Lino Veljak
U sklopu ciklusa Stogodišnjica Oktobarske revolucije, Žene u crnom su 01.11.2017. godine organizovale predavanje filozofa Lina Veljaka na temu Oktobarska revolucija: Lenjin, Trocki, Luksemburg, Staljin, Gramši, u prostorijama Žena u crnom, kome je prisustvovalo 35 osoba.
Transkript
Danas je 1. novembar a za šest dana će biti 7. novembar i onda će se navršiti sto godina od Oktobarske revolucije. Ta revolucija se desila 25. oktobra po starom kalendaru, koji još uvijek koriste SPC i još neke crkve, a koji po ovom modernom kalendaru pada 7. novembra. Tog dana su boljševici svrgli vladu Kerenskog, jednu socijaldemokratsku vladu i tada je došlo do uspostavljanja vlasti boljševika i do proglašavanja socijalizma kao puta u komunizam. Tu dolazimo do raznih problema koji su posebno danas koliko aktualni toliko i skandalozni. Ako nekog od mlađih pitate u kom smo mi to poretku živjeli prije devedesetih, reći će da smo živjeli u komunizmu. Međutim, nitko, još nitko, nije živio u komunizmu, bar ne nitko od živih ljudi, zato što je komunizam poredak u kome svatko daje društvu doprinos u skladu sa svojim sposobnostima a dobija prema potrebama. Budući da još nije bilo zemlje, pa čak i sela, u kome je svatko dobijao prema svojim potrebama, onda dakle slijedi da komunizma nikada nije ni bilo. Bilo je, zaista je bilo, država, pa čak i čitavih dijelova kontinenata, koji su živjeli pod vlašću komunističke partije, koja je preuzela monopol na politički život. To je danas još uvijek slučaj u Kini. U Kini je na vlasti KP Kine koja ne dopušta nikakve druge stranke. To što je u Kini na djelu jedan grubi neoliberalizam i jedan strašni kapitalizam, koji se ne samo toleriraju, nego se partijski jako favorizira stvaranje bogatih ljudi, to naravno nema veze sa time da je na vlasti KPK. Ona forsira kineske kapitaliste. U komunizmu nitko nije živio, osim ako kineski kapitalizam nije komunizam. Ali nitko danas od liberala neće reći da u Kini vlada komunizam.
Tog 25. oktobra po starom kalendaru je proklamiran socijalizam kao put u komunizam. Što je socijalizam prema ideji koja je vodila taj prevrat? Prema vodećem protagonistu Oktobra Lenjinu definicija socijalizma je vrlo kratka i jednostavna i ona glasi: Socijalizam je elektrifikacija plus sovjeti. Elektrifikacija znači industrijalizaciju i modernizaciju; prelazak od korištenja ugljena ili čak konjske vuče, na korištenje električne energije, a na to se dodaju sovjeti. A što su sovjeti? O tome ću nešto reći malo kasnije. Socijalizam, vlast sovjeta, u danima revolucije uspostavljen je pomoću tri dekreta: dekret o zemlji, dekret o miru i dekret o uspostavi sovjetske vlasti. Prema nekim tumačenjima bilo ih je pet, ali ta tri su bitna. Uglavnom, zemlja se daje seljacima. Proglašava se princip mira, jer je 1917. godine Prvi svetski rat u punom jeku, Rusija koja više nije carska, nego pod privremenom vladom Kerenskog, jedna je od zemalja u sukobu. Uspostavljen je više uvjetni mir. Formira se sovjet narodnih komesara na čelu s Lenjinom. Taj sovjet je sovjet Ruske federacije, koja će biti jezgro iz koga će se 30. decembra 1922. godine, formirati Savez sovjetskih socijalističkih republika. To su neka historijska podsjećanja. A sada nešto o bitnim akterima i kritičarima koji su podržavali ili aktivno sudjelovali u revoluciji, a pomoću kojih ću pokušati osvijetliti što se zapravo tada dogodilo. Počet ću s Lenjinom.
Vladimir Ilič Uljanov, revolucionarni pseudonim Lenjin, je najznačajnija ličnost Oktobarske revolucije i ključna ličnost uspostavljanja sovjetske Rusije. Neke njegove ideje i koncepcije koje je oblikovao mnogo prije revolucije su od bitne važnosti za razumevanje onoga što je u revoluciji napravljeno. On smatra, dakle mnogo pre same revolucije, u periodu kada dolazi do rascjepa u okviru ruske socijaldemokracije na boljševike i menjševike, koji je bio zapravo rascjep na komuniste i socijaldemokrate. U tim vremenima, Lenjin definira zadatak socijaldemokracije, a to je kompletan socijalistički pokret zasnovan na Marksovom i Engelsovom učenju, taj zadatak se sastoji u borbi protiv spontanosti i u zalaganju za to da se radnički pokret privuče pod okrilje revolucionarne socijaldemokracije a za to je neophodna organizacija revolucionara. Ta organizacija je ono što će kasnije biti poznato kao komunistička partija, a ona mora obuhvaćati ljude čija je profesija, zanat, zanimanje, cjelodnevni angažman - revolucionarna djelatnost, u kojoj se briše svaka razlika između radnika i intelektualca i to je jedna disciplinirana partija, gdje se zna red, i zna se tko donosi odluke, a tko izvršava naređenja. Time Lenjin formira ideju revolucionarne disciplinirane i centralizirane partije, koja će nositi revoluciju. Ali kakva je ta revolucija koja se u Rusiji očekuje? Ta revolucija ne može biti socijalistička, jer je Rusija još uvijek polufeudalna država, polufeudalno društvo. Ta revolucija mora biti građanska, buržoaska, ali ona ne smije bdovesti do pobjede buržoazije. Ona ne smije dovesi do toga da prevlada seljačko stanovništvo. Ona ne može dovesti do toga da veliki zemljoposedi ostanu neugroženi. Što se mora napraviti? Zbog toga što je u Rusiji situacija takva kakva je, a svijest malobrojnog proleterijata nije baš na nekom nivou, ta proleterska centralizirana revolucionarna partija treba učiniti sljedeće: buržoaskoj revoluciji koja će uslijediti ona mora dati poseban karakter. To onda znači da buržoaska revolucija treba biti stavljena pod kontrolu partije, koja je sastavljena od profesionalnih revolucionara, koji će onda buržoasku revoluciju realizirati kao diktaturu proleterijata i seljaštva. A da bi se to moglo postići, u partiji je nužan demokratski centralizam. Lenjin odlučno odbacuje princip kolektivnog rukovođenja, i odbacuje kolegijalni princip upravljanja, što je još 1919. godine izazvalo kritiku najznačajnije žene koja je sudjelovala u Oktobarskoj revoluciji, Aleksandre Kolontaj. Ona je Lenjinu prigovorila da takvim insistiranjem na jednonačaliju (jedan je šef, ne može biti kolektivnog odlučivanja, nego kolektiv samo potvrđuje odluke mudrog šefa) dovodi do toga da će u partiji zavladati birokratizam, a razlog za to ona vidi u boljševičkom gubitku povjerenja u mase.
Tu imamo još nekoliko važnih likova, koji će nam iz izabranih poglavlja njihovog doprinosa ili misli o revoluciji pomoći da razumijemo što se tada i tamo dogodilo. Prvi je Trocki.
Lav Leonidovič Bronštajn, zvan Trocki, to mu je bio revolucionarni pseudonim. On je nesumnjivo bio najbliži Lenjinov suradnik i ono što je posebno zanimljivo, jest da je kasnije bio najveći i najomraženiji protivnik Lenjinovog nasljednika, Staljina. On je važan i u prvoj revoluciji 1905. godine, ali je još važniji u Oktobarskoj revoluciji 1917. godine. Trocki je mnogo prije Oktobarske revolucije, i prije samog Lenjina, 1906. godine u spisu Nova revolucija zastupao stav da liberalna buržoazija u Rusiji nije sposobna staviti sebe na čelo građanske revolucije. Nije sposobna da građansku revoluciju dovede do kraja, i zbog toga je neophodno da to učini i to može učiniti samo proleterijat, koji mora preuzeti vlast nakon revolucije, naravno uz sudjelovanje revolucionarnih predstavnika neproleterskih društvenih grupa. Trocki već tada upozorava da će to biti moguće samo uz podršku evropskog proleterijata, inače se ruski proleterijat neće moći dulje zadržati na vlasti. Odatle slijedi da nije moguće izgrađivati socijalizam u jednoj zemlji. Tu postavku je zastupao i nakon Oktobarske revolucije i onda je formulirao svoj koncept permanentne revolucije, smatrajući reakcionarnom utopijom kada se hoće u okviru nacionalnih granica stvoriti harmoničan i samodostatan sistem, koji bi zadovoljavao sve potrebe, a svijet je, naglašava Trocki, još u prvim decenijama dvadesetog vijeka cjelina i ništa nije odvojivo od ničega. Globalizacija je tu na djelu. Prema Trockom, socijalistička revolucija ne može se dovršiti u nacionalnim okvirima, ona se nužno mora razvijat na međunarodnom planu i mora završiti na planu globalnog svijeta. Ono što je, međutim, zanimljivo i problematično, jest to da što se tiče koncepcije avangardne partije Trocki tu u potpunosti na Lenjinovom tragu, da je on možda najvjerniji Lenjinov sljedbenik u pogledu teorije partije. Odnos između avangarde i mase u periodu revolucije je prema Trockom prije svega pedagoški posrednički odnos. Partija odgaja narod ili revolucionarnu masu zato da bude na nivou na kojemu treba biti. Međutim, centralizacija partije je prema Trockom također nužna, a ona je zasnovana na činjenici da će radnici moći zadobiti klasnu svijest, samo ako se centraliziraju iskustva raznih parcijalnih borbi. A to centraliziranje svega toga može učiniti samo centralizirana partija. Da je to tako, može se uočiti jedno jako zanimljivo izlaganje Ernsta Mandela, vjerojatno vodećeg sljedbenika Lava Trockog, belgijskog ekonomista i marksističkog teoretičara, a to je izlaganje on imao 1970. godine na Korčuli, te je objavljeno u časopisu Praksis broj 5/6.
No sada idem dalje. Sada ću najprije govoriti o Rozi Luksemburg. Roza Luksemburg je bila poljska revolucionarka, teoretičarka, socijalistkinja, židovskog porekla, što je najmanje važno. I Trocki je isto bio Židov. Lenjin nije - iako se to govorilo za njega. Ali je 2/3 članova narodnih komesara prvog sovjeta bilo židovskog porijekla, uključujući i samu Kolontaj. To doista nije važno, to je služilo nacističkoj propagandi da kaže kako je boljševizam jevrejska izmišljotina koja ugrožava naš arijski svijet. Roza Luksemburg je još 1903. godine kritizirala Lenjina. Ona je tada osudila njegov „ultracentralistički stav u pogledu rukovođenja partijom“. Lenjinova ideja da partija mora biti koherentna i dobro organizirana na principima demokratskog centralizma bila je prema Rozi osuđena na to da se ostvari isključivo kao grubi centralizam. Ona je ubijena 1919. godine, mnogo prije nego što je Staljin preuzeo sve konce u svojim rukama, ali je ona još 1903. godine vidjela kuda sve to vodi. Roza je uz Karla Libknehta jedina od poslanika u nemačkom Bundestagu koji su bili protiv rata, završila je za vrijeme Prvog svjetskog rata u zatvoru, i provela je većinu rata u zatvoru i u zatvoru je 1917. godine doznala za vijest o Oktobarsku revoluciju. Ona je u zatvoru pozdravila revoluciju, ali pozdravljajući tu revoluciju podvrgla ju je i kritici. Ta kritika nije bila negacija u smislu da je revolucija prerana ili je nepotrebna, nego u smislu razdvajajanja onoga dobroga od onoga što nije dobro. Odmah nakon revolucije, nakon vijesti o toj revoluciji, ona je naglašavala da vlast treba dati u ruke isključivo radničkim i seljačkim masama, to je vlast sovjeta. Tko su sovjeti? Prema Rozi, a u principu i prema Lenjinu i prema Trockom, sovjeti su nezavisno izabrani predstavnici radnika i seljaka, koji neovisno o partiji donose odluke na lokalnom nivou, bilo po teritorijalnom bilo po radnom principu (u mjesnoj zajednici ili u industrijskom pogonu), kao i na svakom višem nivou. Sovjeti su vlast naroda, a narod se ne može skupiti na skupštinama da direktno odlučuje, onda - s izuzetkom buržoaskih neproduktivnih klasa (produktivne klase su radnici i seljaci, dok je „poštena inteligencija“ poseban problem) - svi oni koji žive od svog rada biraju svoje predstavnike koji odlučuju u njihovo ime. Roza smatra da se taj princip mora dosljedno provoditi i da je to vlast sovjeta. No, vlast sovjeta se neće postići, to je dodatna kritika Lenjina, podjelom zemlje seljacima, nego nacionalizacijom veleposjeda uz vlast sovjeta nad tim veleposjedima. To bi se kasnijom terminologijom nazvalo direktnim samoupravljanjem. Neće upravljati država niti partija veleposjedom, nego će upravljati seljaci koji tu rade. Također, Roza je imala jednu dodatnu kritiku Lenjina: greška je proklamirati pravo naroda na samoopredjeljenje. To će najviše iskoristiti buržoazija. Ona je posebno bila protiv nezavisnosti Poljske, ona kao Židovka koja je odrasla u Poljskoj dobro je znala karakter poljskog antisemitizma. Ona je smatrala da Poljska kao takva, ili onaj dio koji je bio pod ruskom kontrolom nema pravo na samoopredjeljenje. Židovska manjina je u Poljskoj je bila izuzetno velika a nakon njemačke okupacije završila je u konc logorima. Od tri miljuna ljudi, oko 100.000 ljudi preživjelo je i vratilo se nakon završetka drugog svjetskog rata u svoja mjesta. Poljska je 1946. pod nominalnom komunističkom vlašću i pod direktnom sovjetskom okupacijom, a u toj Poljskoj su bila dva pogroma Židova s nekoliko desetaka mrtvih. Konačan rezultat je taj da su se gotovo svi iselili u Izrael.
Rosa Luksemburg smatrala je da Lenjin nije smio raspustiti ustavotvornu skupštinu. Nije prihvatljivo gušenje slobode javnog života, slobode štampe, javnog zbora i tako dalje. Tada daje onu svoju čuvenu formulaciju da sloboda samo za pristaše vlasti, samo za članove jedne partije - nije nikakva sloboda, nego je sloboda uvijek sloboda onoga koji drugačije misli. Uglavnom, jasno je što ona želi reći. Sloboda za istomišljenike nije sloboda. Sloboda je za one koji misle drugačije. Ona smatra da će se gušenjem političkog života, koje već vidi u prvoj godini revolucije, postupno ugušiti i život sovjeta. Što će ostati? Ostat će par desetaka partijskih vođa koji će upravljati i vladati društvom i državom, a na kongrese će se zvati samo odabrani predstavnici radnika i seljaka koji će tim vođama aplaudirati i koji će jednoglasno odobravati rezolucije koje su unapred pripremljene. Kaže Roza da to nije diktatura proleterijata, to je diktatura šake političara.
Sljedeći značajan akter ne toliko Oktobarske revolucije, premda je u njoj sudjelovao, nego onoga što se nakon revolucije događalo i što je bilo usud revolucije, jest Josip Visarionovič Džugašvili, u mladosti poznat pod nadimkom Koba, a kasnije pod nazivom Staljin, što znači gvozdeni. On, suprotno Trockom, ranih dvadesetih godina zastupa tezu da je socijalizam u potpunosti moguće izgraditi u jednoj zemlji, posebno ako je ta zemlja velika kao Sovjetski savez. Ono što je za Staljina posebno zanimljivo i što objašnjava njegov lik i djelo jest da je njegov prvi teorijski spis objavljen na gruzijskom jeziku 1905. a tek je dvadesetih godina preveden na ruski, ali je onda puno puta preštampavan, te preveden na sve moguće jezike, uključujući i ovaj naš, poslije Drugog svetskog rata, spis se zove Socijalizam ili anarhizam. Njegova je teza da je razlika između socijalista i anarhista ta što je za socijaliste kolektiv ono što ima apsolutni primat; pojedinac nije ništa a kolektiv je sve, dok za anarhiste kolektiv nije ništa a pojedinac je sve. Ličnost je sve. To je dakle početak Staljina. Netko bi mogao da kaže da su to njegove mladalačke zablude, ali je činjenica da je u vrijeme njegove apsolutne moći to djelo prevedeno na ruski i preštampavano masovno, ne toliko kao njegova Pitanja lenjinizma, koja su bila obavezna u svakoj kući, i koji je svaki član partije morao takoreći znati napamet. Staljin se toga mladenačkog djela nikada nije odrekao i to možda predstavlja neki ključ za razumijevanje Staljinove interpretacije i reprezentacije boljševizma. Staljin je ortodoksni branitelj Lenjina, takvim se prikazivao, a ideju demokratskog centralizma koju je formulirao Lenjin, a koju je u jednoj varijanti preuzeo i Trocki, Staljin je preuzeo i razvijao u jednom vrlo krutom smislu. Rezultat toga je da su sovjeti na svim nivoima, od vrhovnog pa do seljačkog, jedino i isključivo transmisija partije, a partija je centralistička i zasnovana na principima demokratskog centralizma. Možda Isak Dojčer najbolje objašnjava što se tu dogodilo. Kada se klasa, revolucionarna klasa, svede na partiju, jer klasa nije dovoljno zrela, budući da nema revolucionarnu samosvijest, pa ne može nastupati revolucionarno, onda na njezino mjesto mora nastupiti bošljevička partija koja je centralizirana. Partija se, međutim, budući da je organizirana na krutom principu demokratskog centralizma, svodi na izvršnu strukturu centralnog komiteta, koji donosi odluke, a partija centralistički strukturirana provodi te odluke centralnog komiteta. Međutim, ni centralni komitet ne donosi samostalno odluke, nego mehanički preuzima odlike koje je donio politbiro, najuže rukovodeće partijsko tijelo. A politbiro ima stalna partijska zasjedanja na kojima pretvara u svoje odluke ono što je zamislio mudri nepogrešivi vrhovni vođa. To je dakle logika staljinizma.
Zaključno, uvodim u priču jednog Talijana, Antonija Gramšija. Prije Prvog svjetskog rata mladi Gramši koji je stupio redove u Socijalističke partije Italije jednako kao i Benito Musolini, koji je 1915. s oduševljenjem prihvatio stupanje Italije u rat proti Njemačke i Austrougarske. Od patriota postao je militarist, pa na kraju fašist, osnovao je fašistički pokret. Za razliku od njega, Gramši je bio antimilitarist u tom periodu, a bio je socijalistički aktivist, urednik u jednom listu u Torinu, i kao takav je pozdravio Oktobarsku revoluciju, s oduševljenjem je prihvatio vijest o Oktobarskoj revoluciji. Dapače, još prije te revolucije, nakon Februarske revolucije u ljeto 1917. napisao je nešto zanimljivo: „Lenjin i njegovi drugovi su prodrmali svijesti, osvojili su ih, ljudi su konačno proizvođači svoje sudbine. I mi život poimamo kao revolucionaran i stoga nikad nećemo ono što napravimo proglasiti konačnim, već ćemo uvijek ostavljati prostora za ono bolje, za više harmonije“. Tako Gramši kaže da je to revolucija protiv kapitala u dvostrukom smislu te riječi. Protiv kapitala u smislu vladavine kapitalizma, a s druge strane protiv onih tumačenja koja su prevladavala u marksizmu Druge internacionale, prema kojima iz Marksovog Kapitala slijedi da je socijalistička revolucija nužna i neupitna, da nema potrebe gubiti glave, da će kapitalizam sam od sebe propasti, da on u sebi posjeduje logiku vlastite propasti. To je revolucija čak i protiv Marksovog Kapitala, one varijante kako su je vodeći socijalisti, marksisti tog perioda tumačili. To je mladi Gramši, u vrijeme oko same revolucije. Kasnije je on bio jedno vrijeme i u Rusiji, i na kraju dospio u Musolinijev zatvor, gdje je u svojim Zatvorskim bilježnicama, što je za našu temu važno, kritizirao primat političke prakse nad teorijom i odbacivao je ideju prema kojoj u novom društvu, društvu nakon revolucije, trebaju vladati funckioneri. Zalagao se za duhovnu emancipaciju radničke klase, smatrajući da je ta duhovna emancipacija osnovna pretpostavka transformacije društva. Objekt se mora pretvoriti u subjekt, a to znači ne može se raditi na radničkoj klasi, proleterijatu, nego sam proleterijat mora biti onaj koji će to raditi. Proleterijat mora postati pokretač promjena i samo time može nastupiti samooslobađajuće djelovanje ljudi. A za to je nužna kritika koja dovodi do samoosvješćivanja. Pri tom, revolucionarna svijest nije voluntaristička, („meni se tako hoće, a ako ne uspijem srušti vlast kapitala, onda ću dići ruke od svega“). Dakle, ne to nego svijest mora postati primjerena onome što je u datom historijskom trenutku moguće. Tu dospijevamo do jednoga važnog momenta. To je pojam hegemonije. To je jedna važna tema. Ako neke ideje, nemaju većinu u nekoj zajednici, onda nema šanse da one dođu do realizacije.
Moje pitanje glasi: ako svi mi znamo kako je završila Oktobarska revolucija, doživjela je 73 godine i umrla, da li je Staljin nužna posljedica Lenjina ili je samo najgora moguća realizacija Lenjinove teorije i prakse boljševičke partije ili je pak Staljin rezultat toga da se pokušao izgraditi socijalizam u jednoj zemlji, koja nije bila najdemokratskija. Naravno, u skladu sa svime time možemo postaviti dodatno pitanje, nije li čitava stvar propala time što je Staljin sa svojom birokratskom ekipom izvršio iznutra kontrarevoluciju i na taj način ostvario proročanske Lenjinove riječi: glave će nam doći mangupi iz naših redova. To su sve otvorena pitanja.
