u ekonomskom razvoju), međunarodna organizacija osnovana 1982. godine u Kanadi, zalaže se ženska ljudska prava, protiv neoliberalne ekonomske globalizacije, svih vidova fundamentalizama.
Pre par godina pokrenule su inicijativu “Otpor i alternative religijskim fundamentalizmima”i u okviru toga je 2007. i 2008. sprovedeno opsežno istraživanje u kojem je interjuisano 1600 aktivisktinja za ženska prava u 160 zemalja.
Rezultati istraživanja pokazuju:
- za 76% intervjuisanih aktivistkinja fundamentalizmi su globalni fenomen koji opasno jača poslednjih deset godina;
- za 79% aktivisktinja fundamentalizmi predstavljaju napad na ženska prava, a fundamentalističke tendencije su međusobno povezane, manifestuju se na razne načine i deluju na duge staze;
- 69% aktivistkinja smatra da fundamentalizmi ugrožavaju ženska prava više od drugih političkih snaga;
- 77% braniteljki ljudskih i ženskih ljudskih prava su mete napada fundamentalista, potom žene uopšte, LGBT osobe, intelektualci/ke i novinari/ke, ateisti/kinje, itd.
Klerikalizacija u Srbiji - ženska ljudska prava
Najkraći prikaz rastuće klerikalizacije i pogubnih posledica na ženska ljudska prava iz iskustva rada na terenu Žena u crnom:
- napad na reproduktivna i seksualna prava: kampanje protiv abortusa, propaganda o ‘beloj kugi’, demonizovanje žena koje vrše abortus;
- demonizivanje ateistkinja i braniteljki ljudskih prava,
- rodni apathejd i segregacija: odvojeni prostori za žene (slučaj bazena u Novom Pazaru),
- nametanje načina oblačenja za žene u ime vere i identiteta (Sandžak i zabrađivanje žena u pravoslavnim crkvama),
- seksualni zločini nad ženama u ime vere: slučajevi genitalnog sakaćenja u Sandžaku;
- praksa i propaganda poligamije u Sandžaku, itd.
Međutim, iskustvo rada ŽuC-a na terenu takođe svedoči o otporu žena:
- Najveći broj ispitanica (iz našeg istraživanja) koje su se izjasnile kao vernice smatra da vernica ima pravo da abortira, što ukazuje na koliziju između crkvenog stava prema ovom pitanju i stvarnih potreba žena u svakodnevnom životu;
- To što većina vernica smatra da abortus nije ubistvo pokazuje da one ne prihvataju rigidne crkvene stavove o reproduktivnim pravima, već naprotiv, imaju samosvest o pravu na kontrolu nad svojim telom i na samoopredeljenje, itd.
(Priredili: Miloš Urošević i Staša Zajović)
