Što je Kapetan Dragan Vasiljković da mu počasni dres europskog i svjetskog klupskog nogometnog prvaka poklanja jedan od njegovih najslavnijih ljudi koji je 1968. godine s Georgeom Bestom i Robertom Charltonom činio trolist najboljih europskih nogometaša?
NB Pojam “kapetan” navodim velikim početnim slovom podrazumijevajući ga kao nadimak, a ne kao vojni čin kapetana ako je Dragan Vasiljković to doista bio.
Kako nasuprot tome ocijeniti karakter i postupak sportskog komentatora Milojka Pantića koji je uputio prijekore dužnosnicima svoje nekada omiljene Crvene zvezde – neka se srame svojeg čina! - legendarnome Draganu Džajiću i nekadašnjem predsjedniku Fudbalskog saveza Srbije Zvezdanu Terziću? Taj počasni dres zavređuje intenzivniju pozornost, jer je nogomet fenomen, u srži kojeg se reflektiraju temeljni društveni problemi.
Ako klubovi i njihovi čelnici mogu iskazivati počast osobama i skupinama, jamačno, za čin općega dobra, razumljivo je da su Crvena zvezda i njezina ikona Dragan Džajić trebali počasne majice darovati Ženama u crnom koje pale svijeće i polažu cvijeće za žrtve Vukovara i Srebrenice?
Po čemu bi nastojanja tih žena za afirmaciju srpstva bila manje vrijedna od Kapetana Dragana čijoj je, zbog ratnih zločina, dugogodišnjoj zatvorskoj kazni pridonijelo i australsko pravosuđe? Koje se nacionalne vrijednosti promiču dodjelom počasnoga dresa osobi protiv koje bi, štoviše, trebalo podnijeti kaznenu prijavu zbog odobravanja ubojstva nekadašnjega srbijanskog premijera Zorana Đinđića i zahtjeva da se ukinu kazne počiniteljima?
Bio sam nekom prilikom na domjenku, na kojem su nedaleko od mene bila dvojica ljudi nekadašnje hrvatske političke nomenklature, Hrvat i Srbin, pa sam čuo kako su konstatirali da je najveća krivnja i odgovornost za nastup srpskog nacionalističkog ekstremizma u dijelu elite Akademije i Crkve. Eto, neka njihova mišljenja budu mjerodavan pokazatelj.
Objektivno Crvena zvezda nije ništa manje značajna od Akademije i Crkve, dapače, značajnija je od njih budući da je u žišku interesa milijuna ljudi, svih generacija. Nije Dragan Džajić bilo koja ličnost, štoviše, njegova je karizma nesumnjivo veća od ugleda akademika, svećenika, političara,… Zato bi Džajićeva izvrgnutost kritici i njegova odgovornost trebala biti veća nego što se obično misli da bi trebala biti. Kako je nogomet svugdje u svijetu u shizoidnoj situaciji, radi njegove plastičnije slike valja krenuti u raspravi ab ovo.
Istočnoeuropska zbivanja na prijelomu osamdesetih/devedesetih godina rezultat su ekspanzije zapadnog kapitala na područja, njegova manjka, bogata sirovinama, energijom i visokokvalificiranom radnom snagom. U Jugoslaviji je došlo do izražaja nastojanje malo-građanske klase odnosno njezine nacionalne birokracije da se etablira vlasnički i na vlasti. Srpski nacionalizam je bio najintenzivniji i najagresivniji jednostavno zbog toga što je riječ o najmnogoljudnijoj i najrasprostranjenijoj naciji.
Funkcija nogometnih klubova preokrenula se od mjesta radničkih okupljanja u promo-tore financijske oligarhije. Igrači su svedeni na gladijatore, ljude lišene osobnosti. Ostvariva-nje profita vlastitim gospodarima, njihova je glavna uloga. Publika se svodi na agonalnu masu, koju je lako pokrenuti u nešto najružnije, uime tobožnjih nacionalnih ciljeva.
To što je nekadašnji uzorni sportaš, nogometaš svjetske klase, Dragan Džajić uručio počasni dres kluba koji je isticao pretenzije da bude kozmopolitski tim – Kapetanu Draganu, indikacija je sveopćeg društvenog stanja. Nigdje se nije postavilo pitanje o tome što su neki igrači, slavljeni kao primjerni ljudi, došli, kao funkcionari, srpski, hrvatski ili oni iz zemalja “demokratske tradicije”, pod udar policijsko-sudske represije gledom financijskih poslova u nogometnom svijetu.
Na pomolu je danjeg svjetla činjenica kako iza počasnoga dresa Kapetanu Draganu stoji “elita” koja mimo suglasnosti građana i nasiljem nad njima mešetari beogradskim hektarima građevinskog zemljišta opslužujući razmetljivi arapski kapital, u njegovim transakcijama. Sve u svemu, stoje one snage koje pauperiziraju većinu u prilog interesa manjine. Logično je, stoga, da posvajaju i pod svoju volju stavljaju utjecajna sportska društva (nogometne klubove) kao ideološko-političke potpornje.
Transferi igrača nadišli su svaku logiku, pa i ekonomsku, jer, uostalom, po čemu je jedan renomirani neurokirurg po stotinu puta “manje vrijedan” od nogoloptača? Sve su te radnje u nogometu svojevrsna “dogovorna ekonomija”, proizvoljno prebacivanje vrijednosti s računa na račun, u zatvorenom krugu. Zato su najveći ulagači arapski šeici i ruski oligarsi, to jest oni koji olako mogu zagrabiti što više iz dubokog bunara.
Kada to dođe na sud, uvidi se kako nema “kategorija” po kojima bi se vodio proces i donijela odluka (ako je moguća). Što se tiče stanja u Srbiji, ima argumenata, kako bi bilo da ih nema, da mnogi konci vode do činitelja na visokim političkim pozicijama. Nagađa se da u toj liniji ima svoje mjesto Kapetan Dragan Vasiljković.
Upravo zbog toga što je bio u međunarodnim razmjerima izniman igrač, Džajića ne opravdava moguća ucjena zbog onog slučaja prilikom prijelaza nogometaša Gorana Drulića u Real Zaragozu nekoliko godina prije 2008. kada je dospio u grdne neprilike. Igrač internacio-nalne kvalitete ne bi smio dopustiti sebi da bude vijak u mehanizmu pod upravom onih koji su nogometne klubove lišili sportskoga duha i podredili ih vlastitoj beskrupuloznosti.
U nizu onih “tranzicijskih” preokreta od aureole svetosti do stigme dijaboličnosti je odnos u području nacionalnog, prije svega, između hrvatskog i srpskog. Između njih su inter-polirani osjećaji prijezira i mržnje, koji, uzdignuti na razinu povijesno-političkog principa, završavaju obostranim zlom. To što će nas dugo pratiti ne zaustavlja nijedan sat građanskog odgoja, nijedna presuda prekršajnog i/ili kaznenog suda, nijedna ublažena riječ nekog politič-kog uglednika, ...
Ima onih koji smatraju da pokazuju iznimno domoljublje okultacijom, podcjenjivanjem i ozloglašavanjem svega onoga prisutnoga u “neprijateljskoj” naciji. Za takve je antipatriotski čin svaka pohvala nečega vrijednoga u drugih, pa ni lijepu riječ o sebi ne prihvaćaju rado od njih. Sjećam se kako je bilo žestokih obrušavanja na one koji su u studenom 1993. godine pri-redili skup liberalnih i proturatno orijentiranih hrvatskih i srpskih intelektualaca u Zagrebu. Raspravljanje o mogućoj alternanti postojećoj pogubnosti i traženju mirnih rješenja nekima je, eto, izdaja nacionalnih interesa.
Sa zadovoljstvom sam u to vrijeme pročitao u hrvatskim novinama intervjue s Milja-nom Miljanićem i Draganom Džajićem. Slutio se u njihovim izjavama bitan otklon od politike nacionalnog fundamentalizma koja je dovela do ratnih stradanja i mnogih žrtava. Ljudima afirmiranima diljem svijeta tijesne su i tjeskobne provincijalne, u duhu i politici, vlastite nacionalne ograničenosti. Znamenita je ona izjava Mate Parlova da je on prvak svijeta i da je, stoga, nelogično biti ograničen u dosege vlastite nacionalnosti.
Vjerovao sam da tako misli i Džajić. Za to je dao motiva u svojim ondašnjim izjavama. Uoči finalne utakmice za Kup europskih prvaka s Olympiqueom de Marseille u Bariju 29. svibnja 1991. godine, u zagrebačkim (hrvatskim) novinama bilo ja poziva da se bude na strani Crvene zvezde, da je ona odalečena od službenog srpskog pragmatizma, odnosno da bi državu iskoristila onoliko koliko je to potrebno u sportskoj nakani.
Džajić je u devedesetima uspio spriječiti da se Crvenoj zvezdi nametne Arkanova struja. Tendencija da se bude na distanciji spram vlasti bilo je tada Džajićevo nastojanje. Međutim, ipak sam uočio kako su druga vremena i drugi običaji.
Igrač je puka roba (kupljena – prodana). I sami dužnosnici marionete su koje se pomiču onako kako je determinirano, dapače, zatomljena je i gotovo je nepostojeća bilo čija savjest i bilo čija volja. Čini se, po instinktu, ne znajući što se čini.
Zašto Crvena zvezda nije na početku ratnih godina u stanovitim prilikama/neprilikama zaprijetila građanskim neposluhom isticanjem činjenice kako je srpska omladina ugnuta u pogibelj, u bratoubilački rat protiv Hrvata i drugih naroda? Zašto Draganu Džajiću ne bi bio uzor nogometaš Jugoslavije i BASK-a, reprezentativac Milutin Ivković koji je svoju antifašis-tičku upravljenost pokazao već 1936. godine zagovarajući odustajanje od sudjelovanja na Olimpijskim igrama u Berlinu, u nacističkoj Njemačkoj.
Imao sam prilike biti u društvu i razgovarati s Dinamovim igračem, Džajićevim kole-gom u mladoj jugoslavenskoj reprezentaciji. Pitao sam ga kakav je Džajić bio kao čovjek. Od-govorio mi je: “Čovjek na svojem mjestu”. Epizoda s darovanjem počasnog dresa Kapetanu Draganu Vasiljkoviću njegova je devijacija. Red je da se vrati na svoju liniju.
Nogometni klub Santos iz Sao Paola, u kojem je igrao Pele, nakon susreta s Crvenom zvezdom u Beogradu i Dinamom u Zagrebu, nastupio je 15. rujna 1969. godine u Kragujevcu. Igrao je revijalnu utakmicu s tamošnjim Radničkim. Gdje su Pele i drugovi bili prije utakmi-ce? Vjerujem da nije teško pogoditi. Bili su u Šumaricama. Zašto su bili tamo i što su učinili? Položili su vijenac na grobove strijeljanih učenika.
Neka s više motiva i razloga učini to što je učinio Pele – Dragan Džajić, pa da sa Ženama u crnom obiđe Vukovar i Srebrenicu. Ako li to učini, mogu ga cijeniti kao čovjeka više nego li ga je kao igrača cijenio Pele.
Vinko Grgurev
Vinko Grgurev: “Osuđeni ratni zločinac u počasnom dresu velikog beogradskog kluba”
Zvono, Bjelovar, www.tacno.net - četvrtak, 18. lipnja 2020. – 2024
Vodice, 11. – 15. lipnja 2020.
