Krajem januara 1993. VRS je započela veliku ofanzivu protiv Srebreničke slobodne teritorije. Branioci Srebrenice nisu mogli pružari otpor dugo a što je prouzrokovalo dolazak u Srebrenicu velikog broja izbjeglica iz Kamenice kod Zvornika, Cerske, Konjević Polja, Osatice i ostalih sela na slobodnoj teritoriji. Srebrenica postaje preplavljena izbeglicama i postaje najveći logor na svijetu. Bolnica je bila natrpana ranjenicima i vladala je neopisiva glad. Srebrenica moli svijet za spas. Konačno 12 marta 1993. u Srebrenicu stiže francuski general Filip Morion i obećava zaštitu za napaćeni narod u Srebrenici. Čekalo se na rezoluciju više od mjesec dana i u međuvremenu 12 aprila 1993. ljudi u Srebrenici su čuli da Filip Morion treba doći u grad zbog dodatnih dogovora o uspostavljanju sigurnosne zone. Na ovom mjestu su se okupile stotine ljudi, pretežno mladih. Sva ova igrališta su bila puna mladih i put je bio krcat ljudima koji su šetali gore dole da bi bar na jedan dan osjetili kako je biti vani bez granta. Svi su željeli da se osjećaju živim jer su stalno bili u kućama i stanovima zbog granatiranja.
Imao sam 16 godina te 1993 godine.
Ja sam došao na igralište sa svojim drugovima. Sjeli smo na prvu tribinu da gledamo dječake kako igraju fudbal i da čekamo svoj red da i mi igramo.
Čuo sam eksplozije van Srebrenice i odjednom 4 metra ispred mene na betonskom igralištu pala je granata i ja sam pao u nesvjest. Budim se i vidim da su svi dječaci koji su igrali nogomet mrtvi ispred mene. Okrećem glavu i vidim iza mene da su dječaci ostali bez glava, ruku i nogu. Njihovi djelovi tjela su bili razbacani jedni preko drugih, oni koji su još bili živi su jaukali i plakali. Sve je bilo obavijeno dimom i mirisom smrti. Ograda je bila zalijepljena ljudskim mesom i kosom. Biježim u obližnju kuću i gledam kroz prozor i vidim da masa ljudi leži na igralištu i oko njega. Stigao je transporter iz pratnje Filipa Moriona i počeli su se odvlačiti ranjenici u bolnicu. Ja sam ubrzo pojegao kući. Moja porodica je sa prozora obližnje najviše zgrade u Srebrenici gledala ovaj masakr i znali su da se ja nalazim ovdje. Moj otac je došao da me nađe, prevrtao je mrve i gledao u ranjene kao bi me našao. Stigao sam u stan i svi su bili jako sretni da sam preživio. To je ostavilo kasnije jake posledice na mene, kada bi u snu čuo da su granate ispaljene sa položaja VRS skočio bih u pobjegao u hodnik. Nekada bih se sakrio pod kuhinjski stol. Međutim, ono što sam kasnije preživio u julu 1995. je bilo dosta gore kada sam uspio preživjeti 'Marš Smrti' u kojem sam izgubio brata blizanca i oca.
Na ovom mjestu je ubijeno 74 a ranjeno 100 ljudi uglavnom mladih i do dan danas još niko nije odgovarao za ovaj žločin.
Sead Bekrić je bio ranjen kao dječak i svjedočio je u haško tribunalu, ostao je bez vida. Novinarka CNN Kristijan Amanpur je snimila njegovo svjedočenje i snimila je i ranjenike koji su bili prebačeni u Tuzlu od strane UN-a a što je dugo bilo u muzeju holokausta u Vašingtonu kao dio postavke.
Doktor Nedret Mujkanović je također svjedočio u Hagu o ovom zločinu. Ovaj zločin je bio jedna od tačaka optužnica protiv odsuđenih ratnih zločinaca kao što su Karadžić, Mladić i ostali.
Samo 4 dana poslije ovog zločina Savjet Bezbjednosti UN-a odnosno 16 aprila 1993. je donio rezoluciju i proglasio Srebrenicu žaštićenom zonom UN-a.
Mi ne možemo i ne smijemo nikada zaboraviti ovaj zločin. Na nama je da pišemo o njemu i da ga se sjećamo svake godine. Ovo je jedan od najvećih ratnih zločina koji su se desili u BiH, poput sarajevskih Markala i tuzlanske Kapije.
I ko pozna koji put pozivamo tužilaštvo BiH da procesuira odgovorne jer poslije 25 godina zločin je ostao nekažnjen a porodice se prisjećaju sa tugom u srcu svojih najmilijih koji su nedužni, mučki ubijeni na ovom nama svetom mjestu.
Nadam se da će mo više pisati u knjigama o ovo zločinu i pominjati ga na okruglim stolovima i naučnim konferencijama kako ne bih pao u zaborav a što bi bio najveći grijeh prem samim žrtvama.
Hvala svima koji su došli da nas podrže u sjećanju na ovaj zločin.
Neka se više nikada nikome ne ponovi april 1993. i 11 juli 1995. godine.
Hasan Hasnović
