Ženska mirovna grupa feminističko - antimilitarističke orijentacije

Transkript panela Žene, mir, bezbednost

Centar za kulturnu dekontaminaciju 31.oktobar 2005godine

Tanja Tagirov moderatorka tribine

Ja bih pozdravila sve vas koji ste se odazvali ovoj tribini, danas govorimo o nasilju nad ženama, pre svega ženama iz NVO koje se između ostalog bave i zaštitom ljudskih prava. Vrlo je šarolik ovaj skup, imamo žene političarke, žene aktivistkinje NVO organizacija, žene iz Beograda, Crne Gore, žene iz unutrašnjosti iz provincija gde je ponekad veoma teško raditi jer su često usamljene u svojim idejamma i stavovima koje zastupaju. Ovde u Beogradu je nešto lakše raditi, međusobno se podržavamo, a i mediji su tu. Kada govorimo o napadu na žene u Beogradu, na udaru su uglavnom četiri «veštice», a neke su i danas sa nama.

Gordana Čomić Demokratska stranka

Ja bih svoje izlaganje nazvala «Halo državo šta mi radiš?» U pokušaju da analiziram kakvu državu imamo , šta je njen zadatak, šta je zadatak političara i političarki, koji je zadatak civilnog društva, NVO organizacija došla sam do sledećih teza.
Bilo bi dobro da se ja kao građanka osećam dobro u zemlji Srbiji, da sam bezbedna, da imam osećaj sigurnosti,da moja država ima strategiju za svakodnevni život građana, da imamo odgovogne ljude na javnim funkcijama i poslovima, da imamo ekonomsku i socijalnu pravdu, poštovanje ljudskih prava, e u tom slučaju bih ja bila zadovoljna i pozvala ljude da dođu i nastane se u zemlji Srbiji, što nažalost nije slučaj. Sve što sam navela kao parametre uređene države Srbija nažalost nema. Ja ovde u Srbiji imam stalan osećaj da moja dežava hoće da mi naudi i sudi. Osećam je kao državu Tomasa Hobsa, da pojasnim stalno me drži u strahu od nje same. Mislim da je država u ranijem jednopartijskom sistemu bila više odmaknuta od Hobsove države nego ona koja je nastala posle 90-tih godina višestanačkog uređenja. Hobs kaže da građani mogu biti subjekti ili podanici društva. Sa žaljenjem moram da kažem da smo mi ovde u Srbiji više podanici nego subjekti i to moramo da menjamo. Da vidimo šta je sa zakonima u takvoj državi i kako se to sve odražava na našu bezbednost. Bilo bi normalno da se zakoni sprovode i poštuju što opet nažalost nije slučaj kod nas u Srbiji. Ne poštuju se od lokalnog pa sve do saveznog nivoa. Najčešće se ne poštuju ni kada su u pitanju ljudaska prava i to nam daje dodatno osećaj nebezbednosti i nesigurnosti. Navežću vam jedan primer. U engleskom jeziku imamo sjajan primer, VLADAVINA ZAKONA ili ZAKON KAO INSTRUMENT VLADAVINE. U Srbiji nažalost dominira zakon kao instrument vladavine i to nam daje osećaj lične nesigurnosti.
Ja mislim da treba srušiti Hobsovu državu i stvoriti državu koja će služiti, a ne gospodariti građanima. Ako imate državu koja će stalno koristiti zakone kao instrumente vladavine ona će stalno poricati odgovornost, jer ne operiše sa odgovornošću prema gra
đanima nego ima zakon kao instrument sopstvene vladavine i takva država svoje građane ne smatra subjektima nego podanicima društva. Pogledajte samo kod nas kako se političari skoro u svakoj prilici deru na svoj narod, to je otuda što ga ne poštuju i ne smatraju subjektom. Da vidimo sada u takvoj državi kakve sve strahove imamo, strah da ne ostanem bez posla, da mi dete ode u vojsku, da me napadne neko na ulici, da mi dete na nastrada u školi, da pijem možda zagađenu vodu, živim u zagađenoj sredini, da ne dobijem ptičiji grip itd. Ako se ja svega ovoga bojim onda država ne radi svoj posao. Mnogo je primera za sve ovo što sam navela. Ja kao političarka ne poričem svoju odgovornost, ali moram da vam kažem da smo mi nakon 2000-te god. sa Djindjićem imali snažan pokušaj za ukidanje Hobsove Srbije.
Kako mi svi reagujemo na ovakvu Srbiju. Većina političkih partija se uglavnom samo deklarativno zalaže za promene, ulazak zemlje u članstvo EU. Jedini jasan glas se čuje od aktivista NVO, braniteljki i branitelja ljudskih prava i ponekih političkih subjekata. Većina političkih partija čuvaju svoje biračko telo i ne žele da se bave prošlošću i suočavanju sa zločinima i zločinačkom politikom.
Ja mislim ako poričemo prošlost mi nemamo ni budućnosti. Građani kao aktivni subjekti društva moraju da se aktivno uključe u rešavanju ovih problema, naravno i uloga nas političara je u tome nemerljiva.
I na samom kraju da iznesem lični stav kada je u pitanju nebezbednost. Siromaštvo je za mene najveći izvor nesigurnosti. Ja pitam, šta mi radiš državo da me oslobodiš ovog haosa, siromaštva, osećaja nesigurnosti kada su u pitanju ljudska prava. Tu nema odgovora, moja država ćuti. Poseban problem u društvu je nezainteresovanost, neznanje i apatije koja je poprilično zavladala.
Ima li snagu ženski glas, naravno da ima, žene su najiskrenije i najjasnije u svojim stavovima. Sada koliko ja vidim žene ćute i koliko ja vidim treba nam snaga ženskog glasa. Hvala vam.

Sabina Talović aktivistkinja NVO Pljevlja Crna Gora

Ja dolazim iz grada koji je veoma siromašan, ali i grada koji se u proteklom periodu karakterisao kao grad sa velikom ratnom euforijom, da budem preciznija grad sa ratno huškačkom euforijom.
Tako početkom rata u Bosni i kreće moj aktivizam, koliko sam tada bila bezbedna, koliko sam danas bezbedna i šta moja država čini za moju bezbednost pokušaću da izložim. Moja borba i aktivizam je krenula iz čistog bola i očaja dok sam gledala razne konvoje koji su kretali iz Pljevlje u Bosnu, Dubrovnik sve praćeni ženama i ratnom euforijom. Očajna sam bila i sve od sebe sam davala ne bili sve to zaustavila i učinila da moja država bude bolja. Koliko sam uspela u tome...
Da sam se za sve ove godine bavila preduzetništvom bila bi sigurno uspešnija.
Šta imam danas, imam tu svoju državu koja se nije ni pomerila, zašto, političke elite u Crnoj Gori su još uvek one iste s početka 90-ih koje su nas vodile u rat, a sada pokušavaju da nas mire sa komšijama. Neke se od njih stide, neke izvinjavaju i oni to nazivaju suočavanjem sa prošlošću u Crnoj Gori. Moj grad se suočava sa prošlošćt tako što neki mladi ljudi promovišu u nacionalne heroje ličnosti koje je Međunarodna zajednica osudila kao koljače. Na našim stadionima se i danas čuju poruke zakolji,ubij, a na gradskoj radio stanici se vrti hit Radovane siđi sa planine.
Koliko sam ja bezbedna u takvom okruženju, mislim da nikada nisam bila nebezbednija nego sada.
Crna Gora je potpuno nemoćna, ali i neće da se odupre organizovanom kriminalu jer ni političari nisu bezbedni. Svaki pokušaj da se stane na put organizovanom kriminalu ugrozio bi političku elitu. Isto bi se desilo i kada bi se ozbiljno radilo na suočavanju sa prošlošću. Upravo sada je bio serijal televizijskih dokumentarnih filmova iz Državnog arhiva o ratovima gde se urednik Branko Baletić osvrnuo na učesnike ratova kao jadne ljude, žrtve koje su ne svojom voljom gurnute u rat. Ove emisije ne pokreću nikakav širi društveni dijalog, ali ih zvaničnici smatraju jednim od oblika suočavanja sa prošlošću. Ja mislim da je u Crnoj Gori na snazi institucionalno poricanje zločina i zločinačke politike, a predstojeći referendum može lako doneti razne «oluje» koje se već nagoveštavaju. Koliko se možemo u takvoj situaciji osećati bezbedno? .....
U svojoj borbi protiv svih oblika militarizacije, i ako veoma hrabra često sam bila usamljena i mnogo mi je značila podrška grupa, naročito Fonda za humanitarno pravo i Žena u crnom, hvala im na podršci.
Poslednjih desetak godina živim sa svakodnevnim anonimnim telefonskim pretnjama, sa javnim pretnjama na ulici, ja sam izdajnica svoje nacionalne zajednice, najcrnogorskije, to je bošnjačka nacionalna zajednica. Moje se lične stvari detaljno pregledaju kako pri ulasku u Pljevlje tako i pri izlasku. Kuća mojih roditelja je detaljno pretrešena od strane specijalnih jedinica MUP-a. Kakav ja imam status u svom gradu najbolje pokazuje činjenica da ja ne mogu zbog svog antiratnog delovanja da dobijem bilo kakav posao.
Sećam se 8-og i 9-og avgusta 93-će svi Bošnjaci su bili izbaćeni iz svojih domova i tako formirali jedan konvoj koji se kretao u pravcu jedne kasarne. Tada sam se stavila na čelo tih ljudi da ih zastupam i pregovaram u njihovo ime, nije bilo lako trpela sam razna poniženja i uvrede.
Koliko je važna podrška nama u provinciji daću primer, ja sam prva u Crnoj Gori progovorila i zastupala pravo na prigovor savesti, jednog momka koji je želeo da služi bez oružja sam uzela u zaštitu, bilo je teško i da nije bilo podrške od Fonda i Žena iz Bgd. ko zna kako bi se to sve završilo po mene.
Svakodnevno imam problema sa lokalnom policijom, a naročito sa policajcima koji maltretiraju svoje žene, nedavno su dvojica sa sve uniformama i naoružanjem bili na mojim vratima da me pitaju razne stvari.
7-og maja ove godine ispred ulaza u prostorije gde se skupljamo mi žene jedan lokalni heroj je na motoru sa dve četničke zastave imao dvosatni performans da bi nas zastrašio. Kakvu bezbednost osećam u svom gradu?......Hvala vam.

Slađana aktivistkinja NVO Vranje

Pre svega želim da izrazim svoje zadovoljstvo što smo se okupile iz različitih krajeva države i govorimo o problemima bezbednosti i zaštite ljudskih prava i mislim da mi svi imamo isti problem i prosto je neophodno da pružimo jedni drugima podršku, naročito je nama iz provincije potrebna podrška obzirom da smo usamljeni i nemamo podršku lokalne zajednice.
Mi u Vranju smo se nadali da će na ovim poslednjim izborima doći do promena, da su građani promenili svest , da su se ohrabrili i da žele da menjaju vlast. Na žalost nije došlo do promena i jug Srbije je ostao uporište socijalista. Stanje svesti građana juga Srbije je takvo da ja mislim da će to uporište još potrajati.
Za vreme Miloševića civilni sektor nije ni postojao, sve do bombardovanja represija policije je bila izrazita. Građani , a naročito novinari su bili zastrašivani da bi bili lojalni. Moj suprug, novinar je proveo mesec dana u zatvoru.
2000-te god. dolazi do zatišja, čak se i Dragomir Tomić direktor Simpa primirio i povukao da bi se nedavno vratio na velika vrata.
Kada je Fond za humanitarno pravo izneo neke sumnje oko Mačkatice i nekih novih grobnica odmah je stigao Boris Tadić, dočekao ga je Dragomir Tomić, zajedno su ručali, a nedavno se isto ponovilo i kada je Koštunica bio u Vranju.
Kako da mi odmotamo to klupko oko Mačkatice i sličnih stvari kada nas odmah posete vrhovnici države, a to je znak da ništa ne treba raditi i otkrivati. Oni građani koji nešto i znaju ćute, plaše se da ne ostanu bez posla. Vranje je siromašan region, većina radi u Simpu ili radnom logoru kako ga mi zovemo.
Naša kancelarija aktivno radi od 98 god.Imamo i SOS telefon za žrtve nasilja u porodici, ali ne ide baš lako. Ako neko prijavi nasilje odmah dolaze da nas ubeđuju da to baš nije tako, pa neće više itd. Obilaze nas stalno, čak je jedno vreme oko mesec dana stalno boravila policija u našim prostorijama, pa razna pitanja, šta mi hoćemo, da pustimo da sud brine o ljudskim pravima, da mi idemo kući, da radimo neki pametniji posao, pa ko nas plaće, šta žele donatori itd.
Nakon 2000-te broj poseta i poziva se povećao u našoj kancelariji, nasilje u porodici je u porastu i mi se zaista u teškim okolnostima trudimo da pomognemo građanima. Načelnik neuropsihijatrijske klinike nam je jednom poslao pacijenta koji nam je skoro demolirao kancelariju, a Skupština grada je umalo donela uredbu kojom bi se oporezovao rad NVO organizacija. Toliko o bezbednosti.

Sonja Biserko

Moje izlaganje danas će biti na temu suočavanja sa prošlošću i čitava odgovornost je stavljena na komuniste i u tom smislu imate oživljavanje i promovisanje četničkog pokreta kao antifašističkog pokreta sa desne strane, čak je i u Skupštini usvojen zakon o izjednačavanju partizana i četnika. Upravo ovom vrstom racionalizacije pokušalo se odvojiti od te prošlosti kojom se eto bavi nekoliko NVO organizacija u Beogradu i Srbiji i to je za njih postalo neka vrsta noćne more, a ujedno s obzirom da je to državno politički koncept koji dominira, jeste da smo svi jedno, a svako drugačije mišljenje je neprihvatljivo. U tom smislu se na NVO organizacije gleda kao na import, pre svega one su eksponenti angloameričke politike koja ima za cilj uništavanje srpskog identiteta i pravoslavlja u celini. Tako se i ne prihvata koncept ljudskih prava, a čiji je glavni nosilac i zagovornik SPC koja ustvari priznaje samo kolektivna ljudska prava i smatra da individualna ljudska prava ubijaju identitet Srba i tako su svi oni koji se zalažu za poštovanje ljudskih prava, pre svega NVO organizacije eksponenti Zapada. Šta nam to sve govori? Ova politička elitu koju sada imamo zastupa tezu da Srbija nije spremna za tranziciju, ta tranzicija nije ni počela kod nas.
Srbija ne prihvata tržište i sve što tržište donosi, a pre svega odgovornost kao ni koncept ljudskih prava koji je tekovina evropske savremene civilizacije, kojoj mi eto tako težimo.
Tako možemo da konstatujemo da nakon 2003 god. i ubistva Djindjića dolazi do promena, gde vidimo da nema nikakve razlike između levih i desnih i gde imamo jedan zaverenički odnos prema svima koji drugačije misle i to je nekakva njihova odbrana od svih pritisaka i promena koje dolaze od vana kako bi se Srbija uključila u te evropske procese. Dobili smo taj sporazum o asocijaciji koji je pre svega politička i strateška odluka EU, a ovde na žalost još nema političkog potencijala koji bi odgovorio ovakvom izazovu. To je bio Đinđić, njega više nema, tu je Koštunica koji nije prihvatao Hag, a sada mu je Hag pitanje svih pitanja, znači Srbija nema drugu opciju i ubistvom Đinđića Srbija je na neki način sklonjena da čeka neko novo vreme.
Danas u Srbiji nema opozicije, jedina opozicija su radikali koji su u koaliciji sa vladajućom strankom kako na lokalnom nivou tako i na raznim drugim neformalnim nivoima, tako da nema neke političke promišljenosti o tome gde Srbija treba da ide. Sve se svodi na civilni sektor, na jedan deo njega jer i civilni sektor ima probleme kao i politička scena. Artikulisalo je nekoliko NVO org. i udruženja koje pokreću pitanja koja političke elite u ovom trenutku nisu spremne, da otvore, čak naprotiv one i ne dozvoljavaju da se ta pitanja pokreću, a to su pre svega upravo pitanja o suočavanju sa prošlošću.Sem ovog pitanja ne otvaraju se ni pitanja položaja izbeglica, manjinskih grupa, položaja žena, ustvari sve ono što spada u korpus ljudskih prava u širem smislu te reči.
Kada su ovi problemi u pitanju žene su te koje se ovim problemima najviše bave, naročito aktivistkinje NVO org. te se tako i nalaze na udaru. Tradicionalno gledano žene se i inače nalaze u lošem položaju koji je naročito pogoršan u poslednjih 15 godina zbog ratova i nasilja gde su žene dodatno trpile. Žene su tako na svojevrsnoj vetrometini u svakom pogledu, u javnom životu, u porodici, na radnom mestu, a ako se još dodatno zalažu za poštovanje ljudskih prava i otvaraju pitanja za koja političke elite nemaju hrabrosti nalaze se na udaru raznih tabloida, pa čak i elektronskih medija. Takva situacija kada govorimo o položaju žena mora se gledati u širem političkom konteksu i ja mislim da su žene bolji deo ovog Balkana, hrabrije su i spremnije od političkih elita da progovore o problemima koji se tiču svih nas.
Kada žene otvaraju pitanja ratnih zločina one su onda kritikovane, omražene, na udaru su svakome, pa čak i na ulici gde se ponekad ugrožava i njihov fizički integritet. U poslednje vreme takve pojave su sve češće.
Ono što mene u celoj toj situaciji ipak ohrabruje, jeste najnovije istaživanje S. Mihajlovića gde je po prvi put u istraživanje uključen civilni sektor. Pozvao je nas nekoliko da nam prezentira rezultate istraživanja, ono što je mene iznenadilo jeste da je civilni sektor dobio 25% poverenja građana dok su političke partije dobile samo 10%. Kada je rađeno istaživanje obuhvaćene su NVO org. i imena žena koje se nalaze na čelu tih organizacija, a koje su uglavnom omražene. I pored te identifikacije i svih ostalih problema ovaj sektor je uspeo da se nametne javnosti, da postane prepoznatljiv po problemima koje otvara jer političke partije sada nemaju hrabrosti i volje da se time bave. Mislim da je ovo dobro i da bi trebalo organizovanije medijski propratiti sve što radimo i da bi na taj način sa građanima direktnije komunicirali o problemima koji se tiču svih nas.
Političke partije nemaju šta novo da ponude, zavladala je apatija, treba taj momenat iskoristiti. U skoroj budućnosti u Srbiji nam predstoje veliki poslovi oko rešavanja problema Kosova, referendumskog pitanja u Crnoj Gori, a u poslednje vreme nameće se i problem Vojvodine zbog tretmana manjina i taj problem je vlast vrlo histerično dočekala. Nisu iskoristili priliku da o tome otvoreno razgovaraju pred Evropskim parlamentom i da na neki način traže pomoć.
Srbija se sada nalazi pred mogućnošću teritorijalizacije manjinskih pitanja što bi moglo da dovede do dalje fragmentacije i radikalizacije. Ja vidim da su ovde političari spremni samo za kratkoročna rešenja i da ovde ustvari ne postoji vizija i mogućnost da se projektuje mogućnost Srbije imajući u vidu kako međunarodna zajednica percipira Srbiju i ceo Balkan. Srbiji su sada stavljene mnoge ponude koje ona odbija zbog moguće kompenzacije za nezavisno Kosovo, otpisi dugova, novi zakoni za povoljniji tretman kod MMF-a itd. Ja u ovom trenutku ne vidim u Srbiji političku elitu koja bi odgovorila na ove izazove i mogućnosti. U Vladi Srbije su veoma uticajni radikali i socijalisti koji sve miniraju kada je u pitanju tranzicija.
Sve što je ovde pozitivno dolazi iz civilnog sektora i ja tu vidim neke mogućnosti.
Ćinjenica da se oni toliko boje nekih pojedinaca, pojedinki i organizacija govori upravo koliko je pravilna naša odluka da otvaramo neka pitanja, koliko je to politički neophodno i zato treba ići u te neke veće mreže i ljude organizovati.
Takvo iskustvo imaju u Slovačkoj i Hrvatskoj gde je takav pritisak javnosti doveo do početnih tranzicionih promena. Mislim da se i ovde kod nas može nešto učiniti kroz jednu dobro osmišljenu i organizovanu akciju.
Indikativno je takođe da ovde Vlada ne donosi zakon o nevladinim organizacijama, što na neki način minira i otežava naš rad. Nije jasan ni naš mandat pa nas često kvalifikuju kao političke organizacije. Umesto da su posrednici u dijalogu na sve teme u društvu oni nas u tome ometaju, kontrolišu kako se politički izjašnjavamo i odlučuju koliko smo podobni. Svaka polemika na temu ljudskih prava se karakteriše kao isključivo politička polemika. Mnoge stvari koje su normalne u demokratskim društvima ovde se sprečavaju i osuđuju. Dakle država nije posrednik što joj je glavna uloga u društvu nego sprečava i osuđuje svaku polemiku te vrste.
Sve ovo ukazuje da je Srbija jedna vrlo labilna zemlja i sa njom se mora obazrivo rukovati jer u njoj još nije došlo ni do integrisanja njenih građana, a da ne govorim o integraciji manjinskih grupa pa i izbeglica.
Ona takođe ima loš odnos prema svim susedima, nije sa njima otvorila valjan dijalog, naprotiv ponaša se kao da je i dalje najvažniji faktor na Balkanu, pokušavajući da i dalje diktira tempo,
Imajući sve ovo u vidu nije ni čudo da Srbija ima takav odnos prema grupama, pojedincima i pojedinkama koje imaju drugačije stavove i mišljenja, takav trend će se i nastaviti bez obzira na upozorenja od vana, a moram da priznam da i Međunarodna zajednica radije podržava stabilnost Vlade nego što ide na dijalog unutar društva, često čini pokušaje da smanji glasnost nevladinih org. kako bi ona bila medijator u promeni društva. Mislim da oni tu jako greše, Srbija neće moći napraviti iskorak prema Evropi ukoliko nema autentičan glas iznutra.
Ono čime bih zaključila je da mi se čini da u Srbiji nije nikada bila manja sloboda mišljenja nego sada. Otuda i ta demonizacija i kampanja protiv svih koji drugačije misle. Time samo pokazuju koliko su slabi, oni su za mene jedna istrošena paradigma koja nema šta da ponudi.

Ivana Dulić-Marković ministarka poljoprivrede u Vladi Srbije

Hvala što ste me pozvali da budem u dobrom društvu, moram da priznam da sam se kao i uvek oduzela od straha da ću morati da branim omrženu nam Vladu. Kada je u pitanju vlast, zaista ne osećam potpunu krivicu i ako prihvatam svoj deo krivice.
Ušla sam u vlast zato što sam mislila da je Milošević naša posledica i da nije jedino i isključivo on krivac za sve. Mislila sam da najveći broj građana želi promene i da je većina političkih partija takođe za promene. Brzo sam se uverila da nije tako. Mnoge partije su samo deklarativno za promene, a kada se o njima i radi, pa treba podržati i izglasati zakone onda se većina povlači.
Kod mene u Ministarstvu se čak i ne poštuju zakoni iz 92 god. čak šta više mnogi jedva čekaju da ja odem pa da se radi i bez tog zakona. Moj tim je jako dobar, a ja na čelu sa njima sam najslabija karika. Doneli smo i strategiju za razvoj poljoprivrede i pre svega ruralnih područja, imamo predloge zakona o zakupu zemljišta, sve ćeka na usvajanje, a
ja mislim da će sve biti odbijeno isključivo zbog mene. Ja sam jedini krivac iz poznatih razloga, u dilemi sam da ako ovi zakoni ne prođu dam ostavku.
Ono što nas koji želimo promene sprečava je razvodnjena energija, razne gluposti i neznanje. U Srbiji je problem i to što se stalno pokušava da se svi uprosečimo, pa i partije su se uprosečile i sve više liče jedna na drugu. Poseban problem su političari koji su jako sujetni. U političkim strankama ima poštenih i pametnih ljudi, ali oni nikada ne mogu doći do izražaja.
Iz zemlje je ponovo otišlo sve što je valjalo, a Srbija nema viziju kuda želi i kakva želi da bude. Nama je EU potrebna kao model za tržišnu privredu, za slobode i napredak demokratskog društva. Ja ne vidim da to ovde neko želi. Poseban je problem preuzimanja odgovornosti, za to niko nije spreman. Daću vam primer
Nedavno sam subotom otišla u Leskovac da se sastanem sa predsednicima opština, ni jedan nije došao, a oni su upravo insistirali na suboti. Pa krediti za polj
oprivrednike, u Vranju je dato samo 7 kredita, dok je u Somboru dodeljeno 50 kredita. Šta je po sredi, neinformisanost, nezainteresovanost, neznanje.,
U ovom trenutku ja mislim da niko nije spreman da preuzme vlast zbog nagomilanih problema.
A o medijima nisam ništa rekla, oni su priča za sebe, nikada nisu bili lošiji. U sve što napišu građani veruju, još ako su tako kazali radikali to se i ne proverava.
Ja sada znam da ovde nikada neće biti savršeno, ali mi svi treba da se založimo da bude drugačije. Mislim da ovaj skup ima snage za to.

Nataša Kandić Fond za humanitarno pravo Beograd

Nemam neki recept za ovaj politički primitivizam koji vlada, stvarno ni u vreme Miloševića nije bilo ovolikog političkog primitivizma. Ovolikog mraka i sve s jedne strane izgleda bezizgledno, a onda opet sve izmešano. Ne samo da su vrednosti izmešane, oni koji su u jednom trenutku bili bliski Miloševiću u nekim situacijama pokažu kako su ustvari daleko od njega, onda je posle toga opet sve izmešano i mislim da taj naš put ka Europi u ovoj već trećoj tranzicionoj vladi drži naše aktuelne političare u stalnom grču da moraju nešto da urade.
Tako da oni koji uopšte ne veruju da je bilo koji Srbin odgovoran za ratne zločine u veoma kratkom roku izruče u Hag čak 16 optuženih. Jeste da ih prate kao nacionalne heroje, ali ipak ih isporučuju. Kada se to činjenično pogleda, naravno da je to u interesu svih nas..
Ova najava za pokretanje sudskog procesa za Suvu Reku takođe je bitna, ali ovde se na to gleda kao da sad treba da zbog toga dobijemo Nobelovu nagradu.
Ratni zločin u Suvoj Reci je užasan i sličan stradanju albanske dece u Podujevu.
E sada postavlja se pitanje, šta se sa nama događa ako u proleće 2001 god. imamo masovne grobnice po Srbiji, pa svi ministri govore o tome, osuđuju i spremni su da o tome iznesu svu istinu i... to traje samo dotle dok se Milošević ne pošalje u Hag i onda nikom ništa...svi ćute.
Sada se ponovo govori o tome i bitno je za sve nas da se to otkrije i procesuira. Bojim se da ako ne bude pritiska i bunta iznutra da neće biti ništa od toga.
Poznata je stvar da Srbija treba novu političku elitu koja će biti voljna da sve ovo uradi, da li mi treba da čekamo novu elitu..., naravno da ne, mi moramo kao i do sada da stvaramo prostora za to. Treba tražiti demokratske partije koje će znati da to prepoznaju i iskoriste u političkom nadmetanju.
Pokazalo se da je ove godine u junu stvoren jedan takav okvir, stvorili smo ga mi iz nevladinog sektora, nije bio iskorišćen valjano, ali smo ipak uspeli da se u Skupštini razgovara, doduše na najsramniji način o zločinima,o Srebrenici, da se pljuje po nama, ali se ipak govorilo. Trenutno niko od političkih stranaka nije spreman da progovori na jasan i artikulisan način o zločinima. Niko sem nas.
Mi sada opet imamo jednu mogućnost da se uhvatimo u koštac sa novim pretnjama ratom, nadam se da ste videli Kurir i izjavu T.Nikolića šta će biti ako ode Kosovo. To može biti ozbiljna situacija i mi moramo da vidimo kako ćemo se postaviti i da li imamo prostora da na takve pozive odgovorimo, a koje će nadam se razumeti jedan deo javnosti koji nije za rat.
Inače da li mi živimo bezbedno, čini mi se da se za svakog ko se bavi ljudskim pravima , istraživanjima zločina u neku ruku čini ovo pitanje besmislenim. Lično videla sam toliko užasnih stvari da bi mi bilo potpuno neprijatno i besmisleno da kažem da sam ugrožena. Šta je bilo sa hiljadama ljudi, ko je onjima vodio računa? Sve te strahote su preletele preko naših glava, preko nas, mi smo bili udobna pozadina rata...da ja sad kažem da mi treba policijska zaštita, da sam nebezbedna. Šta me briga za neku nebezbednost ako se ja osećam potpuno sigurnom u ono što radim , mislim i zastupam. To ću raditi po svaku cenu, a i rećiću ono što mislim takođe po svaku cenu i prema tome ja nemam problema, a da li će radikali jednom preći neku svoju granicu ili biti sasvim blizu vlasti pa se ohrabriti za fizički obračun, čisto sumnjam i oni su se pomerili od kame pa sad podižu optužnice i podnose prekršajne prijave..i oni su se pomerili.
Jeste činjenica da mi živimo u zemlji u kojoj se mrze nevladine org., ali ne samo one mrzi se sve što nije partijsko, poslušno, podaničko.
Posebno se mrze žene, pogledajte samo medije i našu Skupštinu, ko sve od muškaraca tamo ne sedi i na šta sve liči pa nikom ništa, ali zato kada su žene na tapetu to je takav repertoar pogrdnih reči da je to prosto strašno čuti. Ja koliko vidim te retke žene u javom životu kod nas i u politici jedimo pristojno izgledaju. Nama ženama se ne daje taj javni prostor jer smo bolje, humanije, moralnije, pametnije, hrabrije itd. Pogledajte šta je sa muškarcima, imamo osam lokalnih policajaca koji su umešani u strašne zločine i nikom ništa, godinama. Nema reakcije pravosuđa, tužilaštva, otsustvo javne rasprave o tome, čak se godinama nije govorilo o tome. Pa slučaj Vukčević, da i ne govorim, sam vrh pravosuđa.
Ovo otvaranje istrage u Suvoj Reci ima veze sa predstojećim pregovorima o Kosovu, date su političke instrukcije tužilaštvu, izađite vi sa ovim pa da Srbija dobije međunarodne političke poene i ojača svoju poziciju za pregovore, a ako i izgubimo Kosovo i za to može da posluži, videće se kako smo ih ubijali, pa naravno da neće da žive sa nama. Sve je to lepo politički osmišljeno, ali ipak se pokreće što je najvažnije.
Kada se setim Miloševića, pa i nije on bio neki diktator, nije nas uopšte dirao, vodio je ratove van Srbije, postojale su neke nevladine org. nešto radile, pa neka, pale sveće, skupljaju potpise, to je slobodno. Sada je drugačije, odmakli smo.
Mi iz nevl. org. moramo uvek biti fokusirani na ljudska prava, važno je da znamo da oni koji su na vlasti nisu naši najbliži saradnici u onome što mi hoćemo, a hoćemo da se ovde uspostavi vladavina prava, ali najpre odgovorom na ono što je činjeno od 1991godine. Hvala vam.

Ljiljana Raičević Sigurna ženska kuća Podgorica

Posle svih ovih izlaganja moj problem izgleda nekako sitan, možda samo na prvi pogled. Da vam pravo kažem ja već 10 god. pokušavam da javnosti Srbije i Crne Gore približim problem korupcije, trgovine ljudima, pranja novca, umešanosti policije u sve to, sudstva, tužilaštva i da je to sve tako duboko u svim porama društva.
Naše društvo je duboko bolesno i ogrezlo u kriminal. Nastala je nova elita koja se obogatila tokom ratova, švercom cigareta,preprodajom droge i oružja i ono što je posebno važno istaći, obogatila se preko žena, pre svega trgovinom ženama, a i zloupotrebom žena u raznim kriminalnim radnjama.
Ovde bi sada trebala jedna govnava metla da sve počisti i da dođu neki novi mladi ljudi koji bi stvarali drugačiju i bolju državu.
Za 6,5 godina koliko postoji naše sklonište pomogli smo i razgovarali sa 938 osoba, a u našoj kući je zbrinuto 62 žene. Kako je to išlo objasniću vam.
Svaku ženu koji primimo vodimo u policiju gde ona biva saslušana i o tom saslušanju se vodi zapisnik. Te žene su u svojim svedočenjima pomenule 250 ljudi što iz policije što iz samih vrhova vlasti i to ne samo Crne Gore nego i ostalih država u regionu. Tužilaštvo nije nikada reagovalo, a kompletna dokumentacija o svedočenjima je jdnostavno nestala. I šta da vam kažem, poznat je slučaj Moldavke koji se završio tako kako znate.
Od žena žrtava smo čule mnoge jezive priče, da su maltretirane,prenosile su u svojim polnim organima drogu, od 250-300 grama heroina može da stane u vaginu, švercovale su oružje i municiju, plicija je to znala, a mnoge su kao već istrošene prebacivane na posebna mesta gde su bile predviđene za vađenje organa. Te koje su predviđane za vađenje organa nisu bile starije od 25 godina.
Nedavno sam upoznala jednu ženu relativno mladu koja je izgledala kao pedesetogodišnjakinja, godinama je bila u pratnji Arkanove vojske. Roditelji su je se odrekli i jedan ratnik iz Crne Gore ju je doveo.
Moram vam priznati da je Moldavka još najbolje prošla, kao svedokinja saradnica dobila je zaštitu i smeštaj u trećoj zemlji.
Sigurna ženska kuća je radila na tri zakona o zaštiti svedoka koja su usvojena u Skupštini. Sada radimo na zakonu za dekriminalizaciju prostitucije i kažnjavanju klijenata.
Svašta mi se dešavalo za sve ove godine. Postala sam poznata po Moldavlki, kao da ništa drugo nisam ni radila. Protiv mene se vodi nekoliko sudskih postupaka, praćena sam prisluškivana, provalili su nam u bazu podataka u računaru, medijska hajka , posebno na mene ne prestaje, a Jevrem Brković tvrdi da štetim ugledu Crne Gore, sramota sam za Crnu Goru. Kad mi nisu mogli nači ljubavnika proglasili su me lezbejkom.
U poslednje vreme imamo ozbiljnih problema sa donacijama, svi nas izbegavaju, fonderski tim iz Europe ne preporučuje saradnju sa nama, a nedavno sam bila na informativnom razgovoru u američkoj ambasadi. Nije lako, ali mi jož uvek radimo.

Lepa Mlađenović Beograd
Lepa je govorila kratko o pravima seksualnih manjina.
Ne čuje se jasno na kaseti govor

Barbara Dejvis strankinja , prisustvuje u svojstvu privatnog lica

Moje izlaganje će biti kraće zbog jezičke barijere, a prvo što ću reći je; znakovi pored puta su znakovi mraka.
Moj boravak na Balkanu je bio u svojstvu međunarodnog zvaničnika. Uživala sam funkcionalni međunarodni imunitet u Hrvatskoj i Diplomatski u S.R.Jugoslaviji. Evo malog spiska mojih situacija kada je u pitanju bezbednost:
Dva puta mi je kancelarija obijena, dva puta mi je provaljeno u stan, jedan put mi je ukraden radni kalendar u hotelu, naknadno sam ga dobila, jedan put sam bila prebijena u masi od 200 ljudi i desetak policajaca, dva puta sam bila predmet nameštenog saobraćajnog udesa, oba puta u blizini policijske stanice, jedan put sam bila oteta i držana ćetiri sata sa uperenom puškom.

Dakle sve mi se ovo događalo dok sam uživala funkcionalni i diplomatski imunitet. E, ako se meni ovo sve događalo, mogu da mislim šta sve može vama da se desi, naročito u svojstvu braniteljki ljudskih prava.
I ono čime bih zaključila, pitam se da li je moguće da ovakvom jednom skupu ne prisustvuje niko od međunarodnih zvaničnika. Hvala vam.

Staša Zajović Žene u crnom Beograd

Staša je govorila o učestalim kontrolama MUP-a
Prijavama da se organizacija bavi prostitucijom
Učestalim finansijskim nadzorom
O razlici između ponašanja Miloševičeve i ove policije itd.
Tebe n e *skidam* znaš šta si govorila
Sem toga zbog dužine panela obećala si da ćeš svoj govor napisati i poslati

Borka Pavićević CKD Beograd

Ja neću dugo, pustiću vas da pušite,
Moralizam je uvek instrument totalitarnih režima. Naša politička elita veruje da će neprosvećene narodne mase pomoću moralne pedagogije, boga i crkve privesti i zbog svega toga nastaju sve ove situacije o kojima je ovde bilo reči. Nedavno sam čula da se neki parovi ponovo venčavaju u novokomponovanim crkvama. Na sceni je feudalizacija države, pa tako imamo simpo u Vranju sa Tomićem kao feudom, pa Ilićem u Čačku, ili Majom itd.
Ovde je bilo dosta reči o raznim trgovinama, ja verujem da trgovanja nebi bilo kad bi nestale granice, posebna priča su napadi na NVO pomoću para...
E, sad moram još da vam kažem koji je moj mačo-model , Aligrudić

Obrada kaseta

Jasmina Savić 09.11.2005 Futog


Štampa   El. pošta